BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Zašto nestaju muškarci u mladićima? | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Zašto nestaju muškarci u mladićima?

Izvor: VUKOJE.RS | Datum:08.02.2017.

Nisam je služio. Ne što nisam želio i mogao nego što je tada, poslije mog diplomiranja, ona već bila ukinuta. Iako je to praktično i numerički jedna godina više u životu, za sve ostalo, u životima armije naših momaka, mladića, muškaraca, plašim se da taj višak kasnije odražava neviđen gubitak. Neviđen gubitak u meni i svima onima koji nisu imali priliku da osjete čvrstinu njene discipline, “udobnost” njene uniforme, pasulj iz njene kantine, žulj iz njene čizme, miris njene spavaone… Uostalom, i taj jedinstveni miris baruta koji, evo već vijekovima, ne iščezava podno ovog neba…

Vojska. Institucija koja je okarakterisala srpski rod i porod za sva vremena. Institucija bez koje nijedan narod nije imao, niti će imati iole zdravu i sigurnu budućnost. Ta odluka da se ukine obavezni vojni rok, ubijeđen sam, u mnogome je promijenila sliku i strukturu cjelokupnog našeg društva. A nije još, kako će. Sve će manje na ulicama biti pravih muškaraca, a sve više maminih i tatinih sinova koji ne znaju ni petardu zapaliti, a kamoli sutra u nekim jadima pušku u ruke uzeti. Ne slutim ja nikakve jade, oni su već tu samo što ta puška još nije pukla, a mi to ili ne primjećujemo ili ne želimo da primijetimo.

Sve će manje biti onih pravih muškarčina, a sve više onih maminih “pelerina” sa veoma diskutabilnim navikama, osobinama i životnim pristupom. Sve će manje biti onih muških glava koje će moći da se nose sa onim, narastajuće dominantnijim, ženskim koje tiho i neprimjetno koriste svoju milenijumsku priliku da ovladaju i nadvladaju. I sobom, i nama muškarcima i čitavim društvom. Što svakako opet neće valjati. Ništa to neće valjati!

Koliko je samo opasna ta državna odluka bila. Sa bezbjedonosnog, ali i sa socijalnog aspekta. Odluka teška vijekovima odgovornosti i hektolitrima prolivene krvi naših hrabrih predaka. Stotinu puta sam se do sada zamislio da živ ne bih mogao u tom vremenskom trenutku jedne nacije, u toj ulozi jeftino plaćenog političara, te i tada vladajuće koalicije, dići ruku za tu i takvu odluku. Pa da ne znam kakve beneficije državne i političke imam. Odrekao bih se života, a ne svega toga samo da mi se u tu svrhu ime trajno ne spominje. A misle oni da “negdje neki” kompjuter nije zapisao sva njihova imena i prezimena… Vidjećemo kako nije, pa taman to bio i ovaj moj, za trajnu i sramnu istoriju kakvu i zaslužuju.

Nije to pitanje samo puške, rata i ratovanja. Ne mislim ja samo na to. Nije vojska samo za to služila i značila. Po pitanju discipline i čvrstine, bila je i od oca uspješniji vaspitač. Po pitanju higijene, urednosti, hrane i jela, efikasniji učitelj od majke. Smrtni neprijatelj svakoj vrsti razmaženosti. Učila je kako poštivati, razumijevati i glavu saginjati. Slijediti i ćutati… Trpjeti i kaznu služiti. Generalno, ona jeste od golobradih mladića pravila vojnike, ali je u tom procesu mudro i organizovano stvarala prave muškarce od njih. Muškarce i muškarčine kakvi su potrebni svakom društvenom trenutku bilo koje države. Šta je ova naša Bogu toliko zgriješila, ne znam.

Vojska je doživotni temelj zdrave muškosti svakom sinu koji je u nju kročio. Istom onom koji sutra treba da ponese život u zubima i da se izbori sa svim njegovim teretom. Istom onom koji je jak, hrabar, sposoban i organizovan potreban svakoj ženi, u ulozi muža, sina, brata ili oca, svejedno je. Može pričati ko šta hoće, ali jeb’o ti to društvo koje se ne zasniva na jakim muškarcima. Kapa dolje sve jačim ženama, ali žena nikada muškarac bila nije, biti neće i ne treba da bude! Da, dobro neko primijeti, opet opsovah. Opet ću i reći – a kad to Srbin nije psovao?!

Neko će se utješiti tom profesionalnom vojskom. Mene ta riječ asocira odmah na novac. Čim je nešto profesionalno ima veze sa parama. A, čim ima veze sa parama, ima veze i sa mutljavinom nekom i raznoraznim, ko zna čijim, interesima koji će biti podređeni svemu onome za šta vojska ne treba da postoji. Da me neko pogrešno ne razumije, cijenim ja i vjerujem u ovu našu profesionalnu vojsku i instituciju vojnu, ali bih ipak više volio da ona bude “neprofesionalna” kakva je vijekovima bila. Koliko zbog tog đavoljeg rata bez kojeg nijedna generacija na ovim prostorima vijekovima unazad “izduljala” nije, toliko i zbog “stepena muškosti” našeg društva od kojeg mnogo toga danas i sutra zavisi. Jer, upravo, taj niži stepen muškosti je doveo do slabljenja dvije najvažnije institucije svakog društva – braka i porodice. One su danas na sve tanjem ledu, zarad sve slabijih “muškaraca” kao nosioca u njima. Ne slabijih u odnosu na sve jače žene, nego slabijih u odnosu na život i sve ono što su muškarci vijekovima bili. I što sada sve manje jesu. I ko zna kada će biti opet.

Ako koja likuje, žene slobodno mogu likovati, ali će biti i prve koje će i kukati. Njima će “oni” muškarci najviše nedostajati. Možda ne u ovoj njihovoj, ali u generacijama njihovih ćer’i i unuka sigurno. I sada se već žale i žaluckaju kako im ne valjaju zetovi, a ćerke svoje i dalje sokole da budu kakve one nikad bile nisu. I sada se već “debelo” žale na svoje muževe da nisu kao njihovi očevi iako znaju da ni one nisu kao njihove majke što su bile. Sigurno se žale da muškarci i u krevetu nisu ono što bi po njima trebali biti. Pa kako da budu kad se sve nešto urotilo protiv muškosti u njima. Muškosti koja je ovoj i ovakvoj civilizaciji i dalje prijeko neophodna. Odluka o ukidanju obaveznog služenja vojnog roka nije ništa drugo no presuda kojom se muškarac gađa i pogađa direktno u muškost. Istu onu bez koje opet ništa ne može i ne štima… Znamo to svi! I vi žene, i mi muškarci i ti, državo moja profesionalna!


Božo Boban Vukoje

08.02.2017.
Kategorija: Kolumne

Najčitanije u ovoj kategoriji: