Potomci nastradalih u partizanskim zločinima iz više hercegovačkih opština okupili su se danas na platou ispred Spomenika palim borcima u borbi protiv fašizma 1941-45. u trebinjskom gradskom parku da protestima zatraže uklanjanje nadavno obnovljenih spomen-bisti Savi Kovačeviću, Dragici Pravici i drugim narodnim herojima NOR-a, te spiječe najavljeno postavljanje biste narodnom heroju Vladu Šegrtu.

Milan Nikčević, profesor istorije iz Gacka, poručio je da su došli „na miran građanski skup, koji ne priziva sukobe i podjele“, da nisu ni protiv spomenika palim borcima NOR-a „jer je pola našeg naroda bilo u tom pokretu“, ali da Hercegovina neće i ne smije da dozvoli postavljanje bisti „onima za koje je istorija dokazala, a pamćenje svjedoka potvrđuje – da su bili osvedočeni zlikovci i ubice vlastitog srpskog naroda“. U suprotnom, dodao je on, to bi značilo da smo autošovinisti.

„Za nekolika mjeseci krvavog crvenog terora, od decembra 1941. do aprila 1942. godine, u Crnoj Gori i Hercegovini ubili su 2.500 najboljih ljudi. Nema mjesta kuda je ta vojska stizala, a da iza njih nisu ostajali crveni krvavi tragovi. Ne pozivamo na podjele, stalno tražimo pomirenje, ali sa druge strane – nikako da dođe pružena ruka“, rekao je Nikčević.

On je dodao da „Vladu Šegrtu nije mjesto u Trebinju i da bi bilo žalosno ako bi takav spomenik Trebinje sebi dozvolilo“, tim prije jer nikad nije ni postojao na ovom mjestu.

„Ako misle da neće biti narodne bune i da će se naša djeca igrati ispod biste Vlada Šegrta – grdno su se prevarili. Vlado Šegrt je onaj čija je vojska u gatačkom kraju za nepunih dvadeset dana ubila preko 120 nevinih domaćina, od maloljetnih lica, do staraca i starica. To nisu narodni heroji“, istakao je Nikčević.

Padenko Todorović, potomak stradalnika partizanskog terora u gatačkom sela Dobreljima, podsjetio je da su u njegovom selu, na Veliku subotu uoči Vasrksa 1942. godine, partizani pobili 39 mještana, nedužnih domaćina, žena, djece i staraca, među njima i istaknutih rodoljuba – solunskih dobrovoljaca i učesnika Nevesinjske bune.

Sedam mladića je bilo ispod 20 godina. Četiri sina jedinca. Najmlađa žrtva tog jutra bio je Obren Špirov Nikolić, dijete od 11 godina. Jedna mlada partiznaka, pošto ga je dobro izudarala, sa njegovim mršavim ručicama natjerala ga je da sam sebi grob kopa. Zaštitu nisu imali ni invalidi, ni bolesnici. A kada su poubijali nedužni narod sakupiuše tu mrtvu braću na gomilu i zapjevaše svoju poznatu pjesmu: ‘Naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva’“, kazao je Todorović.

Dragan Kovač, iz porodice koja je najviše stradala u partizanskom zločinu na Radačkom Brijegu na Ljubomiru, poručio je Trebinjcima i Hercegovcima „koji još imaju dilemu“ oko današnjih poruka sa protesta – da potvrdu i odgovore nađu u dvotomnom istoriografskom radu dr Sava Skoka „Krvavo kolo hercegovačko“.

"Ako treba da stoji nečija bista, neka stoji, ali i da na njoj piše kakvo djelo stoji iza te osobe. Ono što se zna i što je zapisano – studentkinja od 21 godine /Dragica Pravica/ pucala je u glavu mrtvih, streljanih ljudi na Ljubomiru. Zar trebaju takve biografije da služe pokoljenjima za ugled“, rekao je Kovač.

Učesnici današnjeg skupa poručili su da će svim zakonitim sredstvima nastojati da spriječe nepravdu koja se porodicama stradalnika u komunističkim zločinima još jednom priređuje – postavljanjem bisti onima za koje kažu da su bili vinovnici nihove i nesreće brojnih porodica i koji ničem nisu zaslužili ime narodnih heroja