Ustaški holokaust nad Srbima u Hercegovini | Herceg Televizija Trebinje

Društvo

Ustaški holokaust nad Srbima u Hercegovini

Izvor: Slobodna Hercegovina | Foto: Slobodna Hercegovina | Datum:05.08.2015.

Za Slobodnu Hercegovinu piše Svetozar Crnogorac, potpredsednik Koordinacionog odbora svih hercegovačkih udruženja i inicijator održavanja Hercegovačke akademije posvećene srpskim žrtvama 1941–1945.

sveto
Velika nevolja i muka, ali i časna obaveza sabraće Hercegovce osmog juna u prelijepo zdanje Zadužbine Ilija Kolaraca.
Na tom kultnom mjestu ćemo pričati o teškim, istinitim, a prećutanim događajima koji su se desili sredinom i krajem prošlog veka u jednoj ponosnoj srpskoj pravoslavnoj patrijahalnoj pokrajini koja se zove Hercegovina, koja je izrodila srpski jezik i tri sveca. Najviše ćemo pričati o jednom stradalnom srpskom hercegovačkom selu koje se zove Prebilovci, a nalazi se na lijevoj obali Neretve u opštini Čapljina, o čijem srpskom postojanju postoje zapisi još iz četrnaestog vijeka.
Naš je dug prema precima da istinu ne prećetkujemo, a svakako, bez ikakve namere da remetimo međunacionalne odnose i stvaramo bilo kakve tenzije.
Ovaj članak je pisan i sa nadom da će možda podstaći hrvatsku omladinu na neka normalna hrišćanska razmišljanja i odbacivanje antisrpske histerije njihovih otaca koja traje već skoro sto godina.
Prošlo je skoro sedamdeset pet godina od jednog strašnog dana kada bezumlje i ludost navedoše neke neljude, naše komšije, koji, ne baš tako davno, promeniše veru i u znak potvrđivanja novoj civilizaciji i kulturi za jedan dan, šestog avgusta 1941, baciše u jamu Golubinku u selu Šurmanci u Međugorju skoro celokupno srpsko stanovništvo ili tačnije pet stotina i pedesetoro djece i žena, sve iz jednog naprednog i bogatog srpskog sela – Prebilovaca. Nažalost, taj broj likvidiranih ljudi ne bi ustašama dovoljan, pa smrtnu hajku nastaviše i narednih dana i poubijaše sve one koje pronađoše, a to je još 270 stanovnika iz istog sela. U tom strašnom pohodu zatriješe samo iz tog sela ravno pedeset sedam porodica. Antologijska je stvarnost zabeležena o majci Ljubici Bulut, koja nije dozvolila da joj djecu maljevima i noževima ustaše guraju u jamu, već je u nju skočila sama, zagrljena sa svoje troje djece uz poslednji pozdrav: ,,Anđeli moji, hajde da letimo!’
Prebilovce kao i susjedna sela opljačkaše i spališe, i tako ovo malo hercegovačko srpsko selo postade najstradalnije selo u Evropi u Drugom svjetskom ratu. Željeznička stanica i bezdana jama u selu Šurmanci bijahu zgodna mjesta da u njih sabiraju sve one koje vozovima dovedoše iz Zenice, Sarajeva, Jablanice, Konjica i Mostara. Svi oni uglavnom završiše u Šurmanačkoj jami ili u Neretvi, iz kojih niko nije uspio da se spasi. Po izveštaju Udbe posle rata radilo se o još 2.000 ljudi.
Da čovjek može da poludi i da bude gori od bilo kakve zvjeri govori stvarnost da je još od prvih dana juna te strašne 1941. srpska Hercegovina već bila organizovao, planski i sistematično umorena kamom i srbosjekom od strane Hitlerovog ponosa – Pavelićevih ustaša, inspirisanih nacističkom filozofijom katoličkih fratara i biskupa, nadbiskupa Stepinca i pape Pija XII.

sveto patrijarh

Prilikom nedavne posjete Patrijaršiji u ime hercegovačke delegacije Svetozar Crnogorac je predao Patrijarhu srpskom Irineju poklon – unikatnu povelju sa stihovima Himne Svetom Savi.

Kako to da Stepinac nije ništa znao šta se dešava u njegovom rodnom Jastrebaskom? Danas raspolažemo filmovima o njegovoj ratnoj posjeti Jastrebaskom, najvećem dečijem logoru u Evropi iz koga ni jedno od najmanje 10.000 dece nije izvuklo živu glavu.

Čini mi se da će Akademija biti prilika za čas prećutane istine i Božije pravde, i da smo zbog toga dužni da pomenemo i ostala, bar veća, hercegovačka stratišta gde su od ustaške ruke umoreni naši nevini djedovi, bake, očevi i majke: jama Bivolje brdo, danas zatrpana smećem (1500 žrtava), Čapljina (oko 520 žrtava), Opuzen (oko 400 žrtava), Jagodnjača u Ržanom Dolu (230 žrtava), Klepci (209 žrtava), Cerno (200 žrtava), Crveljići, Cerina i Ograđenac (200 žrtava), Korićka jama (182 žrtve), Pridvorica (168 žrtava, sve na Božić 1942), Ljeskov Dub (165 žrtava), Vojni logor u Nevesinju (144 žrtve), Vidovo polje kod Stoca (213 žrtava), Grabovo vrelo (152 ljudi), Izgori (133 žrtve), Čavaš (104 žrtve), pod Brijestom (80 žrtava), Služanj i Zvečaleva drin (70 ljudi), Gavranica (66 žrtava), Aladinići-Pileta (50 zaklanih i bačenih u Neretvu), Bodirogina jama na Poplatu (30 žrtava), Pandurica (36 žrtava), Jasoč (17 žrtava), jame Kukauše kod Maslina (50 žrtava), tri jame u selu Prenj (50 žrtava), Mogorjelo (20 žrtava), jame Hadžibegov bunar i Gradina u Hutovu (40 žrtava), Silos kod Tasovčića, Krupa i ada kod Gabele (50 žrtava), Hrašćani (30 ljudi), Crnopod (18 ljudi), Sutina, Skakala, Otriješ, Čitluk, Široki Brijeg, Buna, Vitina kod Ljubuškog, jama Pridvorci kod Trebinja (24 žrtve), Vrbica kod Gacka (20 članova dvije porodice spaljene u kućama), Gatačko Garbunište (18 žrtava), ponori rijeke Mušnice, Srđevići (20 žrtava), Surdup (20 žrtava), Pavlić (20 žrtava), Avtovačko Strvinište (14 žrtava), Hadžova jama (29 žrtava), Čavčina jama (9 žrtava), Ćućina kod Bašića (13 žrtava), Gračanica (7 žrtava), Bodežišta (30 žrtava), Šipovica (13 žrtava)…
Nema kraja jamama i ponorima.
– Samo u opštini Gacko likvidirano je na nasvirepiji način (bacanjem u jame, paljenjem u kućama i štalama) oko hiljadu ljudi. Taj broj bi bio daleko veći da se nije desio Šestojunski ustanak, prvi antifašistički u porobljenoj Evropi.
– Rijeka Neretva je uz Bunu, Bregavu i Trebižat odnijela prema moru najmanje 2000 Srba.
– Samo za dva dana na Ognjenu Mariju u Livnu je ubijeno 1.587 lica, od toga 700 djece. Jedni su bačeni u jamu Ravni Dolac, drugi u neke druge jame, a neki samo poubijani.
Nigdje se na zemljinoj kugli nisu ljudi ubijali na tako svirep i divlji način, pa priča o hiljadugodišnjoj hrvatskoj kulturi služi samo u svrhe da pokrije zlodela domaćih ustaša.
– Najmanje dvije i po hiljade ljudi iz Mostara, Konjica, Stoca, Ljubinja i Čapljine je transportovano u Jasenovac i Jadovno, Gospić i druge hrvatske koncetracione logore, a odatle vjerovatno na Pag ili u jame na Velebitu.
Kako to da Stepinac nije ništa znao šta se dešava u njegovom rodnom Jastrebarskom? Srećom, danas raspolažemo filmovima o njegovoj ratnoj posjeti Jastrebarskom, najvećem dječijem logoru u Evropi, iz koga ni jedno od najmanje 10.000 djece nije izvuklo živu glavu. Zato je besmisleno da bilo ko, pa makar to bio i papa, priča o navodnoj nevinosti ovog prvoklasnog zločinca, a da ne govorimo o apsurdu njegovog blaženstva i Vatikanskog pritiska za svetački oreol.
Kakvu to sliku o sebi šalje Katolička crkva prema nama u susjedstvu koji smo nekim slučajem preostali, ali i šire na ovim prostorima?
Da li će Federacija ili BiH ikada proglasiti Dan sjećanja za ustaške žrtve i da li će se naći Hrvat, Nijemac ili Musliman da klekne i zaplače u Prebilovcima, Klepcima, Tasovčićima, na Bivoljem brdu, Ržanom dolu ili Korićkoj jami? Da li će se ikad setiti neki Musliman da klekne pred crkvom u Pridvorici ili Ljeskovom Dubu?
Kako je moguće da danas zapadnim ambasadama ne smetaju nazivi bulevara u Šantićevom Mostaru fašističkih ideologa i realizatora Anta Starčevića, Mila Budaka, Kardinala Stepinca…? Ukrali su nam kralja Tvrtka i Stefana Kosaču, a sad hoće još Marka Kraljevića, ćirilicu i gusle. Koliki lopovluk? Ubili su nam telo, a sad hoće i dušu.

sveto pb
Prostor Međugorja je danas veliko katoličko svetilište i svetska turistička i kulturna destinacija, koja obuhvata i selo Šurmance sa jamom Golubinkom, a okruženo je i drugim jamama u kojim završiše naši nedužni ljudi: Služanj, Cerno, Vidonja, Humac, Benina ograda sa stratištem na željeznikoj stanici, odakle su Srbi odvođeni na Šurmanačke jame ili sa mosta bacani u rijeku Neretvu.
Fratri su očigledno vešto osmislili ovo ko bajagi čudovišno ili, kako oni vele, „sveto“ mjesto da bi sakrili i zabašurili krvava djela svojih duhovnih otaca.

Da li ćemo dočekati pravdu? Nameće se pitanje da li je dovoljno da neko, pa makar on bio i papa, danas–sutra klekne pred naše najveće srpsko stratište – Jasenovac i da možda pomislimo je to dovoljno i u redu? A šta ćemo sa tolikim životima koje niko nije uspio da prebroji, šta ćemo sa uništenom, opljačkanom i otetom imovinom i proteranim stanovništvom, uništenim crkvama i manastirima? Da li je riječ genocid prviše blaga i nedovoljna da opiše toliki sunovrat ljudskog uma, pogotovo što je izvršen uz opšti blagoslov klera i katoličke crkve. Da li će ikada neki sud u Hagu, UN ili negdjde drugo odmjeriti presudu za savršeno isplaniran i izvršen ustaški holokaust u Hercegovini, pod komandnom Vlade Nezavisne države Hrvatske, uz inspiraciju i blagoslov Katoličke crkve, Stepinca i Pape Pija XII?

Ustaški zločini su užasavali i same Nijemce. Još od ljeta 1941. godine, njemački oficiri su slali izveštaje o ustaškim užasnim zlodjelima i vršili pritisak na Pavelića da obuzda „divlje“ i „poludjele“ ustaše, ne toliko zbog humanizma koliko zbog toga što im nije odgovarao potpuni haos koji je zavladao u NDH. Kako to da je NDH jedina država u Evropi koja je 1945. dočekala sa 180.000 razularenih ustaških fašista koji podržavaju Hitlera?
Samo da se još podsjetimo, na širem prostoru NDH ubijena su trojica vladika srpske pravoslavne crkve, a među njima i naš Gačanin, mitropolit dabro-bosanski Sv. Petar Zimonjić, jer je odbio da prihvati ustaške zakone, dvojica vladika umrla su u progonstvu u Srbiji od posledica prethodne ustške torture, dok je 334 sveštenika odvedeno u koncentracione logore! Uništeno je 299 pravoslavnih crkava, pokatoličeno u NDH 250.000 pravoslavnih Srba, što je tadašnji papa Pije XII ocenio kao pobedu katoličanstva, opljačkano je 36 sanduka zlata i dragocenog nakita, prstenja, zlatnih satova i zuba, dva kamiona srebra (a sve to deponovano u Zagrebačkom Kapitolu). Tu je i pustošenje biblioteka, srpskih klubova, čitaonica, rušenje kulturno istorijskih spomenika, masovno preimenovanje pravoslavnih crkava u katoličke…
Spisak zločina je beskonačan i ni do sada nije ni približno utvrđen, već je namerno prećutan i minimiziran ideologijom KPJ da se ko bajagi ne narušava bratstvo i jedinstvo, a u stvari zbog hrvatsko-komunističko-ustaške koalicije formirane još tridesetih godina dvadesetog vijeka, a da to na žalost srpski komunisti nisu prozreli ni razumeli.

„Poslodavac njihov
iz pakla se smije,
Takovih slugara još imao nije.
A za revnost u zlu,
već poznatu svima,
Pohvale dobiše iz pakla i Rima“
Stihovi vladike
Nikolaja u „Đerdanu od merdžana“

Drugo ubistvo hercegovačkih pravoslavnih žrtava počinje posleratnim betoniranjem hercegovačkih jama sa namerom KPJ da se taj zločin minimizira i prećuti, iako je očigledno da je dobro isplaniran, organizovan i izvršen i da se po svim elementima međunarodne konvencije UN o genocidu mora nazvati – genocidom.
Ipak, kad prođe pedeset godina, dođe neko malo razumnije vrijeme i 1990. godine rodbina žrtava Prebilovaca i susjednih mjesta odbetonira Golubinku i još dvanaest stolačkih jama i sakupi mošti oko 4.000 srpskih mučenika i uz opijelo i liturgiju patrijarha Pavla položiše ih u kriptu Spomen crkve Sabora srpskih svetitelja i prebilovačkih mučenika u već iskopanom selu Prebilovci. Tadašnja sahrana posle toliko godina bijaše ustvari Vaskrs hercegovačkih žrtava.


Ne prođe mnogo vremena, a već u junu 1992. godine, u novom zločinačkom udruženom poduhvatu koje su naredili Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a pod komandom Janka Bobetka, vojska Hrvatske i paravojne formacije lokalnih Hrvata i Muslimana u čuvenoj akciji Čagalj ponovo napade Dolinu Neretve i poubija zatečene civile, popali i do temelja sruši Saborni hram u Mostaru, drugi po veličini u srpskom rodu, kao i Manastir Žitomislić, a Spomen-crkvu u Prebilovcima miniraše inženjerijske jedinice, takođe do temelja, sve sa kriptom i sarkofagom. Još im to bi malo, pa građevinskim mašinama odnesoše zemne ostatke i građevinski materijal, a mjesto crkve poravnaše da bi uništili sve tragove prethodnog zločina iz drugog svetskog rata.
Upućujemo ljudski i molitveni apel svima koji nešto znaju o zemnim ostacima prebilovačkih i drugih mučenika da nam se jave. To bijaše treće ubijanje Hercegovačkih mučenika, a Bog će samo znati da li i posljednje. U tom zločinačkom pohodu uništene su i crkve u Čapljini, Ljubuškom, Klepcima, Opličićima, Trijebnju, u Gornjem Hrasnu, Blagaju kao i eparhijski dvor u Mostaru. Djelimično je uništen i oskrnavljen još veliki broj crkava, parohijskih domova, manastirskih konaka, škola, domova kulture, kulturno-istorijskih spomenika, pa i spomenik pjesniku Aleksi Šantiću, ustvari sve što je mirisalo na pravoslavlje.

Ako je papa Franjo mislio na ustaški genocid kada je nedavno dao odličnu, ali nedovoljno preciziranu izjavu o nacističkom genocidu, sigurno nije nimalo pogrešio, upravo rekao je pravu istinu. Vjerovatno je dobro obaviješten prostudiravši vatikansku dokumentaciju.
Podizanjem hrama Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima za ono malo preostalih, minama rasutih i od mještana sakupljenih svetih moštiju – za one ostale pitamo gde su završile – pokazaćemo svima da se ni jedan zločin ne može zaboraviti. Nadamo se da će pravda kad–tad stići i da će se selo Prebilovci, ali i ostala sela u Hercegovina ponovo, uz Božiju i našu pomoć, obnoviti i biti duhovni centar i mjesto naše tuge i bola, ali i mjesto dječijeg i porodičnog života i radosti. Zato smo svi mi u Srbiji i svijetu dužni da pomognemo koliko možemo izgradnju Hrama Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima. Prilozima gradimo naš „zid plača“ u Hercegovini, a on mora da bude opomena svima da čovek nikad više ne pomisli na takve životinjske radnje.
Uljepšavanjem Hrama u Prebilovcima mi ustvari uljepšavamo sebe, svoj lik i lik naših porodica a svaki doprinos, pa makar on bio i najmanji, je dragocen.
Nama ostaje nada da će se ipak nekom normalnom Hrvatu, Nijemcu i Muslimanu probuditi savjest i da će jednog dana ispred crkve u Prebilovcima položiti vijenac velikog izvinjenja.

Kategorija: Društvo

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: