“BITI SA DRUGIM”, Vladika Grigorije o svojoj novoj knjizi | Herceg Televizija Trebinje

Društvo

“BITI SA DRUGIM”, Vladika Grigorije o svojoj novoj knjizi

Izvor: moodiranje.rs | Datum:20.06.2019.

Ko sam ja? Kuda idem? Kako je nastao svijet? Hoće li sve što postoji proći i nestati? Gđe je moj umrli otac? Zašto osjećam prisustvo onih kojih nema tu pored mene? Ovo su pitanja koja su u ranom dječaštvu i mladosti zaokupljala pažnju Grigorija Durića, sadašnjeg episkopa diseldorfsko-njemačkog.


Traganje za odgovorima na ova pitanja postala su korijen svega onoga što je ovaj veliki pastir naše Crkve uradio tokom svoje službe Bogu, Crkvi i narodu. Između ostalog, ta pitanja bila su i korijen nastanka njegove nove knjige – “Biti sa drugim”.

Vladika Grigorije ističe da je njegova knjiga “Biti sa drugim” nastala kao plod dugogodišnjeg razmišljanja i bavljenja temama koje su, direktno ili indirektno, zaokupljale njegovu pažnju gotovo čitav dio njegovog života. Sam proces nastanka ove knjige mu je, kako ističe, pomogao da spozna i sagleda složenost odnosa i veza na kojima počiva ovaj svijet, koji je, prema vladikinim riječima, jednovremeno rajska dolina i dolina plača.
“Da bih svoje uvide i zapažanja što jasnije i uvjerljivije prenio na papir, bilo je prije svega potrebno da proniknem u smisao i značaj zamašnog i osjetljivog posla pisanja, koji zahtjeva naročitu otvorenost uma i duha. Naime, kada jednom uzmete pero u ruke, u trenu raskrilite i otvorite svoju dušu drugome, pa čak i onda kada je posrijedi naučni diskurs, kao što je to u ovom slučaju. Stoga je pisanje možda najsličnije molitvi – to je neprestani odnos i okrenutost ka drugome, jer sve ono što napišemo podrazumijeva postojanje čitaoca” – ističe Vladika Grigorije.

Vladika smatra da je pisanje podjednako ushićenje i muka duha i uma – ushićenje jer u onome koji piše tinja neizreciva potreba da sa drugim bićem podijeli ono o čemu razmišlja ili što osjeća, a muka je pak jer je uvijek prisutna bojazan da nećemo valjano umjeti da misao uobličimo i izrazimo rječju.

Nastojeći da uspostavim ravnotežu između te dvije oprečene sile koje umnogome određuju sam čin pisanja, upustio sam se u proučavanje i pojašnjavanje Zizjulasove relacione ontologije, proučavanje koje nije toliko bilo podstaknuto potrebom da se otisnem u naučne vode, koliko da prije svega samom sebi, a potom i drugima, pružim odgovore na pitanja sa kojima sam se susretao još od trenutka kada sam sam postao svjestan sebe i svijeta koji me okružuje” – kaže Vladika Grigorije dodavši da je iz iz toga proisteklo njegovo zanimanje za izučavanje upravo Zizjulasovog shvatanja ontologije odnosa koji vladaju između ličnosti.

“Da bih na ovo pitanje pružio tačan odgovor, prisjetiću se ranog dječaštva i mladosti, vremena u kojem su me intenzivno zaokupljala pitanja: “Ko sam ja? Kuda idem? Kako je nastao svet? Hoće li sve što postoji proći i nestati? Gde je moj umrli otac? Zašto osećam prisustvo onih kojih nema tu pored mene?“

Još u vrijeme kada se počela javljati zapitanost o svijetu koji me okružuje, počeo sam razmišljati o vječnosti. To razmišljanje će me – nekad svjesno, nekad podsvjesno – pratiti kroz cijeli život.

Vladika Grigorije smatra da je pomenutom misaonom ozračju dobrim dijelom doprinijela i začuđenost pred tajnama prirode i lica koja su ga tada okruživala.

“Jednovremeno postajao sam svjestan i činjenice o važnosti drugih ljudi za moje postojanje. Da bližnji osmišljava i upotpunjava moje postojanje, naučio sam još u porodičnom okrilju – iz odnosa sa majkom, bratom, djedom (pa čak i sa umrlim ocem), iz njihove ljubavi koja je usmjeravala svaki moj podvig i postupak. Mnogo kasnije, kao učenik bogoslovije, shvatio sam da odnos sa drugim bićem, iz koga crpimo svoj identitet, bio to bratski, prijateljski, roditeljski, ljubavni ili kakav god drugi, biva tek u svojoj punoći ostvaren kada je oposredovan, upotpunjen Bogom i njegovim prisustvom. To me je učvrstilo u spoznaji da uspostavljajući međuljudske odnose zapravo neprestano težimo da uspostavimo onaj krucijalni odnos – odnos sa Bogom.”

Vladika Grigorije ističe da se preko ovih pitanja i saznanja do kojih su ga ona dovodila polako uputio stazom bogotražiteljstva koja su ga vremenom uvela u Crkvu.

“U moje sjećanje trajno se urezala slika događaja koji je u krajnjem ishodu doprinio ovom činu. Jednog dana, nakon nevažne svađe sa bratom kojeg sam uvijek volio do obožavanja, slomljen i očajan uzeo sam Jevanđelje koje je stajalo skoro netaknuto od očeve smrti. Otvorio sam ga i počeo čitati. Bio je to odlomak koji govori o odnosu sa bližnjim, bratom, svakim čovjekom: „Ako ti sagriješi brat tvoj…“ Izašao sam u dnevnu sobu, tamo je brat gledao televiziju. Nisam ni pomenuo prethodnu svađu, samo sam rekao: „Mogu li da ti pročitam nešto!“ Ćutao je, a ja sam počeo da čitam.

Nakon nekoliko minuta primjetio sam da plače, a posle nekoliko časova čitanja obojica smo plakali. Ništa nismo govorili, nismo tumačili ili raspravljali.

Te noći sam počeo da se molim. Stajao sam pred ikonom i molio se iskreno. Stalno sam govorio i vapio: ‘Čuj me, Bože moj’, jer sam čuo da se tako moli moja majka. ‘Usliši glas moj, ne ostavi me, ne odbaci me, primi me…’. Dok se molitva umnožavala i pročišćavala moj zaparloženi sluh, odnosi sa drugima su se produbljivali postajući skladniji.

Mnogo godina kasnije na temelje vjere oblikovane još u djetinjstvu nekako se prirodno nadogradila teologija. Ona je u moj život ušla nečujno u četvrtom i petom razredu bogoslovije, kada smo počeli učiti dogmatiku. Teologija je postala novi zanos, radost, put i cilj. Učio sam o Bogu Trojici, o Hristu, o Crkvi – sve je to bilo veoma bitno za mene. Teologija je postala novi oblik molitve, novi način traženja odgovora na sudbinska pitanja” – napisao je u predgovoru svoje nove knjige “Biti sa drugim” Episkop diseldorfsko-nemački Grigorije i dodao:

“Poslije završene bogoslovije i Bogoslovskog fakulteta je došao rat i moje zamonašenje. Kao sveštenik u ratu sahranjivao sam mnoge mlade ljude i to su sjećanja koja se ne zaboravljaju i koja svaki potonji trenutak života i radosti prate kao smrtna sjenka. Iz tog vremena pamtim samo dvije vrste odnosa: sa onim kome sam u ruke predao svoju dušu, tj. svoju slobodu, i sa onima koje sam sahranjivao i kojima nisam mogao dati ništa, a koji su postali moji vjerni saputnici.

U tom periodu Vladika Grigorije došao je do važnog zaključka:

“Crkva ne bi trebalo samo da nam pruža odgovore na krajnja pitanja već da bude uvijek tu, u svakom trenutku naših života. Uvjeren sam da ona treba ne samo da nam razjasni zašto se neko rađa i umire, već i da nam otkrije zašto postojimo i zašto jesmo“.

Vladika Grigorije u predgovoru svoje nove knjige “Biti sa drugim” piše da su mu iskustva koja je stekao u djetinjstvu i ranoj mladosti bila od velike koristi kada je postao sveštenik i starješina manastira:

“Taj put i život bili su jedino mogući u živom odnosu sa Bogom i sa drugim ocima i narodom. Držao sam se čvrsto za Gospoda i Crkvu, propovijedao sam, djeci, omladini, ljudima! Najveća utjeha je bila u krštavanju ljudi na rijekama, na kojima smo sjedili i plakali, bježeći od faraona ovoga svijeta.

Tada sam doživio Crkvu, krštenje i liturgiju kao nikada prije: snažnu i svetu, svijetlu.

Susret svijetova zbivao se među nama. Nesveti je činio svako zlo, ali mi smo bili nekako udaljeni od zloga” – napisao je Vladika Grigorije i još dodaje:

“U često nepojamnom redoslijedu životnih događaja postoji neka unutrašnja zakonomjernost kojom nas Božija ruka usmjerava u određenom pravcu i s određenom svrhom i ciljem. Tako je sve ono što u ovom djelu zaokuplja moju naučnu pažnju utemeljeno mnogo ranije, u djetinjstvu i mladosti. Tragajući za odgovorima na mnoga pitanja (svjestan sam: nekada manje a nekada više uspješno), utirao sam put razumijevanju teme koja je predmet ove knjige. Teme o kojima sam tada počeo da razmišljam tek će u dobu životne zrelosti dostići svoj zenit. Zbog njih sam, na kraju, počeo da tragam za odgovorom i na pitanje ontologije međuličnosnih odnosa, za postojanjem u istinskom odnosu. Ova knjiga je plod tog traganja i jedan od pokušaja odgovora na pomenute dileme.

Pisao sam je sa svješću o svojim nemoćima i nedostacima za koje sam uvijek vjerovao da će ih On blagodaću dopuniti.

“To je i razlog zbog koga se usuđujem da vam je predam na čitanje, vjerujući da će se, uprkos raznolikosti ljudskih sudbina, svako moći prepoznati u pomenutim pitanjima. Različite su okolnosti koje nas na ova pitanja podstiču, ali je vrlo teško zamisliti da tajna sopstvenog identiteta, koji gradimo u odnosu sa drugima, te problem života i smrti – i to ne kao apstraktnih fenomena već upravo u kontekstu ljubavi, tj. odnosa sa onima koje volimo i bez kojih nećemo i ne možemo da zamislimo svoje postojanje – može nekom zvučati nezanimljivo i irelevantno” – napisao je Vladika.

Vladika Grigorije je naročitu blagodarnost u posveti svoje nove knjige “Biti sa drugim” uputio svojoj majci Savki i duhovnom ocu vladici Atanasiju, “čija su mu ljubav, pažnja i briga bile uvijek u životu, pa i pri pisanju ove knjige, veliki podstrek i neiscrpna pokretačka snaga”.

Kategorija: Društvo

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: