DNEVNIK EMIRA KUSTURICE (12): Gotovo svi su nagađali šta će biti sutra, hoćemo li izbjeći rat | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

DNEVNIK EMIRA KUSTURICE (12): Gotovo svi su nagađali šta će biti sutra, hoćemo li izbjeći rat

Izvor: Iskra | Foto: rs.sputniknews.com | Datum:07.08.2015.

Foto: rs.sputniknews.com

27. mart 1994.

Razgovor se pretvarao u kafansku galamu, u onu svađu koju Andrić naziva „bujicom slavenskog ekscentrizma u kojoj svako u razgovoru neobično drži do uzvišenosti svog karaktera, i gdje svakog trenutka mogu da eksplodiraju iskre svirepe osjećajnosti“. Izgledalo mi je, ipak, više od njegovog doživljaja stvarne nepravde koja je stigla taj grad, za koju bismo svi mi voljeli da je mogla da bude izbjegnuta, kako Grebo čitav rat trpi samo da bi mogao da kinji poznanike koje sreće po svijetu, sa visokog moralnog stanovišta patnika da osudi i kaže:

– A ti si, mangupe, položio! – i da uz to još nekoliko puta klimne glavom.

Ne znam zašto, ali je meni pred očima igrao onaj stari Grebo sa kojim bi se moglo razgovarati  o uzrocima rata. Bilo mi je dosadno da slušam tu frazu o koju su se ogrebali mnogi drugoligaši u svojim profesijama i za to horsko pjevanje nagrađivani prelaskom u prvu intelektualnu ligu novostvorenih naroda. Nije išlo. Podsjetio sam ga na naš posljednji razgovor u stanu njegovog zeta. Tamo smo se sreli nakon jedne tužne proslave. Posljednji put je grupa Sarajlija proslavljala 29. novembar, dan državnosti druge Jugoslavije. U kafiću „68“ na Ciglanama, našlo se društvo koje nikako nije pristajalo na istinu da Jugoslavije više nema. Zoran Bilan, Emir Aksamija, Halid Bešlić… Naišao je Grebo svojim golfom pa smo moja žena i ja otišli u stan njegove sestre i zeta Radeta Jeftića, jednog od mojih najboljih prijatelja. Često smo Rade i ja pili i razbijali zajedno kafanske inventare citirajući Hegela, Kanta i Konfučija.

Tada je Grebo pažljivo slušao Majinu priču o pokušaju linča kojem je za dlaku izmakla beogradska novinarka Mirjana Bobić. Trebalo je da poznata novinarka, u improvizovanom studiju scene „Obala“, pozorišta koje smo napravili na Akademiji scenskih umjetnosti, intervjuiše Šešelja. Prethodnog dana intervjuisan je Paraga. Hrvatski Šešelj. Međutim, sa Šešeljem nije išlo. Digao se narod u Sarajevu, vjerujem da su to bili članovi SDA partije, svezali muslimansku sa hrvatskom zastavom i ispred Narodnog pozorišta napravili demonstracije. Ne da narod Šešelju da siđe sa Pala u Sarajevo! Tek usput, krene uzavrela masa da linčuje jednu damu, inače od početka okrenutu protiv Miloševića i sličnih imena koja nisu bila preporučljiva za spominjanje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kažem ja tada Grebi:

– Ako ne može četnik Šešelj u grad, onda to isto mora da važi i za ustašu Paragu!

– Ne može Šešelj u grad! – veli on.

– Šta ćemo sa Paragom? – pitam ja.

– Ne može ni Paraga!

– Paraga je već bio, što ga niko nije zaustavio?

– Ne može Šešelj u Sarajevo! – jednako ponavlja on.

Četiri godine kasnije u Mostaru, rodnom gradu Zdravka Grebe, nane su govorile: „Bolje sa popom u krevet nego sa fratrom u čaršiju“ što rječito kazuje kako je savez skrojen vezivanjem dvaju zastava, kasnije, pretvoren u veliki rat između Muslimana i Hrvata. Tek kasnije, kada su se ovi propisno poklali, Amerikanci su napravili Muslimansko-hrvatsku federaciju.

Te jeseni u stanu moga prijatelja Jeftića i njegove žene, Zdravko Grebo i Maja započeli su dramatičan razgovor. Gledao sam kroz prozor i vidio  tužni novembarski pejzaž. Iza zavjesa obješenih po prozorima naselja Ciglane, škiljilo je škrto žućkasto svijetlo, titralo na slabom strujnom naponu. Gotovo svi su nagađali šta će biti sutra, hoćemo li izbjeći rat. Meni je od pogleda na prozore u novogradnjama jeza prolazila tijelom. A Zdravko i Maja su već uveliko, rafalnom paljbom, izmjenjivali verbalnu ratnu vatru… Maja je, naime, u svojoj porodici imala mnogo stradalnika u Drugom ratu. Majin otac Mišo Mandić iz visočke mahale odveden je u logor Jasenovac. Preživio je zahvaljujući činjenici da je poslije osam mjeseci odveden u drugi logor. U Norvešku. Zdravko je mislio da su, naravno, za sve krivi Srbi, potpuno lud narod po njegovom mišljenju i negirao je Majinu ideju straha od ponavljanja istorije. Te noći, pored pogleda na komšijske prozore, utisak o nepojedenim Mrkvinim ćevapima i miris luka zakucali su u mrtvu tačku posljednji pokušaj da se proslavi 29. novembar, Dan republike,  Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

 

(nastaviće se…)

Emir Kusturica

Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: