„Trebali 'ercegovci o Nikoljdanu amo...“, arhaična je rečenica kojom je počinjala jedna od mnogih priča koje sam kao dijete slušao po slavama, oko kazana ili od komšija u dugim zimskim noćima kada bi se skupili i sa ocem igrali tablića. Kroz maglu nikotinskog dima sve sam te izborane ljude – preživjele veterane, gledao kao strip junake i pomalo im zavidio na silnim doživljajima i događajima u kojima su učestvovali. Sada, kada sam stariji, shvatam da su ti ljudi mnogo više od superheroja, a višoj sili se zahvaljujem što nisam bio sudionik njihovih „avantura“.

Na današnji dan 24. oktobra, 1992.godine Hrvatska vojska je počela napad i uz mnoge gubitke do 26. oktobra zauzela brdo Vlašticu. Koliko je ta kota bila bitna govori i to da su mnogi civili u Trebinju, u strahu od nadirućih neprijateljskih snaga, počeli da se spremaju za bijeg. Stabilizacijom fronta ova opasnost je spriječena, ali najznačajnija bitka je tek predstojala.

Na Mitrovdan 1992.godine počela je Operacija Bura (kod nas poznatija kao Mitrovdanska ofanziva) kada je kombinovanim snagama HV, HVO i Armija BiH izvršila napad na položaje Nevesinjske i Bilećke brigade. Napad je uspješno odbijen poslije pet dana žestokih borbi i ovo je vjerovatno bila jedna  od najvećih bitaka Hercegovačkog korpusa. Odnos snaga je bio deset prema jedan, artiljerijska priprema je bila žestoka i trajala je punih šest sati. Međutim, upravo to što je bio Mitrovdan i što su redovi Nevesinjske brigade bili prorijeđeni pokazalo se kao srećna okolnost, jer su izbjegnuti veliki gubici u tom prvom udaru. Poginula su 42 borca Nevesinjske brigade i preko 300 je ranjeno. Neprijatelj je, prema njihovim informacijama, imao 580 poginulih i preko 1000 ranjenih.

Tog 8. novembra cijela Hercegovina se digla na noge. Djeca i žene su punili vreće sa pijeskom, lakši ranjenici i starci su krenuli na front, a jednog od najboljih HVO specijalaca ubio je srpski kuvar iz papovke. Posle herojske odbrane, ali i gubitaka, uplakanim Nevesinjcima helikopterom je došao lično general Ratko Mladić i odao priznanje cijeloj Hercegovini na neustrašivoj odbrani. Na kraju će se ispostaviti da je to bila najveća ofanziva na srpske dijelove Hercegovine i jedna od ključnih bitaka za opstanak i ostanak srpskog naroda u BiH.

Pored riječi „linija“, „haubica“, „Leopard“, i „protivtenkovska“ u pamćenje mi se urezala i često ponavljana i sa sjetom izgovarana riječ „pokojni“. Teško je shvatiti kako su naši borci i pored toliko izgubljenih prijatelja ostali psihički stabilni uzimajući u obzir način pogibije njihovih drugova. Mi mlađi smo samo na kompijuterskim igricama iskusili kako izgleda kada vam saborca raznese eksplozija, kako to izgleda uživo i kako se čovjek u tom trenutku osjeća iznutra, teško je zamisliti. Ovim skromnim tekstom hoću da odam zahvalnost našim živim i mrtvim očevima koji su najviše od famoznog PTSP-a(posttraumatski stresni poremećaj) pokazali kada bi nas kaišem disciplinovali zbog nekog nestašluka ili loših ocjena u školi.

Duško Pejić