Postoji jedna priča iz vremena nacističke Njemačke. Priča ide ovako:

Skupile se „učene“ nacističke glave sa idejom da štampaju Bibliju koja neće imati niti jednu gramatičku grešku. Radili su dugo i disciplinovano, na kraju izađe najvažnija knjiga u istoriji čovječanstva iz štampe i nemade niti jedne gramatičke greške, ali na koricama je tragikomično pisalo Bilbija.

Nacistička Njemačka i njene vođe redovno su predstavljani kao istorijska anomalija koju su, zajedničkim snagama saveznici porazili i čije je vrijeme prošlo 9. maja daleke 1945. godine. Kjubrik nam je kroz svog Dr. Strangelove-a  pokazao koliki je uticaj preživjelih nacističkih naučnika bio i poslije II svjetskog rata. Ipak, za ovaj tekst nam je bitniji Gebels i nacistička ideologija zaodjenuta u drugu robu, a preslikana i na lokalni i na globalni nivo. Jozef Gebels, kao otac agresivne propagande može biti ponosan na svoje potomke koji danas, po ugledu na oca, širom svijeta upravljaju javnim mnjenjem i usmjeravaju mase jedne protiv drugih.

Svima je poznato da su nacisti imali suludu ideju stvaranja više rase – kreiranja nekog plavookog i plavokosog nadčovjeka, savršenog bića – bezdušnog gospodara forme. Upravo je ona ovdje ključni pojam koji u današnjem vremenu dostiže svoj vrhunac u prevlasti nad sadržinom – nasušnom suštinom.

Filmovi, video spotovi, društvene mreže, sve je to njeno područje. Ličnosti kojima nas konstantno bombarduju mediji formalno su savršeni. Njihov izgled, govor i stavovi naočigled su besprjekorni, ali nešto nedostaje. Suština? Duša? Pa njih i, takoreći, nema ili su u najboljem slučaju na samrti. Današnji čovjek će prije otkriti novu planetu nego samoga sebe. Čini mi se i kada bi sam Isus Hristos sišao sa nebesa ne bi ga neki ovovremeni fariseji, formalisti, antihristi razapeli zbog poruka hrišćanske ljubavi (danas svakako svako priča ko šta hoće). Razapeli bi ga zbog duge brade, kose i neuglednih haljina, te forme, tankog sloja površine koja zasljepljuje današnjeg plitkog čovjeka opsjednutog materijalnim. Zamišljam kako bi se pojavio neki fešn guru i sa gađenjem predložio šišanje, brijanje, kupovinu Armani odijela, neki PR bi ga učio politički korektnom govoru, a vajni pismenjaci našli bi se pametni sa lekcijama retorike i gramatike... Svi su oni uniformisana armija koja marširajući relativizuje i ravna svaku suštinu.

„Nisu svi takvi i ne treba generalizovati“, upozorava me jedan prijatelj, budući pravnik. Slažem se. Evo priče jednog izuzetka.

Poznavao sam jednog mladića koji je pokušao da se bavi pisanjem. Živio je smjerno i radio naporno. Jedne prilike on posla jednu divnu kratku priču na neki konkurs. Poslije određenog vremena, ta priča prođe na tom konkursu i njega pozvaše u Udruženje književnika Srbije, u slavnu Francusku 7., da čita svoje nagrađeno djelo. Baš taj dan iskoči mu ogromna bubuljica na sred čela. Izgledao je kao jednorog, ali nije puno mario zbog toga, smatrao je da će njegovo djelo govoriti za sebe. Ušao je u zgradu i divio se hodnicima kojima su hodali Andrić, Ćosić, Selimović... Ušao je u salu punu studenata književnosti. Sve su to bili mladi, lijepi, uredno podšišani, nagizdani ljudi koji, čim ga ugledaše počeše da se došaptavaju i smješkaju. Svi su ličili jedni na druge, svima su im u rukama bili telefoni, a u očima im se vidjelo da su sposobni dekonstruisati Zločin i kaznu, ali ne i da shvate zašto je Raskoljnikov, priznavajući ubistvo, ljubio zemlju. Našeg pisca je prožimala pozitivna trema. Nije bio obeshrabren. Kada je došao njegov trenutak, on stade na sredinu sale i poče da čita. Šaputanja i smijeh su iz rečenice u rečenicu bili glasniji. On je počeo da se preznojava, griješi i zamuckuje. Nije se proslavio taj dan. Pa i pored neupitne suštine koja se nije krila u njegovom djelu, nabjeđeni vršnjaci (teoretičari i gramatičari) nisu mogli da mu oproste formu.

Ovaj tekst je napisan u njegovo ime i u ime svih boraca za suštinu, dušu, ljubav i istinu.

Duško Pejić