Tijana Trklja, student dva fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, široj javnosti poznata po nizu nagrada i priznanja, te angažmana na raznim akcijama i projektima, o svojim životnim iskustvima govorila je i za naš portal.

• Tijana za sebe kaže da nije ni slutila da će je ljubav prema životu voditi prema upjesima na kojima bi joj mnogi pozavidjeli

– Za svoj književni rad dobili ste priznanje i od Vlade RS, pored niza diploma i nagrada koje su stizale sa svih strana. Šta je za Vas poezija i kako ste počeli pisati?

Poezija je za mene bila neplaniran poziv. Bez obzira na silnu ljubav prema književnosti, nisam ni mislila da ću jednog dana uspjeti pjesmu napisati. Naprosto, život je tako donio. Uvijek sam se divila onima koji pišu poeziju, sa malo riječi toliko toga kažu, ljudima koji od života stvore živu riječ. Neobičan je moj početak pisanja, neplanirano sve je poteklo iz crkve. Vikend prije sam čitala Puškina, uvijek me privlačila ruska književnost, i taj dan na času dok je otac Milutin, ne znam ni sama o čemu pričao, ja sam razmišljala o poeziji. Poslije toga, javila se mogućnost za rimovanja, a onda vremenom sam zahvaljujući dobroj profesorici Radi Batinić, učila šta je poezija.

– Imate dovoljno priznanja, iskustva, a i školujete se na tom polju da možete govoriti o književnosti. Kako gledate na poeziju danas?

Nezahvalno je govoriti o poeziji danas. Prave vrijednosti su izgubile svoj značaj. Nažalost, poezija je postala trgovina. Danas samo pojedini konkursi nisu uslovljeni novčanim učešćem. Pratim to s vremena na vrijeme, i hvala Bogu, pa je bilo drugačije kada sam ja počinjala pisati. Znalo ste šta može, a šta ne. Hiljadu puta me profesorica vraćala da pogledam, razmislim, doradim. Naučila me je, da mislim o onome što pišem i da odgovaram za ono što napišem. Danas plati, objaviće te. Žalosno je što je tako, ali postoji jos uvijek RPZ, Prosvjeta i slične organizacije koje vrednuju pravu riječ. Velika mi je sreća što na fakultetu imam od koga naučiti i što nije teško ocijeniti šta valja, a šta ne.

Za Vas kažu da ste svestrana Hercegovka. Često TV prilozi su donosili priču iz Hercegovine o Vama. Krenuvši od poezije, slikarstva, fotografije, dramske skcije, novinarstva, volontiranja i projekata. Šta nam možete reći o tim aktivnostima?

Svašta nešto se radilo, ali ništa se ne bi uradilo da nije bilo dobrih profesora. Ono što je bila sreća za moju generaciju i mnoge generacije bila je profesorica Tatjana Topalović. Ona je naprosto bila žena koja je znala probuditi kreativnost kod učenika. Bila nam je prijatelj, roditelj, pa tek onda profesor od koga zaziremo. Nije bilo onog straha od ocjene. Ona je jednostavno znala probuditi stid ako nešto ne znaš ili ako vidi da druge ocjene nisu dobre. Nije nas plašila ocjenom, nije nam ulivala strah ” Ja sam profesor, ti si učenik.”, ona nas je jednostavno učila da učimo za sebe, radimo za sebe. Rado bih se vratila na Tatjanine časove i rado bih ponovo slušala njene savjete. Dobro je što SŠC” Golub Kureš” u Bileći ima takvog pedagoga.

– Kao gimnazijalac možete se pohvaliti i učešćem na Forumu mladih lidera. Vaš projekat uvršten je među 100 najboljih, a ujedno ste bili i jedini srednjoškolac iz Republike Srpske.

Forum mladih lidera na Kopaoniku bio je prlijepo iskustvo. Naprosto, svaki seminar sam po sebi nosi nešto novo i nešto korisno. Projekat koji mi je obezbijedio učešće na Forumu mladih lidera ticao se potencijala i neiskrištenosti Bilećkog jezera. Jeste da je to bio veliki zalogaj za učenika drugog razreda gimnazije, ali ipak je prepoznat kao projekat o čijoj realizaciji vrijedi govoriti i na čijoj realizaciji treba raditi.

– Umjetnički ste rukovodilac dramske sekcije, radili ste i na radiju, pišete za razne portale, dio ste i nekih novinarskih ekipa u RS. Kako i koliko Vam sve to oduzima vremena?

Posao u Omladinskom programu radio Bileće, sjajno je iskustvo i srećni su oni koji imaju priliku učiti od ekipe novinara s našega radija. Četiri godine na radiju i znanje koje sam stekla, otvorilo mi je mnoga vrata kada sam krenula na studije. Dramska sekcija i moji malci su vrijeme koje nikada ne može biti izgubljeno.

– Nemoguće je razgovarati s Vama, a ne dotaći se planinarenja i speleologije. Kako je na planini i u pećini?

Život jednostavno nametne puteve za koje smo predodređeni. Ni sama nisam slutila da mogu pregaziti toliko kilometara. Planinarenje je sjajna pouka za život. Kada krenete na planinsku stazu, nema odustajanja. Nogu za nogom, pa ako treba i četvoronoške, ali do vrha se ide. Tako je i u životu, nema odustajanja, ako odustaneš, nikada nećes osjetiti šta znači doći do vrha.

– Evo za naše čitaoce, Vi kao student dva fakulteta, kažite nam kako biste ocijenili Bolonju.

Ja je ne bih ocjenjivala, ja bih je ukinula. Odvratno je što zakon nalaže prosjek prolaznosti na fakultetu. Da je sreće, znanje bi to diktiralo, ali tako nam je, kako nam je. Valjda će se jednog dana vratiti stari sistem, iskreno se nadam da hoće.

– Da li je težak zivot u RS? Kako žive mladi?

Kako moraju. Sve zavisi, kako ti isti mladi gledaju na život, i koliko ozbiljno obavezama pristupaju. Sada nas najbolje služi, zdravlje i pamet, a mladost je tu da to sve upotpuni. Ako sada kao studenti krpimo kraj s krajem, ne znači da će to biti dovijeka. Život te nauči da se organizuješ u okviru svojih mogućnosti. Život te tjera da o njemu misliš, i da misliš kako ćeš da preživiš. Ponavljam, to sve zavisi od svijesti mladih, i načina na koji gledaju na život.

– Da li biste napustili RS?

Da! Ne zato što to želim, već se plašim da ću to morati. Ne vidim razlog da ostanem ovdje ako mogu uspjeti negdje drugo. Toliko poziva je otvoreno za mlade ljude koji su se pokazali i dokazali. Imaju priliku da se usavrše i da se njihov rad i znanje cijeni.

Izvor: BB portal – Rajka Milišić