Vidoslov, izdavačka kuća Eparhije zahumsko – hercegovačke i primorske sa ponosom može da objavi da se na listi njenih izdanja nalaze i dvije nove knjige koje će zahvaljujući izuzetnom sadržaju zasigurno naći put do čitalaca. Prvenstveno će naći put do onih koji žele da bolje upoznaju vjeru koju žive kao hrišćanke i hrišćani jer obje knjige o kojima je riječ  –  knjiga sveštenika prof. dr Vladana Perišića, kao i knjiga sveštenika prof. dr Džona Bera – u čitaocu mogu da probude radost učeništva i samim tim želju da se sam za sebe uvjeri  kako predanje naše Crkve ni u kom slučaju nije statično, već biva stalni poziv na zajedničko, i to veoma uzbudljivo, putovanje vjere.

Prva od dvije, knjiga o. Vladana Perišića, naslova, „Licemeri, milost hoću a ne žrtvoprinošenje“ , predstavlja zbirku tumačenja jevanđeljskih perikopa u formi besjedâ koje su izgovarane poglavito u crkvi Blagovještenja u Dubrovniku, na Sv. Liturgijama koje o. Vladan kao paroh dubrovački tamo služi. Istini za volju, besjede koje možemo naći na stranicama ove knjige su, u odnosu na one koje su se mogle čuti u Dubrovniku, unekoliko dopunjene i dodatno sređene za štampu. Svoje višedecenijsko iskustvo profesora Pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta u Beogradu kao i sveštenika – liturga i pastira, koje je sublimirano u ovoj publikaciji, o. Vladan je, na naše oduševljenje,  ponudio svima koji žele da se susretnu sa Bogom kroz Pismo i Evharistiju, ali i znatiželjnicima koji kucaju svojim srcem na vrata Hristove Crkve, a da možda toga nisu ni svjesni. One  su sve samo ne klišei i ona tako često slušana ponavljanja i fraze koja ne nedostaju u našem crkvenom besjedništvu. Ilustracije radi, pogledajmo šta sam autor kaže u par pasusa koji su izabrani iz njegovog predgovora knjizi:

„Nikada nisam smatrao da sam neki naročiti besednik. Ako ikakav. Sva tumačenja sabrana u ovoj knjizi na ovaj ili onaj način su iznuđena. Narod Božiji, koji sam, služeći liturgiju više od četvrt veka, po pravilu lišavao svakog komentara o onome što bismo iz jevanđelja čitali (zbog čega se nisam baš najbolje osećao) nisam više mogao ostavljati bez ijedne reči. Tako sam rešio da ipak besedim. Suvišno je i reći: nipošto ne pretendujem na to da su ovde data tumačenja najbolja, pogotovo ne jedina moguća…

…Oslanjao sam se na sve što mi se činilo valjanim od onoga što sam godinama čitao, ne vodeći pritom računa da li su u pitanju pravoslavni, katolički ili protestanski autori, jer sam uveren da se tumačenja ne mogu svrstavati prema konfesijama, nego prema tome da li su dobra ili loša, uspešna ili ne. To držim za jedini kriterijum…

….Više sam nego svestan da sam tumačenjima koja ovde dajem samo zagrebao po površini teksta jevanđelja… Predajem ih zainteresovanima kao neku vrstu štake – da se kroz tekst Sveštenog Pisma kreću barem za nijansu slobodnije nego bez nje. A kada im njegove staze i puteljci postanu bliskiji nego što su sada, da je slobodno odbace i krenu putem koji sami odaberu, ne obazirući se na mene…

Vjerujemo da se već iz ovog djelimičnog uvida u predgovor može nazrijeti elegancija stila, ljepota načina izražavanja i, što je veoma važno, nepretencioznost autora, koji poziva čitaoce da sami uđu u svijet Pisma i koračaju kroz život široko otvorenih očiju za stvarnosti u sebi i oko sebe. Besjede u ovoj knjizi, sve odreda, trude se da riječi jevanđelja prevedu u naše vrijeme i naš život, da pokažu kako jevanđelje oblikuje naš životni stav i pomaže nam da svijet oko sebe procjenjujemo njegovim, jevanđeljskim kriterijumima.

U tom smislu, o. Vladan se ne ustručava da govori i riječi kritike na račun pogrešnih praksi i shvatanja, i to najčešće onih u Crkvi koji sebe nazivaju učiteljima i koji obnašaju vlast, kao ni da ukazuje na opasnosti od tradicionalističke ekskluzivnosti i njene zamišljene „svete“ sigurnosti i samodovoljnosti. Te kritike nikada nisu banalne i prozivačke. Odvažnost da se kritikuje neka anomalija u crvenom životu spojena je kod njega sa pozivom na odgovornost svih da procijene i uvide da je u Isusu (kako o. Vladan jednostavno, a za našu praksu odnekud i neubičajeno, najčešće odabira da imenuje Spasitelja, budući da i jevanđelje čini tako, nazivajući ga naprosto „Isus“), tj. da je kroz odnos sa Isusom, a koji opet jedino može da se ostvari  kroz aktivan, kreativan i konkretan odnos ljubavi prema bližnjem,  svima i zauvijek otvoren put ka Ocu. Kao i to  da iznad svih u Crkvi kao jedina glava stoji On – Isus, Sin Božiji.

Ono što takođe valja reći u ovom kratkom osvrtu je još jedna osobina kazivanja  o. Vladana. Naime, on nikada ne citira Sv. Pismo otprilike i po sjećanju, što je slučaj i sa drugim izvorima, bilo da su patrističkog, rabinskog, naučnog ili nekog drugog porijekla. Na jedan savremen način ova knjiga uspostavlja predanjske standarde liturgijskog besjedništva koje podrazumijeva ozbiljnu posvećenost, preciznost, čistu i jasnu misao, kao i već pomenutu nepretencioznost. Za one koji se bave besjedništvom, ali i za sve druge, čitanje ovakvoga štiva može da predstavlja prekretnicu u razumijevanju samoga besjedništva. I ne samo besjedništva! Iako lična poniznost našeg autora lišava takve ambicije, i u predavanju čitaocu on ovu zbirku naziva „štakom“ koja se može i odbaciti, držimo da je u stvarnosti nova knjiga Vladana Perišića prije jedna snažna lokomotiva koja može da inspiriše i povuče mnoge u hvalevrijedan poduhvat novog promišljanja sopstvenog, a i besjedništva drugih. I još važnije, da utješi i podstakne mnoge koji u turbulencijama kako crkvenog, tako i života svijeta, vide svjetlost koju „tama ne obuze“ (Jn 1,5).

Naslov knjige, „Licemeri, milost hoću a ne žrtvoprinošenje“, očekivano, u velikoj mjeri otkriva ono što slijedi. Riječima o. Vladana:

„Sve dok ne pokazuju milost, nego samo insistiraju na postu, žrtvi i ritualu, oni ne poznaju pravoga Boga. I zato se Isusovo neumorno prevladavanje tog krutog, i od realnih problema ljudi otuđenog formalizma ispunjavanja religioznih propisa i gubljenja u samozadovoljnoj ritualistici, koje se tako snažno provlači kroz jevanđelja, moralo odraziti i u naslovu ove knjige. Možda ne bi bilo preterano reći da smisao svih ovih beseda staje u tih nekoliko reči naslova“.

Iz dubine srca preporučujući svima da sa pažnjom srazmjernoj onoj kojom je knjiga nastajala iz uma, srca i pera o. Vladana istu i čitaju, uredništvo Vidoslova našem sabratu iz Eparhije ZHP zahvaljuje što je pristao da nam ustupi svoje tekstove i dozvoli da ih štampamo i tako obogatimo naše eparhijsko izdavaštvo jednim izuzetnim naslovom.

Druga knjiga o kojoj je riječ jeste djelo „Postati čovjek“ (engl. original  „Becoming Human“, što bi se, da nije u našem jeziku pomalo rogobatno, moglo prevesti i kao „Postajanje čovjekom“ dok ni „posta(ja)ti čovjek“ ne bi bilo pogrešno) autora o. Džona Bera, poznatog (i zasluženo sve poznatijeg) patrističara i teologa uistinu vaseljenskog formata. Džon Ber, oksfordski đak, učenik takvih učitelja kao što su mitropolit Kalist Ver i o. Endrju Leut jeste neko koga bismo bez pretjerivanja mogli porediti sa učiteljima Crkve iz drevne hrišćanske Kapadokije. Čak i porodično stablo ovoga čovjeka (otac sveštenik, brat svetogorski monah, sestra po imenu-  zamislite – Makrina) budi takve asocijacije. Više od toga svakako asocijacije te prirode budi uvid u njegov plodni bogoslovski rad koji se sastoji od petnaestak objavljenih knjiga, na desetine članaka i bezbroj predavanja, od kojih su neka dostupna i na jutjubu za one koji imaju sreću da mogu da razumiju raskošni britanski engleski jezik ovoga pastira i naučnika. (Sam o. Džon umije da se našali na svoj račun i kaže da, budući da za više od 20 g. života u SAD nije izgubio britanski akcenat, samim tim šta god da kaže zvuči inteligentno).

Slično svome velikom prethodniku na mjestu dekana Akademije sv. Vladimira u Njujorku, o. Aleksandru Šmemanu, i djela Džona Bera polako no sigurno postaju klasici savremene pravoslavne teologije. Naslovi poput „Put za Nikeju“ ili „Tajna Hrista, Život u smrti“, te serija izdanja ranohrišćanskih Otaca (Irinej, Origen, Atanasije…) koje jedna za drugom ugledavaju svjetlo dana u njegovom prevodu na engleski sa grčkog originala, uz iscrpne i izuzetno žive i inventivne komentare,  pozicioniraju o. Džona kao zasigurno jednog od vodećih patrističkih teologa kojim naša Crkva može da se pohvali. Poznavanje kako Svetog Pisma tako i djȇla Otaca koje se može vidjeti kod njega je toliko fascinantno da graniči sa nevjerovatnim. I u tom smislu on nam svojom pojavom svjedoči o mogućnostima pregaoca i marljivog posvećenika svetootačkih razmjera. Knjiga koju smo izdali je zapravo knjižica po obimu, dimenzija 15×14 cm  i na svega nešto više od 100 stranica teksta, a koncipirana je kao igra riječi i slika. Međutim, iako nevelika ona je svojevrsni nukleus, popularno napisani sažetak teološke misli o. Džona. Ili možda i mamac za dublji i ozbiljniji susret sa njegovim bogoslovljem koje se u drugim knjigama može pronaći. Kako sam maestro Ber kaza u predgovoru:

 „ Ova knjiga promišlja raznovrsne dimenzije i implikacije zapanjujuće činjenice da nam Hristos time što umire kao čovjek pokazuje šta je to biti Bog, a čineći to, u isto vrijeme nam pokazuje šta je to biti ljudsko biće, koje slobodno bira da utemelji svoj život na samožrtvenoj Božijoj ljubavi.

Ova razmišljanja su predstavljena i razrađena kroz sliku i riječ, dok njihovo uzajamno  dejstvo obogaćuje i produbljuje naše razumijevanje i prepoznavanje mudrosti Božije na djelu u tvorevini, spasenju i nama samima. Raspored teksta odražava misaoni pokret koji se razotkriva u rečenicama, dok su pojedine riječi i navodi vizuelno naglašeni različitim i većim štamparskim slovima. Neprekinuti tekst svakog poglavlja je, nadalje, upotpunjen izdvojenim navodima različite boje, kao i slikama, koje dodatno rasvjetljavaju i ponavljaju neke aspekte tog promišljanja.

„Krajnji rezultat je umnogome nalik srednjovjekovnom rukopisu, koji navodi čitaoca prije na kontemplativno čitanje i vaganje svake riječi i slike, nego na letimičan pregled“.

Navedeni citat nameće nam kao očigledno i obavezu da pohvalimo i prevodioca g. Vjekoslava Jovanovića za uspješno obavljen posao.

Dvije knjige koje smo samo ovlaš predstavili sasvim sigurno zavrjeđuju daleko ozbiljnije komentare i predstavljanja. U vremenu u kome nije teško uočiti krizu, koja nažalost uključuje i raskol, kao i obračune sa onima koji drugačije misle, a čemu svi svjedočimo danas u Pravoslavlju što u svijetu a što i u našoj blizini, ovakvi sadržaji bude nadu. Pravoslavlje u krilu koga smo prepoznali Hrista kao svog Spasitelja i pored nelagode koju izaziva sagledavanje nekih najnovijih dešavanja, nije i ne smije da se svede na to loše i sramotno, i  treba da bude naša velika ljubav i kada nam se čini da mnoge stvari demantuju opravdanost takvog osjećanja za račun osjećanja koja se kreću u rasponu od čuđenja i nevjerice pa sve do bijesa i očajanja.

Vladan Perišić i Džon Ber stoje u redu sa onima u kojima vidimo tananu ljepotu jevanđeljskog i otačkog pravoslavlja kao onoga koje je daleko od svakog trijumfalizma ili isključivosti. Čak i pogled u istoriju koji bi bio i tek samo malčice ozbiljniji od ovog prikaza pokazao bi nam da je lista sa imenima velikana crkvene misli identična sa listom imena osporavanih, a nerijetko i surovo proganjanih. I to ne samo od neznabožaca već i od ljudi koji su bili članovi Crkve, šta više uglavnom njeni prominentni članovi, sa titulama koje su u njihovom vremenu izazivale strahopoštovanje. Ipak, to što se za jedno vrijeme to strahopoštovanje činilo samorazumljivim, u vremenima koja su uslijedila bilo je ne naprosto nerazumljivo već i sasvim irelevantno. Istinski svjedoci su kroz svoje nastavljače uvijek iznova zadobijali ono mjesto koje im pripada. Ili će ga zadobiti. Ovo govorimo imajući u vidu da djela poput ovih o kojima je riječ imaju svoju budućnost čak i ako im se ne posveti zaslužena pažnja u našem vremenu. Generacije nekih budućih patrističara prepoznaće u svom vremenu ono što autori poput Perišića i Bera prepoznaju u svom, a oni prije njih u svom, i tako redom. Mjesto za nadu je dakle mnogo veće nego što bi to možda moglo da se zaključi na brzinu, letimičnim pogledom na jedan određeni trenutak istorije.

Ljepota hrišćanstva u njegovom pravoslavnom izrazu zaista isplivava na povšinu kroz ova izdanja. Onoga  Pravoslavlja koje uvažava i voli, bratimi i miri, te time,  a ne snagom juridičkog ili institucionalnog autoriteta, svjedoči Carstvo koje se približilo, došlo i koje dolazi u sili. U sili žrtvene ljubavi.

Hvala još jednom obojici što su dozvolili da posredstvom Vidoslova, izdavačke kuće Eparhije zahumsko – hercegovačke i primorske, tu radost podijelimo sa njihovim i našim budućim čitaocima.

Za uredništvo Vidoslova
Dražen Tupanjanin