Čitao sam biografije brojnih uspješnih, poznatih i priznatih Hecegovaca, koji su priznanja, slavu i bogatstvo stekli tamo negdje daleko od Hercegovine. U mnogim od tih biografija stoji da je taj i taj rodno ognjište napustio te i te godine. A onda, kada se u biografiji izredaju sva njegova priznanja, uspjesi i sve ono što je stekao u svijetu, obično negdje pri kraju teksta, kaže se da je u njemu ostao vječiti žal za povratkom na rodno ognjište. Biograf ili ne zna šta je Hercegovina i hercegovačko čađavo ognjište, ili je sve napisao samo zbog toga da bi biografija bila uobičajena, onakva kako se najčešće i piše o bogatim, poznatim i priznatim ljudima.

O hercegovačkom ognjištu se može napisati ne jedan nego na desetine istinitih romana, kad bi ko to umio i mogao, a da svaki od njih bude zanimljiv i do te mjere nevjerovatan da ponajprije i ponajviše podsjeća na bajku. I da niko, ko pročita roman, ne povjeruje da cijela njegova radnja zaista može da bude istinita. Zato ću u ovom pismu samo ukratko o hercegovačkom ognjištu, s nadom da ću na taj način kod najstarijih Hercegovaca u svijetu pobuditi sjećanje na djetinjstvo i ranu mladost, a ponekome od njih natjerati suzu u oko ili barem samo malo zatopliti dušu. Naravno, sve uz saznanje da niko od mlađih Hercegovaca neće povjerovati u ovu priču. A zaista me raduje da je tako, jer to je najbolja potvrda da mlada generacija Hercegovaca danas živi drugačiji, mnogo lagodniji i bolji život.

To sa Hercegovinom i hercegovačkim ognjištem, do prije nešto više od pola vijeka, sjetiće se i potvrditi najstariji Hercegovci u svijetu i ovdje, bilo je ovako.

Bile su kuće i kućerci, često pokrivene slamom ili kamenim pločama, u kojima je bilo puno čeljadi, a svega ostalog malo. Obično negdje na sredini svake od tih žalosnih kuća, koja se cjelokupna sastojala od samo jedne prostorije, dimilo je ognjište. Zimi ali ni ljeti, vatra se na njemu nije gasila, samo što bi žeravu noću zapretali i zatrpali u lug, da bi tako dočekala jutro i bila ponovo upaljena. Tu se kuvalo, peklo, varilo, spremalo...

I sve je bilo čađavo od dima. Čađavo ognjište, čađavi zidovi i na njima tave i kotlovi obješeni o drvene klinove. A kraj ognjišta mršava čeljad. I ona čađava, čupava, mrljava... Samo im oči svijetle i pune nade.

Čim bi sunce sjelo na brdo, okupila bi se oko ognjišta brojna kućna čeljad na večeru i počinak. Da se malo ogriju i ugriju zimi i okrijepe toplim jelom, ljeti i zimi. To je ujedno bio i jedini zajednički obrok, dok bi preko dana svak jeo gdje je stigao i šta je stigao, ako bi što stigao.

Davno nekad o tome sam, iz usta jednog izvornog Hercegovca koji je već zadugo na istini, slušao priču, premda sam i sam ponešto, u ranom djetinjstvu, doživio i vidio. Tu njegovu priču slušao sam na desetine puta, ali uvijek s pažnjom i velikim zanimanjem kao da je prvi put čujem. A taj nekadašnji Hercegovac je, sjećajući se svoga djetinjstva i mladosti, pričao ovako:

- Najčešće se za večeru pripravljao skrob, pura ili prijesnac sa kisjelinom. A kad bi, tamo neđe pod jesen ili kad već zazimi, skuvali kupus na suvoj bravetini, to bi bila prava gozba. Postavi se sinija kraj ognjišta, pa u jedan veliki san iskrene pura, spremljena u garavom i čađavom kotlu na ognjištu, i to još zasmočena mlijekom, cijelim sirom ili lojem. Posjedamo okolo na trupine i kamene stolice, a privatimo drvene kašike u ruke. Tanjira nije bilo. Pa kad onda nastane jagma i otimačina, ko će prije i ko više, mili Bože. Dok bi dlanom o dlan, prazan onaj san, pa šta je ko uvatio i uvatio. Nikad se, kunem ti se velikijem i jedinijem Bogom, nijesam najeo do sitosti, sem o Božiću. Nijesam vala ni za krsnu slavu jer bi zvanice i stariji bili u kući za trpezom, a mi ostali svak na svom poslu ili tu neđe ispred i oko kuće, pa ako za nas što ostane i ostane.  

Tu bi redovno malo zastao, pogledao nekud u daljinu i na trenutak se zamislio. Kakve li su mu se sve slike, u tim trenucima, ukazivale u glavi, to je samo on znao. Svi mi ostali znali smo da je, u vrijeme Prvog svjetskog rata, obišao cijeli svijet i vidio ljudi i zemalja kao malo koji drugi Hercegovac. Najprije su ga, kao mladog momka, Austrijanci odveli na istočni front u rat da se bori za cara Franca Jozefa i njegove ciljeve i ideje. Čim se ukazala prva povoljna prilika, njih desetak Srba su se predali Rusima. Potom je pregazio svu Rusiju, a to je pola svijeta, pa onda kroz kinesku Mandžuriju i stigao do obala Žutog mora. Odatle se zavezao vaporom, pa otplovio čak do Amerike. U Americi se javio u srpske dobrovoljce, pa opet plovi, plovi, plovi... I tako sve do Soluna i solunskog fronta. Na Solunu su granate padale isto kao što pada zrnje grada, ali je on ipak ostao živ. Tog svoga puta oko svijeta, u priči, sjećao se upoređujući sve sa Hercegovinom.

- Vala sam prošo i vidio što je malo ko drugi. Ali vjerujte mi, ljudi, Hercegovine i hercegovačke sirotinje nema niđe na svijetu. Svuda kuda sam god prolazio, povoljnije je za život nego ođe u nas. I svuda se bolje živjelo nego u nas. Niđe naših kuća čađavica i dimljivog ognjišta, niđe bijede i nemanja kao u nas. Pamtim dosta kuća u kojima se kraj ognjišta bila čeljad, a u drugom kraju ležale po dvije krave raniteljice. I sve je to na ista vrata ulazilo i izlazilo.

Sjetim se ponekad te njegove priče, pa se odmah i zapitam: šta li su ovdje tražili i zbog čega ovamo dolazili brojni osvajači i zavojevači? Šta im je to ovdje trebalo i na što su se zalijetali? A kad bi god i bilo otkuda došli, oteli bi one dvije kravice hraniteljice, zapalili onu žalosnu kuću i ubili poneko kućno čeljade koje nije na vrijeme zamaklo u goru.

Neki vele da ovuda kroz Hercegovinu vode svi putevi i da osvajači, na putu prema bogatijim i ljepšim zemljama, nisu ni imali kuda drugo. Ali ko to traži puta kroz bespuće, kroz ljuti krš, preko negostoljubivih brda, planina i dolina, kuda valjana puta nikad nije bilo i kuda se, čak i danas u 21. vijeku, s mukom putuje. Zar nije bilo toliko ravnica i njihovih širokih drumova, tamo negdje sjeverno od Hercegovine ili morske pučine nešto južnije od nas, po kojoj se lako plovi i stiže u sve krajeve svijeta. A oni baš ovarisali ovuda, pa nasrnuli na naše čađavo ognjište. Valjda zbog toga ona pjesma, koja je upućena baš onim Hercegovcima u daljini i tuđini, i veli: „Dođi, vidi krvavo ognjište, što ga peru snjegovi i kiše“. Tako, zahvaljujući osvajačima i zavojevačima, to naše hercegovačko ognjište nije bilo samo čađavo nego i krvavo.

Ovdje u Hercegovini tek su sredinom 20. vijeka šporeti počeli da zamjenjuju ognjišta. Bili su to oni veliki crni šporeti, takozvani fijakeri, koje su u Bileći, sjećam se dobro, ručno izrađivali majstori Đoko Janjić, Zajko Telarević i Jovo Skočajić.

Onaj isti stari Hercegovac koji je obišao cijeli svijet, još kao osnovcu, jednom mi reče:

- Čim porasteš, bježi u svijet. Svuđe će ti biti i bolje i ljepše nego ođe, ali isto gledaj da se oženiš odovuda, da naše đevojke ne ostaju neudate. Koliko je samo najljepših i najboljih Hercegovki ostalo neudato. Izgini momci u ratu ili otiđi u svijet, a one jadne ostani neudate tu na očevom čađavom ognjištu.

Nisam ga poslušao i sad se kajem, premda kajanje ne vrijedi i uvijek je za njega kasno. A zaista sam mu vjerovao i htio da ga poslušam.

Na završetku kratke priče o čađavom ognjištu, vratimo se na njen sami početak, pa se još jednom prisjetimo biografija brojnih poznatih i priznatih Hercegovaca i onoga njihovog navodnog žala za povratkom na rodno ognjište. E, ko za tim ognjištem i takvim životom žalio i želio da mu se vrati, žalili ga živa. Srećom lijepom, tako je samo u priči i samo u biografiji, jer mu se dosad niko nije vratio.