.jpg)
.jpg)
Isidora Bjelica: Šta kad naša ličnost probudi 'demona' u drugoj neosvešćenoj osobi?
Nema šanse da vam prođe mesec, a da ne sretnete nekoga ko prosto koristi sve svoje energetske resurse da vam naudi.
Neka iracionalna slepa mržnja pokreće neka bića, najčešće zato jer su ljubomorni, zavidni, smatraju da ste im vi prepreka da ostvare svoje snove ili naprosto su zlopamtila. Nekad te situacije nisu nimalo naivne, i to može biti neko ko vam bukvalno ugrožava egzistenciju kao u nekom Šekspirovom delu. To su oni koji uglavnom tajno, a nekad i javno, rade na tome da vas unište. Da vam
Isidora Bjelica: Pogled u tuđu sreću
Nama ljudima, uprkos stalnim pričama o neophodnosti toga, zapravo je jako teško da volimo i Boga i sebe i Boga u sebi. To je zato, čast izuzecima na ivici svetosti, zato što je Bog za veliki broj ljudi suviše apstraktan da bi ga voleli. Tačnije, da bi znali kako da to postignu. Jer, čovek želi da voli Boga, ali zapravo ne zna kako. Suviše mu je dalek i nesaglediv.
Obraćamo mu se kad nešto molimo, a retko da mu samo kažemo da ga volimo, baš zbog te nesaznatljivosti i neopipljivosti.
Pa ipak, ništa lakša
Bjesni slobodno, zdravo je!
Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Besni slobodno, zdravo je!
Jedna od grešaka koje priučeni lajf koučevi rade je da savetuju klijentima da ma kako da su loše, depresivni, iznevereni, očajni da se što pre prebace na najvišu vibraciju. Međutim, stvari tako ne idu ni u realnoj situaciji kad upadneš u bunar pa ne možeš u jednom naletu iskočiti iz njega...
Zato "Abraham Hiks" imaju spasonosan savet koji će svakom ko nije svetac pomoći da preživi sva iskušenja matriksa zvanog život. Naime, kad
Isidora Bjelica: Sopstveno srce kao jedini zaklon od surovog svijeta
Sedim i ćaskam sa mojom šesnaestogodišnjom kćerkom i ona mi kaže: "Zapravo ne zna se da li je strašnije da je ovaj ovakav život večan ili prolazan". U toj rečenici su sadržane hiljade godina ljudske muke i promišljanja ko smo, odakle dolazimo, šta je ovaj svet, zašto moramo da se suočavamo sa smrtnošću, nepravdom, neznanjem i nemoći.
I ma koliko industrija zaborava, a pod tim podrazumevam sve što čoveku odvraća pažnju od činjenice da se uprkos evidentnom napretku tehnike i nauke još nismo pomakli sa
Isidora Bjelica: A gde vetar vremena odnese naše velike ljubavi
Toliko toga sam zaboravila, toliko toga je nepovratno nestalo iz moje memorije da sam zamolila mamu da mi donese moje dnevnike koje sam kao student FDU vodila, a ona začudo sačuvala, jer da je do mene, ne bih sačuvala ništa...
I onda, prekjuče mama dovuče desetak beležnica i ja se suočim sa svetom koji je nepovratno nestao iz mene ili sam bar ja to mislila dok se nisam udubila u stranice sopstvenog duhovitog, ali i brutalno iskrenog dnevnika.
Svi se plašimo smrti, a kad čitaš svoj dnevnik od
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Kap mira među nama
Ima pravo i ako neko pomisli da je ovo postao blog jednog lijenog Hercegovca, ali daleko od toga. Istog tog Hercegovca, u međuvremenu je život tako kvalitetno mljeo, dilemama drao, iskušenjima kalio i inspiracijom vjerovatno pripremao za neke buduće tekstove. Da pišem što moram ili što je vrijeme da pišem, zaista ne mogu i ne želim. To ne bi bilo pisanje kakvo je do sada bilo i kakvo želim da bude. A i ne živim ja od pisanja, ono “živi” od mene. Tako da je “vrijeme” samo onda kad ga, pored
O našim duhovnicima i ispovijesti
"O našim duhovnicima i ispovijesti" Vidoslov 74 (2018), prevod vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija.
U posljednje vrijeme često razmišljam o tome zašto pojedini naši duhovnici - kako sami sebe nazivaju ili kako ih nazivaju njihovi sljedbenici - ne slijede Hristov primjer? Štaviše, oni ne samo da ne slijede Hristov primjer već nerijetko stavljaju sebe ispred Hrista. Šta zapravo znači, u kontekstu duhovništva i ispovijedanja, ali i uopšte u svjetlu odnosa prema vjernicima, slijediti
Ljubav najljepše i najtužnije austrijske carice
Kada je na Badnjak davne 1837. godine Ludovika na svijet donijela Elizabet Amali Eugen, svoje četvrto dijete, ona i njen suprug Maksimilian ni slutili nisu kako u rukama drže buduću austrijsku caricu i najveću ljubav austrijskog cara.
Djevojčica, odmila prozvana Sisi, više je od dvorskih protokola voljela konje, vjetar u kosi, slobodan i divlji duh.
U avgustu 1853. godine nadvojvotkinja Sofija, majka austrougarskog cara Franje Josipa I, pozvala je Ludoviku i njenu kćerku Helenu u svoju ljetnu
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Zašto se forsira mladost, a zapostavlja starost?
I sada se sjećam jedne “golobrade” rasprave sa ocem koja se završila njegovom konstatacijom:”Ti, kao da si svu pamet ovog svijeta popio!” Sa svojih 18 godina sam mislio da znam sve i svašta i da sam za mnogo štošta u pravu. Sada, 20 godina kasnije, sa svojih 38 znam da nisam ni mogao toliko znati i da je to bilo jedno obično mladalačko samouvjerenje. Jer, sada uviđam koliko toga mlad momak (osoba) i ne može znati, niti previše spoznati pa da je ne znam šta i ne znam ko. Takođe, znam da čovjek
Isidora Bjelica: O ljubavi, bolu i usamljenosti
Piše mi jedna divna dama o tome kako je bez ikakve najave ostala bez ljubavi svog života, bez svog muža s kojim je imala najveću ljubav i sreću. I sada tuga, bol, neverica i pitanje kako dalje... Pišem joj koliko je blagoslovena da je imala toliku ljubav, ja koja već pet godina živim u stalnoj senci smrti i koja osećam i gledam bol rastanaka, preranih odlazaka, zapitanosti zašto ovoliko bola znam, koliko je retko da neko i doživi takvu ljubav.
Pre svega, kolika je blagodat otići tako lako bez teške
Isidora Bjelica: Kad kažeš da, a misliš ne
Jedna od najtežih vežbi na putu duševnog razvoja i metoda kako da zavolite sebe je da prestanete da govorite DA kad vam srce kaže NE.
Stvar nije uvek dramatična, često je i bizarna, ali svedoči koliko nam je uvek preče da ne povredimo drugog pa redovno povređujemo sebe.
Taj program nam je tako jak da prosto ne možemo da kažemo NE, ma šta nam bližnji i dalji tražili, i tako redovno idemo protiv sebe, svoje intuicije, srca i duše.
Sećam se u jednom ne baš uspešnom restoranu donesu mi neukusnu i
Isidora Bjelica: O ljubavi, dužini suknje i farisejima
Kada sam ovog leta usred vrelog avgusta išla sa prijateljicom da obiđem jedan manastir, zaustavio nas je baštovan, iskušenik ili šta je već i počeo da napada moju prijateljicu, izuzetno decentnu i skromnu damu, da su joj previše gola ramena, da je ešarpa nedovoljno pokriva i da ne može da uđe u manastir, onda je krenuo jedno pet minuta da odmerava mene i moju plavu prostu haljinu koja je do članaka i zaključio da je preširoka te da ni ja ne zaslužujem da uđem.
Bila sam konsternirana, jer razumljivo
Prljave ruke – čista računica. Ne bježimo od zanata!
Može misliti ko šta hoće, ali ti ljudi, uglavnom prljavih ruku, imaju više nego čistu računicu. Čistiju nego što je imaju mnogi inženjeri neba ovoga. Zanat – u ovo vrijeme, u ovoj zemlji, u ovakvim okolnostima – poziv koji će se sve više tražiti, a sve manje odbijati. Samo ako to bude imao ko da shvati i na vrijeme „alata“ se prihvati. Jer, i dalje među nama postoji ono glupo i uvreženo mišljenje da što „prljavije ruke“ ukazuju i utiču na neki status, čast i ugled u društvu. Na opštu štetu onih
Pozajmica crvene boje
Kad ti divna osoba preporuči divnu temu, šta mi drugo preostaje nego da se “divno” potrudim da napišem svu divotu sadržanu u toj temi. Ja se tom divotom bavim odavno, zapala mi je za oči, srce i dušu… Ne mogu reći da nisam mogao i ranije i aktivnije od toga, ali nije loš ni taj broj 25. Jednog takvog januarskog broja sam i rođen pa su mi ta dvojka i petica u svojoj kombinaciji oduvijek bile nekako lijep par. Prijatan i za oči i za uši…Izvor fotografije: mojtemerin.rs Darovanje. Uzdignuto stanje
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Težina riječi “čovjek”
Ljudi. Čudna vrsta. Nastaše li od majmuna ili ih Bog svojim “svemogućim štapićem” stvori, ovoga puta nije toliko ni bitno. Jedni drugima i najveći neprijatelji i najveći prijatelji. I zlotvori i dobrotvori. Kakvu je god ko namjeru imao dok nas je ovakve stvarao i napravio, predodredio nas je da budemo društvena vrsta u kojoj smo upućeni jedni na druge. Kakve god prilike bile, sam čovjek niti može, niti šta treba pokušavati od života da napravi. Pogledajmo kroz istoriju, koji je to samotnjak
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Nenormalno vrijeme za normalne ljude
Oj publiko, gdje si, odavno “te” nema? I zaista je tako. Onog momenta kada vi ugledate neki moj novi tekst, vidim i ja vas pred očima. A nažalost, sve vas rjeđe gledam… Sve se manje družimo. A želim da vas vidim. Želim da vas pitam je li i vama život nekako otežao? Je li i vama disanje podno ovog neba sve nekako teže i dublje ide? Peku li vas oči pred raznim “sistemskim boleščinama” koje ste prisiljeni da gledate? Boli li vas um dok trpi razne nepravde, trne li vam duša zbog umiruće kategorije
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Pišem da bih čitao. Čitam da bih…
Znam ja da danas nema mnogo svrhe ovo što radim. Možda će, retroaktivno, biti u nekim budućim vremenima kada dio ove istine, u vidu sadašnjih upozorenja i apela, a tadašnjih već – krvavih rana i posljedica, izađe na vidjelo, ali pisanje kao ni čitanje, definitivno nisu u modi. Iako ne manjka onih koji pišu, sve će manje biti onih koji čitaju. Današnji čitalac ima sve manje vremena i volje za čitanje. On je i zbunjen, ne zna ni kome više, ni šta da vjeruje. Toliko toga mu se slovima nudi i nameće da nesvjesno,
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Učite engleski da bi živjeli na srpskom
Još jedna tema koja, dubinom svoje rane i jačinom boli, gleda svjetlost ovih ekrana prije nekih drugih tema. Šta li, tmina i gorčina koju nosi sa sobom poklopila je i zadnji tračak svjetlosti i nade da će biti nešto bolje i drugačije po tom pitanju. To više nije gangrena pojedinaca, ona je zahvatila čitav sistem u kojem se nalazimo i plašim se da je teško više išta može izliječiti. Sve do amputacije, prvo jezika, a kada ne budemo imali svoj jezik, ne znam šta će nam drugo toliko ni trebati… Onda
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Bilećo, otrijezni se!
Iako svjestan da je ovaj blog geografskim i demografskim okvirima odavno prešao oblast Hercegovine i Hercegovaca, moram se s vremena na vrijeme osvrnuti na nju. Znam da će to biti dosadno i za preskakanja onima koji i nisu toliko vezani za nju, ali ipak moram. Ona me je rodila, ona me je ovakvog stvorila… Ne mene, nego sve one koji su imali tu Božiju nafaku da se od svih mjesta na ovoj kugli zemaljskoj rode i poniknu baš u toj Bileći. I nije neka nafaka, reći će sada svi u njoj i van nje. Uostalom, oni
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Tekst koji “siromašne” pretvara u bogatije od bogatih
Nije ovo utješna poruka onima koji nisu ili se ne osjećaju bogatima. Nije ovo tekst koji će uvećati njihov konto i “turnuti” im u komšijsku market kesu ono od čega su u današnjoj kupovini odustali, jer je bilo skupo i nepristupačno. Pa, ili njihovom novčaniku ili shvatanju da bi to u ovom trenutku ipak bio luksuz za njih ili njihovu djecu. Nije ovo nešto od čega će neko sutra bolje ili kvalitetnije živjeti. Ali, može biti nešto sa čim će oni koji misle da su “siromašni” ili “nedovoljno bogati”
IZBORI NA GRANICI GORNJOJ: "BAR DA JE ĆUKO NAIŠAO"
Izbori u Nikšiću na granici u selu sa dvadeset osam birača, protekao je skoro bez izbora. Za sve su krivi aparati kroz koje se moraju provući lične karte. Odbor za provođenje izbora brojao je dvanaest članova i zasjeo je na vrijeme, otvorio glasačko mjesto, čamio i uzalud čekao prvog glasača koji bi registrujući ovu rabotu provukao svoju ličnu kartu kroz kontrolni aparat. Doručkovali su, kako im i pripada, fruštukovali, ručali i gledali niz džadu kojom ovog dana niko nije išao. Probali
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Nole i Tesla u nemilosti američkoj, a mi u našoj…
Hajde da preduhitrim neke i sam kresnem tu šibicu. Zapalim je i bacim u podnožje dobro pripremljene lomače satkane od lakozapaljivih i još lakše osuđujućih misli i stavova po ovom pitanju. Nekako će meni biti lakše da se sam zapalim nego da „među nama“ čekam na gotovo spremne piromane da zapale i osude bilo šta i bilo koga ko iole nešto fino misli i kaže o toj Americi… Znači, gorim i dok vi ovo budete čitali, izgorio sam. Lomače više nema kao ni potrebe da neko gubi vrijeme i potpaljuje je
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Glasam za toleranciju. A Vi?
Reče ona meni i tom dugo spremanom srdžbom potvrdi svoju ljutnju koja ju je podrijevala tih 2-3 mjeseca. Toliko je valjda proteklo od tog njenog upućenog telefonskog poziva na koji joj nisam odgovorio. Jednog, jedinog, običnog poziva koji je bio razlog te i takve javne predstave…Znala je da će me kad-tad sresti, nije joj bila žurba da se u međuvremenu “brže” ljuti nekim od elektronskih puteva. Ranije smo se i češće gledali, sada se to, nažalost, svodi na svega par puta godišnje ili u rodnom gradu ili
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Zašto nestaju muškarci u mladićima?
Nisam je služio. Ne što nisam želio i mogao nego što je tada, poslije mog diplomiranja, ona već bila ukinuta. Iako je to praktično i numerički jedna godina više u životu, za sve ostalo, u životima armije naših momaka, mladića, muškaraca, plašim se da taj višak kasnije odražava neviđen gubitak. Neviđen gubitak u meni i svima onima koji nisu imali priliku da osjete čvrstinu njene discipline, “udobnost” njene uniforme, pasulj iz njene kantine, žulj iz njene čizme, miris njene spavaone… Uostalom, i taj
Izbori na granici gornjoj - izgubljeni 4:3
Crnogorsko selo smješteno uz samu granicu Hercegovine, koje baštini i pamti i Turke, i Ugare, i Četnike i Partizane i Kralja i Tita i Gole otoke, i Bilećke kazamate, zatvore i zemljoradničke zadruge, nacionalizaciju i privatizaciju, špijune i junake, opanke i smokinge, amerikance povratnike i koloniste paćenike, bespuća i puteve asfaltne, pruge i bezpruge... traje svoje vjekove pod zadatim planinama i brdima sa vodama i bez njih, kitama đevojaka i momaka, pa godine bez djece u kući,
KAKO JE JOVO JEŽ OPLOVIO SVIJET
Sve u životu Trebinjca Jova Vukovića, ili poznatijeg kao Jovo Jež, liči na dobar filmski scenario ali sa De Sikinim potpisom. Kada je već vremešni i uvijek veseli Jovo Jež u prestižnom hotelu Sava Kujundžića na Žabljaku, spremio za goste iz Vlade Crne Gore riblje specijalitete, ovi su oduševljeni ukusom, gazdu zamolili da od njih ponese piće kuvaru. Jovo je tada sa suprugom već pun mjesec odradio za dobre plate, i vaspitan kakav je, iz "ofisa" je izašao da nazdravi i zahvali se zvanicama, ne