S druge strane istorije: Radovan Pejanović, ratni komandant Trebinja (II dio) | Herceg Televizija Trebinje

Književnost - Feljton

S druge strane istorije: Radovan Pejanović, ratni komandant Trebinja (II dio)

Izvor: Radio Trebinje | Foto: Radio Trebinje | Datum:08.11.2016.

Povod za priču o Radovanu Pejanoviću, ratnom komandantu grada Trebinja – Trebinjskog sreza (1942-1944.) je nedavno pronađeni njegov ratni album. Fotografije nisu ranije objavljivane u javnosti i stoga predstavljaju izuzetno otkriće za sve koji proučavaju teme vezane za Drugi svjetski rat i JVuO (četnike) na području Trebinja i Hercegovine. Album sadrži oko 40 ratnih fotografija i biće publikovane uz tekstove vezane za Drugi svjetski rat na području Trebinja.

Istina sa „pogrešne“ strane istorije

O događajima, okolnostima i ličnostima iz Drugog svjetskog rata nije jednostavno donositi zaključke. Umjesto jednoobrazne ideološke vizure komunističke istoriografije, danas postoje različita, često suprotstavljena „simpatizerska“ viđenja istih događaja.

U nesigurnosti koju prati susret sa ovom kompleksnom i kontraverznom materijom, izvjesno je jedino: da istina ne može biti rezervisana za jednu, bilo koju, zaraćenu stranu, jer je bila prisutna svugdje. Pobjednici rata nisu dozvoljavali da se čuje i priča sa „druge strane“. Stoga i potreba da se ove teme danas otvore na način koji će ispraviti učinjenu nepravdu.

Pejanović (prvi s lijeva u donjem redu, nepoznato, Danilo Salatić, Sava Kovač) u društvu saboraca i prijatelja – 
Trebinje, 1942. ( Stoje – s lijeva Obrad Danilović, nepoznat, Tošo Perović, Viđen, nepoznato)

Ovdje će progovoriti i istina iz ugla JVuO jer se o ovom pokretu na području Trebinja i Hercegovine u prošlosti nije ni govorilo ni pisalo. U Ravnogorskom pokretu Hercegovine bilo je izuzetnih i časnih ljudi, patriota, koji svakako zaslužuju spomen nakon pola vijeka zabrana i ćutanja. Posebno iz razloga što je većina njih stradala od nemilosredne ruke „oslobodilaca“, pobacana u neznane kolektivne grobnice, pa im se ni do danas ne zna mjesto počivanja.
Srpski narod u tom periodu bio je pred biološkim nestankom, dijelom od okupatora i ustaša, dijelom u međusobnom konfliktu, jer je bio podijeljen, uglavnom, na dvije glavne ideologije: nacionalnu (ravnogorsku) i komunističku (boljševičku). Na patriote vjerne datoj zakletvi Kralju i Otadžbini, koji su nastojali da sačuvaju stari poredak i narod od ustaških i okupatorskih zločina i revolucionare koji su nastojali da rušeći stari režim stvore svoj tzv. „novi i bolji svijet“ i u ostvarenju svojih ciljeva nisu birali sredstva niti marili za žrtve sopstvenog naroda.

O zločinima nad pripadnicima JVuO tokom i poslije rata govorilo se tiho i bojažljivo, samo u krugu porodica i prijatelja stradalnika. Bez građanskih i ljudskih prava koja su im oduzeta na montiranim sudskim procesima, čitave generacije iz ovih porodica odrastale su kao ljudi sa margine, trajno obilježeni kao protivnici „naprednog društva i današnjice“, bez mogućnosti da normalno žive i napreduju, raspeti na stubu srama i osuđeni na ćutanje o nesreći i napravdi koja im je učinjena. Mnoge ovakve porodice zauvijek su nestale u tom „novom društvu“.

Žandarmerijski poručnik Radovan T. Pejanović

O Radovanu Pejanoviću u široj javnosti nije se puno znalo, jer je pripadnost Ravnogorskom pokretu poslije rata podrazumijevala, uglavnom, smrt i zaborav. Ipak, Radovan Pejanović bio je istaknuta ličnost, na odgovornom mjestu u jednom vrlo teškom vremenu za opstanak srpskog naroda.
Na početku rata, Radovan Pejanović bio je jedan od vodećih organizatora narodnog ustanka na jugu Hercegovine. Poslije prvih komunističkih ubistava nevinih ljudi, odlazi iz te zajedničke formacije, do tada jedinstvene, iako ideološki podijeljene. Kao častan oficir, svjestan teške situacije u kojoj se srpski narod našao, nije se svetio ni komunističkim ubicama kada su mu ubili oca i brata, iako je imao priliku da to učini nekažnjeno. Znao je da bi takav postupak samo pogoršao ionako tešku situaciju: krv ne miri, već traži novu krv. 

Pejanoviću posveta od „bosanskih vojvoda“ (sa lijeva: nepoznato, major Radojlović, Rokvić, Jevđević, Plećaš i Bogunović)

Više dokumenata, kao i njegov nedavno pronađeni ratni foto album, svjedoče da je bio poznat mnogo šire od Trebinja, kao i da je bio u stalnom kontaktu i bliskom poznanstvu sa vrhom Ravnogorskog pokreta na prostoru Srbije, Crne Gore, BiH, Dalmacije. Bio je izuzetno cijenjen od strane vodećih ljudi toga vremena koji su predstavljali vojnu i civilnu vlast, kao i kod običnog naroda.
Na osnovu fotografija iz njegovog ratnog albuma, može se zaključiti da je bio prisutan na svim važnijim događajima vezanim za Ravnogorski pokret u Hercegovini, i uvijek u društvu prvih ljudi ovog pokreta. Respektabilan odnos prilikom pregovora bio mu je ukazivan i od predstavnika italijanske vojske sa kojima je, s obzirom na funkciju koju je vršio, bio u kontaktu. To su komunisti kasnije uzimali za grijeh, iako je malo poznato da su Italijani, reokupacijom ovog dijela NDH, ustvari spriječili dalje zločine nad srpskim stanovništvom. Kolaboracija je tada bila najbolji saveznik ustaničkih napora da osiguraju biološki opstanak naroda izloženog brutalnom istrebljenju.

Navešćemo prvo njegove biografske podatke:

Rođen je 1911. godine u selu Rapti – Zupci. Potiče iz ugledne porodice, koja je čuvena po njegovom ocu Trivku, kao dobrom kamenorescu, uspješnom poljoprivredniku i pčelaru. Trivko je sa svojom suprugom Jovanom, koja je bila osnova porodice, stvorio i podizao devetoro djece: tri sina i šest kćeri.
Kao imućan čovjek upisuje Radovana u žandarmerijsku akademiju u Beogradu. Radovan završava akademiju sa uspjehom, 1938. godine. Po završetku akademije službovao je u Cetinju i Gospiću. Odmah poslije sloma Kraljevine Jugoslavije, dolazi u svoje rodno mjesto Rapti.


Indeks Pravnog fakulteta i žandarmerijska legitimacija Cetinjske čete

Nakon sloma u aprilskom ratu na teritoriji istočne Hercegovine formira se vlast NDH, a ustaše započinju do tada neviđene zločine: na prevaru hvataju Srbe, zvjerski ih muče i bacaju u hercegovačke jame.
Sa prvim danima okupacije u kuću Radovana Pejanovića dolaze Vlado Šegrt i Majo Benderać. Tu su prenoćili i sutradan zajedno pošli na zubačka Ubla, na dogovor sa Crnogorcima o dizanju ustanka. U toj „narodnoj vojsci“ bili su zajedno vojnici naklonjeni i ravnogorskoj i komunističkoj ideologiji.
Nedugo poslije toga, od vrha Komunističke partije dolaze smjernice da se po kratkom postupku likvidiraju oficiri, žandari, sveštenici i svi ugledni domaćini, koje nazivaju „petom kolonom“ i koji su po njima pradstavljali prijetnju za dalji tok „revolucije“. Za komunističke kreatore i izvršioce smjernica tzv. „druge etape“ likvidacija političkih neistomišljenika – stvarnih i onih fantomskih, koje su stvorili u svojoj uobrazilji – dobija prvorazredni značaj u odnosu na proklamovanu borbu protiv okupatora.
Pošto je saznao da je na spisku za likvidaciju i svjestan onoga šta mu se sprema, Radovan napušta Zupce. Stavlja se u službu Kralja i Otadžbine, kojima je i položio zakletvu i zajedno sa aktivnim gardijskim potporučnikom Dušanom Vučkovićem osniva Jugoslovensku vojsku u otadžbini (JVuO).
Postaje komandant četničkog (JVuO) bataljona u Trebinjskoj šumi, u selu Đedići.
Mjeseca juna 1942. godine donose odluku da se krene u oslobođenje Trebinja i okoline od komunista, koji su do tada duboko zagazili u bratoubilaštvo. Većina boraca koji su se nalazili u partizanskim jedinicama tada napušta svoje jedinice i pristupaju ravnogorskom – četničkom pokretu. U toj ofanzivi glavnina partizansih snaga je razbijena, i postojale su samo manje grupe „u ilegali“. Poslije izvjesnog vremena, Radovan Pejanović je postavljen za komandanta grada Trebinja (Trebinjskog sreza). Kasnije ga je na tom položaju zamijenio prof. Petar Bubreško.


Pejanović sa Miloradom Vidačićem, komandantom Trebinjskog korpusa JVuO (u sredini) i Vladom Milojevićem, komandantom Trebinjske brigade JVuO (desno)

Od juna mjeseca 1942. godine, pa do oktobra 1944. godine, četničke formacije vode borbe i sa ustaškim jedinicama, progoneći njihove pripadnike koji odstupaju prema Dubrovniku. Izdajom saveznika dolazi do sloma JVuO – četnika oko Trebinja, oktobra 1944. godine.

Hvatanje i „sud naroda“

Nakon kontraverznog zauzimanja grada od strane partizana, Radovan napušta Trebinje i sklanja se u planinu Bjelasnicu (iznad Popova Polja, zapadno od Trebinja) gdje je i uhvaćen 1945. godine.
Prilikom hvatanja sa njim je bio Lako Vukasović, koji baca bombu na svog komandanta, sa namjerom da sebi spasi život. Teško ranjenog Pejanovića udbaši snose na improvizovanim nosilima u selo Žakovo, odakle ga vode u trebinjski zatvor.
Majka Jovana, sa dvije kćerke Anom i Zorkom, prolazi kroz Trebinje da obiđe ranjenog sina, plače i viče: „Ubili ste mi muža Trivka, sina Marka i sina Sava, trećem sinu Radovanu odsjecite noge, ruke i izvadite oči, a ostavite mi drugi dio tijela za zakletvu majci“. Jovan Ratković, zvani „Crni“, ugledavši Radovanovu majku sa kćerima odgovara je: „Idite kući, mi ćemo ga ubiti“.

Pejanoviću je „sudio narod“ po dobro poznatoj praksi prijekog ideološkog suda, na kojima je sve bilo montirano i unaprijed organizovano – od optužnice, preko svjedoka, do publike.

Prethodno pripremljeni pojedinci uzvikuju da Radovana treba ubiti, a ostalo je upamćeno da su u tome prednjačile i neke njegove komšije.

Sa italijanskim oficirom

Po istoj praksi, Pejanoviću je vjerovatno presuđeno i prije formalnog sudskog postupka: komandant grada (sreza) Trebinja, časni oficir Kraljevine Jugoslavije, ubijen je nakon nekoliko dana i u grob odnio svoju oficirsku zakletvu, ostajući vjeran Kralju i Otadžbini.
Prije Radovana, ubijen je i njegov brat Savo, koga su prethodno stavljali na najteže muke.

Prvo stradanje porodice Pejanović

Ljude poput Pejanovića, koji su svojim radom stvorili i ugled i imetak, boljševička ideologija unaprijed je osudila na smrt. Žigosani kao „kulaci“, takvi ugledni domaćini bili su smatrani glavnom smetnjom revoluciji, koja se brutalnim nasiljem „lijevih skretanja“ protiv vlastitog naroda provodila uporedo sa narodnooslobodilačkom borbom.
Motiv su nerijetko znale biti i ranije nesuglasice ili zavist, a vrijeme rata, u kojem nasilje caruje nekažnjeno, idealna je prilika za obračun.

Stradanje porodice Trivka Pejanovića moglo bi se uzeti za primjer stradanja cijelog srpskog naroda tokom Drugog svjetskog rata.

Trivku Pejanoviću komunisti prvo ubijaju sina Marka.

Oca, koji nesrećnog sina traži po Zupcima, poznanici uvjeravaju da je živ i zdrav i da treba da mu odnese duvana, iako je već bio ubijen. Trivko odnosi duvan i ne sluti zlo: tog aprilskog dana 1942. godine i njega zvjerski ubijaju, zajedno sa popom Jovom Danilovićem. Neposredno prije egzekucije, Trivko poput Vukašina iz Klepaca uzvikuje: „Bujrum junaci, ubijte đuturuma“ (starca). Imao je tada 84 godine.

Suprugu Jovanu sa dvije nevjeste i osmoro unučadi deportuju u Trebinje. Trivkova kuća ostaje bez čeljadi i lak plijen za sve voljne da se okoriste: komunisti i njihove pristalice opljačkali su je do temelja a stoku prisvojili i otjerali. Jedan dio imovine i danas se nalazi po kućama tadašnjih komunističkih pristalica. Kada su deportovane porodice stigle u Trebinje, Italijani, sažalivši se na njihove nevolje, priskoče u pomoć i smjeste ih kod Pavla Pejanovića u Police.

Ljudi i neljudi
Dolaskom četnika (JVuO) na vlast (početkom ljeta 1942), Pejanovići se vraćaju u svoju kuću u kojoj zatiču pustoš. Braća Savo i Radovan prenose posmrtne ostatke oca Trivka i brata Marka iz sela Tuli u svoje Rapti.

Oni koji su bili okrivljeni za njihovo ubistvo bili su dovedeni na to mjesto, gdje ih je narod pljuvao.

Radovan je tada imao priliku da osveti oca i brata, ali to nije učinio – kao obrazovan, školovan oficir bio je svjestan da bi to značilo produbljivanje bratoubilačke mržnje u srpskom narodu. Komunisti bez pravoslavnog, svetosavskog duha u sebi na takve postupke gledali su kao na slabost. Pošteđeni zločinci zajedno sa svojim istomišljenicima, kada su preuzeli vlast oktobra 1944, nisu bili nimalo milostivi, naprotiv...

U gradskom parku sa Ivanom M. Janičićem, tada poručnikom, komandantom Lastvanskog odreda i pomoćnikom komandanta komande četničkih odreda jugoistočne Hercegovine

Za Trifka i njegova tri sina pričalo se da su bili časni, pošteni i radni ljudi. Kao što se pričalo o Trifkovom poštenju, tako se znalo da je Radovan mnoge spasavao i mnogima pomagao – nikome se nije svetio ni rđava djela činio. Kada su im sudili u Trebinju, svjedoci su tu istinu prećutali – nije jedino Gospava Gordijan, koja je bila dovoljno poštena i hrabra da kaže da je Radovan činio svakom dobro, a da je njegov brat Savo cijeli rat proveo u Dubrovniku. 

Majka Jovana bez muža i tri sina nastavlja da živi sa dvije nevjeste i devet unučadi. Sokoli djecu da rade i da se Bogu mole. Umrla je 1962. godine. Nikada pred svojom unučadi nije zaplakala. Hrabrila je svoje potomstvo nadajući se da će doći bolji dani. 

U opštoj poslijeratnoj neimaštini, njena porodica bila je smještena u kući Pavla Pejanovića, a zbog dobrote njenog muža i sinova, koji su na pravdi Boga ubijeni, Musliman Kasim Alečković iz trebinjskog naselja Zasad, dotjerao je svoju kravu na poklon Jovani – da njena unučad imaju čašu mlijeka. I to je dokaz da nije bitno ko je kakve vjere, već ko je kakav čovjek. 

Bez groba i biljega 

Ni danas, poslije toliko godina, ne zna se gdje počivaju posmrtni ostaci Radovana Pejanovića, mnogih njegovih saboraca, kao ni brojnih civila, domaćina i mirnih građana Trebinja, koji su, većinom ni krivi ni dužni, glavom platili obijest „oslobodilaca“.

Kod sabornog hrama u Trebinju 1942. godine

Prema svjedočanjima rijetkih koji pamte, krvavi tragovi od današnje zgrade Okružnog suda, gdje su izricane smrtne presude, vode do stratišta u gradskom parku, na lokaciju sjeverno i zapadno od spomenika kasnije podignutog žrtvama fašističkog terora. 

Sjećanja pominju i nekoliko stratišta u okolini Trebinja. O broju, a kamoli imenima stradalih, i nakon sedam decenija samo se nagađa.

Nadati se da istina ili jedan njen dio neće ostati zakopani sa ostacima ravnogoraca u neznanim zajedničkim grobnicama po gradu Trebinju i njegovoj okolini. Treba se nadati u pravdu, istinu i Boga, da će i to vrijeme doći, i da će nakon toliko vremena napokon biti sahranjeni, kako to dolikuje svakom čovjeku.


Autor: Milan Putica

Priredio: Rade Savić 

(U tekstu su korišteni podaci i dijelovi tekstova iz knjige Jola M. Merćepa „Žrtve komunističkog terora u trebinjskom kraju“, Beograd, 2008.)

Kategorija: Feljton

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: