Deset ludih zakona Rimskog carstva | Herceg Televizija Trebinje

Magazin - Zanimljivosti

Deset ludih zakona Rimskog carstva

Izvor: Blic.rs | Foto: Blic.rs | Datum:27.10.2016.

Rim je bio sjedište vrlina, carstva i dostojanstva, ali Rimljani su imali svoju pomalo čudnu definiciju vrlina i dostojanstva. Oni su na neke zakone koji se u današnje vrijeme smatraju suludima, bili veoma ponosni, iako se oni graniče sa zdravim razumom....

rimski senat1. Zabrana nošenja ljubičaste boje

U antičkom Rimu ljubičasta boja je bila rezervisana isključivo za vladara. Ta boja se doživljavala kao vrhunac dostojanstva i najviša je u hijerarhiji boja. Vladari bi svakog jutra oblačili ljubičaste toge, a u njima su se toliko dobro osjećali da nisu dopustili nikom drugom da nosi ovu boju. Toliko su bili opsjednuti da su njeno nošenje zabranili zakonom.

Zakon o zabrani nošenja ljubičaste boje bio je jedna od tačaka definisana u zakonu o raskoši, prema kojem niži slojevi društva nisu smjeli javno da pokazuju ili se hvale onim što imaju u svom vlasništvu.

Cilj ovakvih restrikcija bio je omogućavanje Rimljanima da na prvi pogled vide ko je vrijedan, a ko nije vrijedan njihove pažnje, kako ne bi slučajno bili ljubazni prema nekom seljaku. Zakon o raskoši bio je jedan od nastrožijih zakona antičkog Rima, a ljubičaste toge bile su strogo rezervisane za cara.

Materijal za izradu toge bio je veoma skupocijen, a ljubičasta boja se dobijala se od mekušaca, a da bi se napravilo dovoljno boje za jednu togu bilo je potrebno 10.000 ove životinjske vrste. Zato je ova carsko ljubičasta boja vrijedila poput zlata.


2. Zabrana plakanja na sahranama


Sahrane u vrijeme antičkog Rima krenule bi povorkom u kojoj bi se tijelo pokojnika nosilo ulicama, a što je više ljudi išlo za tijelom, smatralo se da je osoba koja je preminula značajnija u društvu. Nekima je toliko bilo stalo da njihovo tijelo ili tijelo njihovih najbližih ulicama Rima prati što veći broj ljudi da su unajmljivali profesionalne glumce ili plaćali običnim građanima da hodaju u povorci i plaču.

Žene su doslovno čupale kosu, ridale iz sveg glasa ne bi li ta tuga i žaljenje za pokojnikom dobilo veću snagu i ne bi li zadivile komšije. Taj običaj je dostigao tolike razmjere da je država zabranila ženama da plaču na sahranama.

3. Ubistvo ćerkinog ljubavnika

Preljuba nije bila strana ni građanima antičkog Rima, ali procedure koje su se sprovodile nakon otkrivanja, razlikovale su se od današnjih. Kad bi muškarac uhvatio ženu u prevari, slijedio bi društvene norme, prema kojima je bilo poželjno da zarobi ženu i njenog ljubavnika, zatim da pozove sve komšije i poznanike da vide muškarca koji spava sa tuđom ženom.

Nakon toga, muž je imao tri dana da javno saopšti detalje preljube, od toga kako je saznao da ga žena vara, gdje ih je pronašao i sve ostale sočne detalje. Prema zakonu antičkog Rima, muškarac je morao da se razvede od žene preljubnice jer bi u suprotnom bio optužen da je makro. Ljubavnika svoje žene mogao je da ubije samo u slučaju ako se radilo o muškoj prostitutki ili robu.

Ako je riječ o jednakopravnom građaninu, trebalo je da potrži pomoć svekra, ženinog oca. Prema zakonima antičkog Rima, otac žene imao je pravo da ubije ljubavnika svoje ćerke bez obzira na boju ili raskoš toge koju je nosio.

Kada bi žena uhvatila muškarca u preljubi, jedina stvar koju je mogla da uradi je da plače. Po mogućnosti unutar četiri zida jer gotovo da nije bilo dana da neko nije umro, a plakanje na ulicama za vrijeme sahrana je bilo zabranjeno ženama.

4. Davljenje u buretu sa životinjama

Ako bi učinili nešto loše, najmanja kazna koju bi mogli da očekujete je dekapitacija, odnosno obezglavljivanje. Ako bi učinili nešto jako loše odveli bi vas na krov zatvora i bacilli vas u smrt. Da ubijete nekoga, poput član porodica ili sopstvenog oca jednostavna i bezbolna smrt u tom slučaju nije bila dostojna kazna.

Kada bi neka osoba bila optužena za patricid, odnosno ubistvo sopstvenog oca, prvo bi joj vezali oči jer nije bila dostojna svetla. Zatim bi, zavezanih ruku i sa povezom na očima, bila poslana prema polju van grada. Naravno, bez odjeće, tako da svi koji bi se zatekli na tom putu mogu da udaraju optuženog svim sredstvima i svom snagom.

Kada bi optuženi pao na tlo, od iscrpljenosti, stavili bi ga u veliku bačvu u koju bi potom stavili jednu zmiju, jednog psa, jednog majmuna i jednog pijetla, a potom bi veselu družinu bacili u more.

5. Prostitutke su morale da farbaju kosu


S obzirom na to da je trebalo na neki način izdvojiti prostitutke od ostatka rimskog društva, postojao je zakon prema kom su sve prostitutke trebale da farbaju kosu u plavo.

Ali taj plan nije u potpunosti uspio s obzirom na to da je velik broj Rimljanki ubrzo postao ljubomoran na lijepe plavuše. Tako su nakon nekog vremena i Rimljanke iz visokog društva počele da farbaju kosu u plavo, dok su druge šišale kosu na kratko i stavljale plave perike. I tako opet nije bilo moguće raspoznati prostitutku od drugih žena.

6. Samoubistvo, samo na zahtjev Vijeća


U doba antičkog Rima ideja o samoubistvu smatrala se razboritim razmišljanjem. Kraljevi su otrov držali blizu sebe, najčešće u ruci, u slučaju da stvari krenu nizbrdo. Bolesne su ohrabrivali da popiju otrov ne bi li završile njihove muke.
Jedine osobe koje nisu smjele da počine samoubistvo su bili vojnici, robovi i zatvorenici, a njima to nije bilo dopušteno čisto iz ekonomskih razloga. Vojnici su bili korisni i država nije mogla da dopusti da joj ponestane vojnika.

Kriminalcima se nije dopuštalo da počine samoubistvo, jer, ako bi umrli prije nego što ih država osudi za kriminalno djelo, država ne može da postane vlasnik njihove imovine. U slučaju da rob počini samoubistvo, po zakonu antičkog Rima, vlasnik je imao pravo na nadoknadu štete.

Jedno vrijeme na snazi je bio zakon koji je nalagao da osobe koje žele da počine samoubistvo moraju da zatraže odobrenje Vijeća. Na primer, osoba koja je bolovala od depresije mogla je zatražiti odobrenje Vijeća za izvršenje samoubistva. U slučaju da joj Vijeće odobri zahtjev kao poklon bi dobila bočicu otrova.

7. Tijela pogođena munjom se ne sahranjuju


Rimljani su u doba antike vjerovali u svašta i bili su uvjereni da su munje koje paraju nebo poruke bogova koje se manifestuju preko Jupitera. Kada bi munja pogodila u nešto, to se nije smatralo nesrećom već nečim što Jupiter jednostavno mrzi. Kad bi munja pogodila u drvo ili neku osobu, Jupiter je odlučio da je vrijeme da stvar ili osoba ode sa lica Zemlje.

Kad mi munja pogodila i usmrtila nekog iz vaše uže porodice ili prijatelja, vama bi bilo zabranjeno da pomjerate tijelo i da ga sahranite. Kad biste sahranili takvu osobu, Rimljani bi vas žrtvovali Jupiteru.

8. Ograničena prodaja djece u ropstvo


Očevi antičkog Rima imali su zakonsko pravo da privremeno prodaju svoju djecu. Sporazum se sklapao između oca i kupca, a nakon potpisivanja dijete bi postalo trajno vlasništvo kupca. Od kupca se očekivalo da dijete u nekom trenutku vrati kući.

Svako ko bi prodao svoje dijete u roblje tri puta, smatrao se nesposobnim roditeljem. Dijete bi odradilo robovlasništvo jer posao je posao i kakav god bio, treba ga završiti, a nakon toga, zakon ga oslobađa svih obaveza prema roditelju.

9. Odlazak od kuće zarad očuvanja slobode


Rimljani su imali set pravila koji su zvali “usuacpio”, to su bili zakoni koji su definisali koliko dugo morate da posjedujete nešto prije nego to postane vaša trajna imovina.b Ako ste se dovoljno dugo držali nečega, to je moglo da postane vaše vlasništvo, uključujući i ljude.

Prema tom zakonu, žena je postajala vlasništvo muža kada godinu dana ne bi izašla iz kuće. Svoju slobodu mogla je da zadrži tako da ode iz kuće na najmanje tri dana. I tako svake godine. U antičkom Rimu žene bi svake godine odlazile od kuće i skrivale se kako ne bi postale vlasništvo muža.

10. Ubistvo cijele porodice


U ranim danima Rima nije postojao zakon koji bi definisao šta muškarac može da učini svojoj porodici. Tako je otac, glava porodice, mogao da uradi sa svojim ukućanima šta god mu je bila volja, sve što je zamislio ili naumio. Mogao je da ih zlostavlja, a ako bi ga njihovo ponašanje uznemiravalo, ocu je bilo dopušteno i da ih ubije.

Ovog prava očevi su se držali čak i kad bi im djeca porasla, kada bi otišla od kuće i imala svoju porodicu. Djeca bi postala slobodna tek nakon smrti oca. Vremenom su očevi imali sve manje vlasti i mogućnosti da se prema ukućanima ponašaju kako im je volja.

Ali pravo na ubistvo člana porodice ukinuto je tek u prvom vijeku prije Hrista, a čak je i tada bilo izuzetaka od pravila. Nakon regulisanja prava očeva, donijet je zakon prema kojem očevi mogu da ubiju decu samo ako su već osuđena od države za bilo koju vrstu zločina.

Kategorija: Zanimljivosti

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: