Kad ti divna osoba preporuči divnu temu, šta mi drugo preostaje nego da se “divno” potrudim da napišem svu divotu sadržanu u toj temi. Ja se tom divotom bavim odavno, zapala mi je za oči, srce i dušu… Ne mogu reći da nisam mogao i ranije i aktivnije od toga, ali nije loš ni taj broj 25. Jednog takvog januarskog broja sam i rođen pa su mi ta dvojka i petica u svojoj kombinaciji oduvijek bile nekako lijep par. Prijatan i za oči i za uši…

Izvor fotografije: mojtemerin.rs 

Darovanje. Uzdignuto stanje svijesti i duha iznad koga čovjek više ne obraća pažnju samo na sebe. Trenutak kada ljubav, otežana nečim, dostiže svoju punu smisao i na krilima pažnje leti nekome drugom u zagrljaj. To nešto može da bude bilo šta na ovom svijetu, ali da bi se nazvalo darom, mora da dolazi iz srca. Bila to riječ, osmijeh, čin, predmet ili usluga… Sve drugo što se poklanja a ne dolazi iz “lonca gdje se ljubav kuva”, zove se poklonom. Samo dar može doći i dolazi iz srca…

I ova dar o kojoj želim da pišem dolazi iz srca. Ne “od srca”, kako se to figurativno zna reći za svaki poklon, nego baš iz srca. Iz jednog nekom drugom srcu kome je trenutno potrebnija. Ta je dar najuzvišenija od svih darova ljudske potrebe, dar koja nema svoju zamjenu. Najkorisnija dar koja ikada može zatrebati živom čovjeku. Ujedno i najpotrebnija i najčuvanija dar ovoga svijeta. Vjerovatno i najrasprostranjenija, ali i najmanje poklanjana dar od svih ikad darovanih… Dar koju svi mi imamo u sebi i koja se obnavlja. Dar bez koje nema života. Dar crvene boje koja teče našim venama. Dar, po meni i ne tako lijepog imena kakvo zaslužuje – krv.

To je jedina dar koja se ne poklanja nego pozajmljuje… Jer, nema tog jutra, ni ušuškanog krmelja u oku koji nekome može garantovati da mu ta dar tog dana neće biti potrebna. Nema ni te četkice za zube koja se pred želju za laku noć može pridružiti tim garancijama. Zato se ta dar ne dariva nego pozajmljuje, jer nikad ne znaš kad će ti zatrebati i kad će ti je neko vratiti. A kad ti ne daj Bože, zatreba, da nema onih koji je pozajmljuju, ne bi više bilo ni onih kojima je potrebna. Ne bi bilo tebe, ne bi bilo mene, ne bi bilo mnogih od nas…

Nadam se da je shvaćena bit, divota i značaj ovog darivanja. Kao i posljedice njegovog nedarivanja… Ne boli kad se dava koliko može da boli kad ti nedostaje. Ne oduzima puno vremena u davanju naspram čitave vječnosti u dobijanju. Nema toliko straha od one igle koja ti ga uzima koliko ima od one koja ti ga dariva. Pozajmljivanje krvi zaista nije nikakav bauk. To je osjećanje neke čudne topline i radosti koju putem krvi prenosiš nekome kome je trenutno i hladno i tužno. Nekome kome naše malo znači ne puno, nego bukvalno SVE! Nekome, ko to sutra može da bude bilo ko od nas…

Zato, ukoliko budete u prilici, ne davajte nego pozajmljujte vašu krv. Ako niste do sada, osmjelite se i probajte. Ako jeste, hvala Bogu i nastavite. Produžite sebi i nadu i život, jer da nas danas nema takvih, sutra nas neće biti nikakvih. Ne brojim, ali danas mi jedan bijeli mantil reče da je to bio 25-ti put. I mnogo i malo… I kratko i dugo… Ali, odlučno nastavljam koračati putem čija se dužina ne mjeri ni metrima, ni kilometrima nego životima. Danas nečijim, a sutra možda baš mojim ili tvojim…

Božo Boban Vukoje