Kod Korićke jame u selu Korita, opština Bileća, u koju su ustaše – muslimani iz Fazlagića Kule pod vođstvom ustaškog povjerenika Hermana Togonala i gatačkog hodže Muharema Glavinića, mučki ubili i bacili u jamu više od 130 Srba mještana ovog i okolnih sela, svake godine početkom juna mjeseca, služi se pomen i obilježava godišnjica od ovog strašnog zločina. Danas je na ovom mjestu služen parastos, a prije toga sveta liturgija u manastiru Sveti Jovan Kroštanski pa potom i na centralnom spomen obilježju u centru sela.

Zločin u Koritima dogodio se u noći između 4. i 5. juna 1941. godine, a kosti korićkih stradalnika izvađane su 1953. godine, kada je na osnovu 180 pronađenih lobanja ustanovljeno da je broj žrtava Korićke jame bio znatno veći.

Najstarija žrtva te strašne noći bio je osamdesetogodišnji Jevto Svorcan, dok je najmlađi bio četrnaestogodišnji dječak Kosta Glušac, koji je jedini pružao otpor zlikovcima nad jamom.

Prvo spomen-obilježje korićkim žrtvama izgrađeno je 1966. godine, a 1991. godine, na 50. godišnjicu zločina, na spomenik je postavljena i skulptura, rad akademskog vajara Nandora Glida iz Beograda.

Među stradalnicima najviše je bilo članova porodica Svorcan, Bjelica, Starović, Trklja, Šarović, Šakota, Glušac, Rogač, Jakšić, Dumnić, Kovačević, Kurdulija, Kosnić, Milošević, Milović, Nosović, Radan.

U knjizi Sava Skoka „ Krvavo kolo hercegovačko“ o zločinu u Koritima, između ostalog, možemo pročitati:

„Tada je pred Sokolski dom stigla grupa ustaša sa kamionom Muma Hasanbegovića, trgovca iz Avdovca. Kamion se zaustavio pred vratima Sokolskog doma iz koga su dželati izvodili svezane ljude i ubacivali ih u kamion. Kada su ubacili 7 do 8 „snopova“ (oko 20 ljudi), kamion je krenuo prema Gacku i zaustavio se na Kobiljoj glavi (prevoj između planine Bjelašnice i Troglava), kod jame Golubinke, duboke oko 25 metara. Tu je čekala velika grupa zločinaca, koji su odmah počeli da odvlače s kamiona trojku po trojku na sam rub jame, gde su ih ubijali vatrenim oružjem, maljevima, kundacima, sekirama i noževima i survavali u provaliju.

To se ponovilo sedam puta u periodu od 21 čas 4. juna do 5 časova izjutra 5. juna; posle likvidacije jedne partije kamion se vraćao po druge sve dok nije likvidirana i posednja grupa. Evo kako je jedan od preživelih Korićana (Milija Bjelica) opisao način likvidacije korićkih mučenika:

Kada se kamion zaustavio ispred jame ‘Golubinke’ na Kobiljoj glavi, koja je bila okružena do zuba naoružanim ustašama, bilo je svakom jasno da je to gubilište na kome će nas ovi krvnici pobiti kao stoku… Na našu nesreću, nas trojica (ja, moj brat Golub i kum Gavrilo) budući da smo prvi ubačeni u kamion, tik uz kabinu, sada smo bili poslednji na redu za klanje, osuđeni da svojim očima gledamo mučeničku smrt 27 (toliko ih je bilo u toj partiji, prim C.C.) svojih komšija, rođaka, prijatelja i kumova… Naše mučno iščekivanje koje je, činilo nam se beskrajno trajalo, najzad se završilo. Ustaše su nas grubo izvukle iz kamiona i gurale prema otvoru jame, udarajući nas nemilice. Naši pokušaji da izbegnemo ili ublažimo udarac, još više su raspaljivali mračne nagone tih ljudskih nakaza. Kada su nas dogurali na sam rub jame, mene su postavili licem prema ponoru; Goluba prema jednom, a Gavrila (Nosovića) prema drugom dželatu, koji su sa napunjenim puškama čekali znak da iz neposredne blizine saspu živu vatru u naše glave. Osetio sam kada su na ustima dželatskih pušaka sevnule varnice i čuo pucnje, koji nas srušiše na zemlju. Iako me je peklo desno rame bio sam pri svijesti; znao sam da nijesam smrtno pogođen. Jedan metak mi je, naime, izbio na ogrlicu, dok je drugi prošao kroz desno rame. Čuo sam kako se Golub i Gavrilo opraštaju sa životom i razmišljao šta da učinim. Osjetih ruke ubice kako mi driješi pertle na cipelama. Sinu mi misao da će mi možda odriješiti i ruke da bi skinuli kaput i da će mi ta okolnost pružiti priliku da pokušam bjekstvo. Ali, baš tada se ču zapovjednički glas:

Šta to radite?

Ovo su Golub i Milija, hoćemo da im skinemo kaput – odgovori onaj koji je počeo da mi odvezuje ruke.

Nema vremena da se to čini, a to se i ne smije raditi; mante to, bacajte leševe – strogo reče isti čovek.

Dželati ipak nisu hteli sa ispuste svoj plijen, odriješili su nam ruke iskinuli kapute. Mada su mi ruke bile odriješene, desnom nijesam mogao da maknem; činilo mi se da sam još vezan. Zato sam, kada su nas počeli podizati sa zemlje da nas survaju u provaliju, očajnički viknuo:

Dotucite me, živ sam!

Nećeš ostati živ, mater ti jebem crnogorsku – prosikta ubica i snažno mi zari bajonet u grudi, na sreću s desne strane.

Kad sam se osvijestio shvatio sam da se nalazim u ponoru pakla, na gomili leševa.“