Na današnji dan 1924. godine umro je veliki hercegovački pjesnik Aleksa Šantić. Njegovi stihovi i danas bude emocije i sjećanja, posebno u Nevesinju i Mostaru.

Šantić je u Nevesinju uvijek bio voljen i cijenjen. I on se fino osjećao i u našem gradu je nalazio posebnu inspiraciju za svoja pjesnička djela. O tome ima dosta dokumenata, ali mi najradije citiramo njegovo pismo upućeno Marku Caru u Herceg Novi 1904. godine čiji sadržaj najbolje otkriva šta je Šantić mislio o Nevesinjcima.

Pismo Marku Caru  u Herceg Novi 1904. godine:

„Tvoje me pismo zateklo, evo, u Nevesinju gdje se bavim ima već tri sedmice. U ovom lijepom srpskom kraju, gdje su mi uvijek počivale želje, ugodno se osjećam. Narod je krasan, razborit i pošten, pun svetijeh ideala, pun vjere u budućnost, pun istrajnosti pokraj svih nevolja i zlih godina koje ga glađu more. Od kako sam bolje upoznao ovaj pošteni, iskreni, srpski narod u Nevesinju, ja sam se utješio i vjerujem još u vaskrs domovine“.

Nevesinje 1. avgust 1904.

Moja adresa: G. Đoka Lazarević, za Aleksu Šantića, Nevesinje

Šantić je i autor himne „Vrela krvca“ nevesinjskog Pjevačkog društva „Zastava“.

Šantić se divio nevesinjskom seljaku

Aleksa bi u Nevesinje najčešće dolazio negdje po Gospojini. Zadržao bi se deset do mjesec dana, zavisno od vremena obaveza i raspoloženja. Odijevao se gospodski i svi su ga u Nevesinju, pored njegove izrazite muške ljepote, prepoznavali po crnom  odijelu i leptir mašni, slamnatom šeširu, a sa crnim štapom u desnoj ruci.

Aleksa se uvijek opredjeljivao za fijaker. Dremuckao je u njemu, utonuo u misli, poluzatvorenih očiju osmatrao je okolna brda, zadivljen čudesnom ljepotom Nevesinjskog polja.

Šantić se divio nevesinjskom seljaku, njegovoj urođenoj inteligenciji, dostojanstvu, držanju do časti, ljepoti govora i smislu za sadržajan i zanimljiv razgovor.

U takvom nevesinjskom okruženju trezvenih, slobodarski upravljenih, dostojanstvenih ljudi „od kojih je svaki drugi potencijalni pripovijedač“ Šantić je crpio teme za svoje mnogobrojne rodoljubive i socijalne pjesme. U razgovoru sa seljacima, koje bi zaticao u svojim dugim predvečernjim šetnjama okolinom Čaršije, naš pjesnik je znao da oslušne i doživi njihovu radost i muku. Oduševljavao se takvim čovjekom, koji je ovdje za razliku od grada, bio otjelotvorenje srpstva, srpskog mita i srpske legende.

Najčešće je, ipak Aleksa, pred kućom u Bojištima sjedio pod staromodnom i slikovitom hladnicom. Tu je napisao neke od svojih najljepših pjesama.

U nevesinjskom hotelu  Aleksa dočekivan kao najdraži gost

Navikao na gradsku hranu i poslugu Aleksa je tačno u podne kretao iz Bojišta prema Nevesinju u tadašnji Peškin hotel gdje je dočekivan kao najdraži gost. Kuharice i posluga su se takmičili ko će mu učiniti ljepši ugođaj. Uz obaveznu blatinu, umjeren u svemu, sa ručka bi išao u dugu šetnju, lagano i zamišljeno.

U razgovoru sa ljudima crpio je teme iz istorije, pogotovo one rodoljubive.

Nedeljom bi i praznikom fijakerom dolazio na svetu liturgiju u nevesinjsku crkvu koja je za ta vremena imala lijep i finouređen oltar i ikonostas. Praćen je pogledima nevesinjskih madona o kojima je imao lijepo mišljenje. Otpozdravljao im je skidanjem šešira i pružanjem ruke u bijeloj rukavici.

U Bojišta je dolazio svjež, ali uvijek zamišljen. Kada ga zadugo ne bi bilo, ljudi su dolazili do te kuće i raspitivali se gdje je i kako je, da mu se nije nešto dogodilo i kada će najzad doći.

Šantić je uvijek bio pjesnik i vođa. Njegova poezija nije imala drugih ambicija nego da bude topla riječ, da zagrije srca i da ih učini sposobnim osjetiti dobro i lijepo.

Tekst: Dragan Grahovac