Usrećivanje djece je danas, nažalost, gotovo zaboravljena ”disciplina”. U moru briga koje danonoćno more veliki dio ovdašnjeg stanovništva, briga o djeci je negdje zanemarena, pa su djeca danas nerijetko prepuštena samim sebi ili nekim ”junacima” Youtube kanala, i u gorem slučaju ”zvijezdama” rijaliti programa. Igrališta je sve manje, svjedoci smo toga da se svaki komad ”slobodnog” zemljišta koristi za ”štancanje” parking mjesta, pa i ne treba čuditi to što su djeca sve više ”zakovana” za sve oblike ekrana. Tamo gdje ima igrališta ili bar malo zelene površine ispred stambenih jedinica, tu, bez izuzetka, ima i djece koja se igraju i veliki dio slobodnog vremena provode ispred zgrade. Neki bi rekli kako se djeca ne znaju igrati i kako je veliki broj igara (Klikeri, Žmurke, Planovi, Između dvije vatre…) iščezao, a ispravna konstatacija bila bi da su iščezli prostori za upražnjavanje tih igara. Djeca danas itekako igraju sve te stare igre – igraju ako imaju gdje.

Stanari Knez Mihailove br. 2, u trebinjskom naselju Gradina, odlučili su da u sopstvenoj režiji omoguće svojoj djeci, ali i drugarima iz komšiluka, igrallište na kojem će se sigurnije i ljepše igrati. Na teren je, kako su nam rekli stanari, izliven beton još prije 4-5 godina, ali tada se stalo sa radovima. Dodaju da fasada zgrade nerijetko strada uslijed igre sa loptom, a svjesni kako je apsurdno djeci braniti da se igra, odlučili su se da, kao etažna zajednica, krenu u realizaciju gradnje ograđenog igrališta. Sa radovima su počeli prije tri dana, a prekjuče je Srđan Simović, poslanik u Skupštini Trebinje, vidjevši stanare koji su u tom momentu kopali rupe za stubove za ogradu, prišao i ponudio se za pomoć. Nedugo zatim, na teren je stigao bager, stigao je cement i dva kubika pjeska. Stanari ove ulice kažu da su veoma zahvalni zbog ovog gesta, pogotovo imajući u vidu da pomoć nije tražena. Politički subjekti često pomažu pod budnim okom kamera i prolaznika, nerijetko i sa čuvenim sječenjem crvene vrpce, promovišući tako sebe i partiju ili organizaciju čiji su članovi. Pomoći onda kada je izvjesno da ta ”pomoć” neće odjeknuti u javnosti je istinska pomoć pa Simovićev primjer mogu slijediti svi oni, bez obzira na bilo koju opredjeljenost, a dječiji osmjesi su najljepša nagrada, poručuju stanari. Oni se nadaju da će njihova inicijativa probuditi nadležne i da će se pomoći izgradnji, ne samo njihovog igrališta, već brojnih igrališta kako bi se djetinjstvo pamtilo po poderanim koljenima a ne po žuljevima na prstima uzrokovanim tipkanjem po pametnim telefonima ili džojsticima igraćih konzola. Bilo kako bilo, junaci Knez Mihailove ulice sigurno nisu usamljeni, ali njihov entuzijazam će sigurno inspirisati i stanare nekih drugih ulica i učiniti ih junacima u očima djece koja su (danas pogotovo) zaslužila neko ljepše i srećnije vrijeme… Zaslužila su da bar nekad, samo malo, gotovo neznatno, budu bitnija od mjesta na koje odrasli odlažu svoje skupocjene igračke na četiri točka i ko zna koliko konja…