Spasa Zotović: Jesenjin se nikada nije odrekao Boga | Herceg Televizija Trebinje

Književnost - Feljton

Spasa Zotović: Jesenjin se nikada nije odrekao Boga

Izvor: http://mitropolija.com | Foto: http://mitropolija.com | Datum:28.12.2018.

Profesor ruskog jezika i književnosti u penziji Bjelopoljka Spasa Zotović, koja živi u Trebinju, podijelila je sa Svetigorom svoje uspomene i sjećanja vezana za prijateljstvo sa Aleksandrom Šurom Jesenjin, sestrom Sergeja Jesenjina. Spasa se decenijama dopisivala sa Šurom, a 1975. godine se i vidjela s njom.

Ovaj razgovor objavljujemo povodom godišnjice smrti slavnog pjesnika, a napravljen je 3. oktobra 2018. na pjesnikov rođendan, neposredno poslije Spasinog povratka iz rodnog Jesenjinovog Konstantinova.  

Ako je neko pozvan da govori danas o Sergeju Jesenjinu, to ste Vi, jer ste porodicu čuvenog pjesnika doživljavali kao svoju. Ispričajte nam kako je došlo do poznanstva sa Aleksandrom Šurom Jesenjin, sestrom Sergeja Jesenjina?

U životu se mnoge stvari događaju neplanirano. Ja sam se slučajno obratila Šuri, tj.  Aleksandri Aleksandrovnoj, sestri Sergeja Jesenjina, kao što sam se slučajno našla u Trebinju i slučajno prije dvadeset dana boravila u Rusiji i ovaj razgovor se dešava slučajno danas, 3. oktobra, na dan pjesnikovog rođenja. Kao gimnzijalki mi je odobrena maturska tema o poeziji Sergeja Jesenjina. U to vrijeme nije bilo dovoljno literature kako bih odradila taj maturski rad koji bi zadovoljio kriterijume zahtjevnog profesora ruskog jezika Šćepana Jeknića i u predgovoru jedne knjige naišla sam podatak da u Moskvi žive Jesenjinove sestre. Bez oklijevanja sam se usudila da uputim pismo sa nejasnom adresom, prosto napisavši na koverti: Sestri Sergeja Jesenjina, Moskva, SSSR. Zahvaljujući odgovornosti poštanskih službenika, pismo je došlo u ruke Jesenjinove mlađe sestre Aleksandre Aleksandrovne Šure i početkom nove školske godine odgovor me je čekao u portirnici bjelopoljske gimnazije, gdje sam i učila. Ne mogu da vam opišem kako sam se prijatno iznenadila. Poslala mi je sve što mi je bilo potrebno, tako da sam završila matursku temu, koja je svakako bila ocijenjena visokom ocjenom. Poslije mature sam upisala ruski jezik i književnost i radila kao profesor dvadeset pet godina. Kasnije sam bila i direktor Osnovne škole «Vuk Karadžić» u Trebinju.

Koja je to godina bila?

To je bilo polugodište ’68. Bila sma u trećem razredu. Već u septembru kad smo pošli u sljedeći razred mene je to pismo čekalo. Ta veza sa Šurom trajala je dugi niz godina, sve do njene smrti 1981. Razmjenjivale smo pisma, slala mi je knjige, uspomene, i sjećanja Jesenjinovih savremenika i sve što je bilo vezano za život i rad pjesnika. Pisala mi je da su je posjećivali naši publicisti i pjesnici, kao na primjer Slobodan Libero Markoni, šahovski komentator Dimitrije Bjelica, otac Isidore Bjelica… I te godine mi je napisala da se ne iznenadim ako u novinama ili preko radija čujem i svoje ime jer im je ispričala o našem prijateljstvu, o našem dopisivanju.

Maštala sam kako da se ostvari taj susret s njom, i kao turista 1975. godine otputovala sam u Moskvu. Cilj mi je bio da se vidim sa Šurom. Zaista sreći nije bilo kraja. Bila sam njen gost u Moskvi dva sata, koliko mi je bilo dozvoljeno da se odvojim od grupe. Ona je tada stanovala u prostranom i udobnom stanu u Ulici Marije Uljanove, br. 62 i svaki detalj njene sobe imao je za mene poseban značaj. Sva njena soba je bila mali muzej uspomena na rano premiunulog brata. Na zidu su  bile njegove slike, zbirke pjesama u vitrini, porodične fotografije. U sjećanju mi je ostao njen krevet zastrt tankim prekrivačem od raznobojnih krpica, sto prekriven jednostavnim stolnjakom.

O čemu ste razgovarale?

Našla sam se u porodici velikog pjesnika i doživjela  je kao svoju rodbinu, blisku i dragu. I sad dok razgovoramo, pritiska me neka teška i duboka sjeta. I danas nosim to sa nekom istom težinom. Osjećam ih mnogo bliže, nego ostali čitaoci. Osjećam ih kao dio svoje rodbine… A o čemu smo pričale? Razgovor je počeo spontano, ali  oprezno jer preda mnom je stajala jedna krhka žena koja je preživjela jedno teško vrijeme, vrijeme revolucije, rata, stradanja bliskih, gubitaka, bolesti…

Interesovala su me pitanja vezana za Jesenjina koja nisam našla u literaturi. Ispričala mi je neke detalje, recimo da je bio veoma osjećajan i bolećiv, a naročito prema sestrama. Kada bi dolazio u selo iz inostranstva, Šura je tada bila djevojčica, svi su se ukućani radovali, svima bi donosio poklone. Za njih je njegov dolazak bio praznik. Odlazio bi kod susjeda, razgovarao s njima. Ona se prisjećala tih dana kad je on bio na selu, odlazio je u neki mali ambar blizu njihove kuće i tamo se izdvajao, osamljivao i pisao pjesme.

Sjeća se majčinih priča o Jesenjinu, kad je on bio dječak, da su u njihovoj kući nalazili utočište prosjaci, siromasi. Jesenjin je prema njima bio veoma dobrodušan, darežljiv. Davao im je hranu. Jednom dječaku koji je bio u pocijepanim pantalonama, Jesenjin  je dao svoje.

Dalje mi je pričala o djedi po ocu koji je umro u četrdeset drugoj godini, prije Jesenjinovog rođenja, Nikiti Osipoviču, pričala mi je o svojoj babi po ocu Agrafeni Pankratovnoj, koja je bila žena jednog ozbiljnog karaktera, stroga, sa posebnim umjetničkim darom. Njena baka je voljela da pjeva. Sa nekom pritajenom sjetom mi je pričala o svom ocu, koji je većinu života proživio van svog doma, otuđen, odvojen od porodice. A kad se poslije penzionisanja vratio u selo, bio je već bolestan, živio je šest godina poslije gubitka sina. Upokojio se 1931. g i sahranjen je na seoskom groblju. I majka je nadživjela sina, umrla je 1955. godine. Ispričala mi je o stradanju zeta Nasjedkina, da ga je NKVD strijeljao 1938. godine u montiranom procesu, a njegova žena Katarina, starija Serjožina sestra, koja je rođena 1905, progonjena je takođe zbog Jesenjina i zbog samog pjesnika Nasjedkina jer je on bio Jesenjinov nerazdvojni drug. Zatvarana je i proganjana, i ona bez razloga. Oboje su rehabilitovani tek 1956, poslije Staljinove smrti, na zauzimanje Sofije Tolstoj, unuke Lava Tolstoja. Duboko sam doživjela tu njenu ispovijest o rodbini.

Saznala sam da su obje sestre bile inicijatori osnivanja memorijalnog muzeja Jesenjina u Konstantinovu, a u tu svrhu su ustupile rodnu kuću. U neposrednoj blizini napravljena im je nova kuća u kojoj su provodile svoje slobodno vrijeme i veoma često tokom godine dolazile. I taj muzej je otvoren 3. oktobra 1965. godine povodom Jesenjinovog sedamdesetog rođendana. Naglasila je da je do današnjeg dana povodom otvaranja tog muzeja sačuvan i ambar koji je sagrađen 1913. godine, u kojem je Sergej napisao nekoliko pjesama, među kojima i Povratak u domovinu, Blagoslovi i sreća… Dalje mi je pričala o čuvenom voćnjaku koji je bio zasađen jabukama i višnjama.

Koji je on opjevao…

Da, ali koji nije ostao živ do današnjeg dana  jer je uništen mrazom tokom jakih zima ’39 i ’40 godine. Tada ’75, bila je živa jabuka koju je 1921. posadio njihov otac Aleksandar Nikitič.

Da li vam je govorila o vaspitanju u kući, kako su djeca vaspitavana? Zna se da su na Sergeja veliki uticaj imali njegovi ujaci…

Da, a pogotovu djeda i baba po majci. U ranim Jesenjinovim godinama njegov otac je pošao u Moskvu da radi u mesari. Šura je rođena 1911. godine kad su se roditelji pomirili. Njegovi roditelji su se prosto razišli i majka je sina na vaspitanje i čuvanje dala svom ocu i majci, koji su izvršili jak uticaj na njega, pogotovu njegov djed Titov. Sergej je vaspitavan u duhu narodnih bajki, narodnog stvaralaštva, baka ga je vodila po crkvama, na crkveno pojanje. Očekivali da će on biti sveštenik i zato su ga prozvali Serguha, crkvenjak. Međutim, on je iznevjerio njihove nade, otišao je drugim putem. Interesovala ga je poezija. Djed ga je opismenio. Od pet godina znao je da čita. Bio je izvanredno obrazovan. Nije ni čudo što je bio odličan đak i što je dobio pohvalni list kojim se otac i te kako ponosio. I sada kada sam bila u njihovoj kući, taj list zauzima jedno visoko mjesto, značajno mjesto u njihovoj gornjici, tzv. gostinskoj sobi. Čak i o tome kad smo razgovarale, bila sam veoma oprezna. Shvatila sam da će ona, kao njegova sestra, da iznese sve ono što je lijepo, a sve ono što nije bilo za javnost, nisam se usuđivala da pitam.

Iz pisama se vidi da je ona rado komunicirala s Vama…

Jeste. Imam album s porodičnim fotografijama koji mi je poslala Šura. Imam mnoštvo pisama, čestitki… Jedno vrijeme sam zbog svojih naglih  promjena u životu ćutala…  udaja, Trebinje, porodica, posao, smrt moje ćerke, kojoj sam dala ime po Sergejevoj majci Tatjana… A onda mi stiže pismo od nje…

Ništa nije slučajno, ni to da ste uspjeli da pošaljete pismo bez adrese…

Rekla sam na početku da mi se neke stvari mimo moje kontrole dešavaju, nisam planirala Trebinje, niti da nađem sestru Jesenjina, da odem u Rjazanj ove godine, da razgovaramo danas na dan njegovog rođenja…

Božja volja…

Jeste.

Da li ste razgovarale o njegovoj končini, mučeničkom kraju?

Kad je to u pitanju, iskreno, bila sam se pripremila s pitanjima. Čitala sam roman «Bez laži» Mariengofa, usudila sam je da je pitam za tu knjigu. Bila je pogođena tim pitanjem. Oštrije, povišenim tonom mi je rekla da je to sve laž, da sve što je iznijeto u tom romanu «Bez laži» je u stvari roman sa laži, sa mnogo laži o Jesenjinu. Oni jesu bili nerazdvojni drugovi jedno vrijeme, pogotovu kada su formirali pravac imažinizam, a poslije je došlo do njihovog razlaza.

Kad smo razgovarale o njegovom kraju, ona je rekla: «Majka je znala da se on nije ubio», na šta sam ja dodala: «Šteta, otišao je vječno mlad i vječno plav». Mi smo se dugo pridržavali akademske verzije njegove smrti. Znamo svi da je mnogo volio život i da je imao mnogo planova i nevjerovatna je činjenica da je izvršio samoubistvo… a već odavno je poznato – pjesnika su ubili. To je činjenica.

Šta mislite da li će se skinuti grijeh samoubistva sa duše velikog pjesnika?

Pratim šta se dešava, čitala sam istraživanja Prokušjeva, književnog kritičara, jesenjinologa, čitala sam njegovu knjigu o Jesenjinu. Neki arhivi su otvoreni, malobrojni, a potpuno će biti otvoreni 2025. I tada će se konačno znati. Negdje sam pročitala, a to se tako i skrito pisalo o Jesenjinu, poslije smrti sve do četrdesete, on je bio potpuno zabranjen, pa i u našoj zemlji, nažalost, jer se to kao talas prenijelo i na naše prostore.

Sada kad sam bila u Rjazanju vozeći se od hotela prema Rjazanjskom kremlju, pitao me je taksista odakle sam i zašto sam došla. Rekao mi je: «Njega su  ubili». Pitala sam: «Jeste li  Vi u to sigurni?» Kaže: «Kako da ne! To svi znaju, samo neće da priznaju!» Onda mi je rekao da se neki novinar osmjelio da piše, a da još uvijek to nije tako otvoreno, o tome da su noću poslije pjesnikove smrti njegovo tijelo sa mjesta gdje je sahranjen na Vaganjkovom groblju izvadili i da ne zna na kom mjestu je ponovo sahranjen. Tamo gdje mu je spomenik nema sanduka. Tamo je  sahranjena i Šura, Katarina, njegove sestre, Galja Benislavska, koja se ubila 1926. na njegovom grobu. Tamo je sahranjena Katarinina ćerka Saša Nasjedkina, majka Tatjana Fjodorovna. Blizu njegovog groba je sahranjena i Zinaida Rajh. Svi su tu, a njega nema, izgleda. Da li je to zanimljiva novinarska priča ili je to bilo tako, Bog će znati…

Poznati jesenjinolog Igor Jevsin govorio je o sudbini pjesnika u knjizi „Moj put Bogu“… 

Da, pratim sve što se o njemu piše. Iskreno, jedva čekam, ako doživim 2025. Godinu, da vidim rezultat kako će se završiti priča o njegovoj smrti. To je ipak zagonetka.

Jesenjin u toj knjizi kaže: «Nismo došli na svijet da bismo uništavali,  nego da volimo i vjerujemo», i čini se da je to deviza koju je nosio čitavog života. Da li je ono čime je duhovno bio nahranjen u djetinjstvu pronio kroz haos i kroz užas revolucije jer on se rascvjetao u tom užasnom vremenu?

On je bio iskren prema svemu. U početku je prihvatio revoluciju, ali ga je ona poslije razočarala kad je vidio da nije dobio ono što je očekivao, već da je izgubio sve – ono selo, patriotizam koji je revolucija uništila. Tada  je uzmakao, a i sam kaže u svojoj autobiografiji da je bio jednom nogom u novom, a jednom u starom dobu. O tome dovoljno govori i ona trka lokomotive i konja. To je i slika koja govori o njegovom odnosu prema revoluciji, o odlasku starog, o gubitku sela o uništenju sela. Pjesnici najviše osjećaju nepravdu i bol, i samo iz velikog bola rađa se istinska poezija. Tako da sve on što je iz djetinjstva ponio, on je to nosio iskreno u duši i izlivao u svojim pjesmama.

To je bio i temelj njegovih pogleda na život, na svijet…

Svakako. On se nikada nije odrekao Boga. To je bila divna crta njegovog karaktera. Bio je postojan, duboko je poštovao svoju vjeru. Njegova stradanja i progoni od strane čekista dobrim dijelom su otuda što je on volio ruski narod, odnosno svoj narod. Mada je njegova žena Zinaida bila Jevrejka, Isidora katolkinja, Benislavska bila pola Jeverejka pola Ruskinja. Po majci Jevrejka po ocu Ruskinja. Trocki je bio na vlasti u to doba i ostali mnogi Jevreji. Progonili su ga zbog njegove otvorenosti i pripisivali mu antisemitizam  jer se on bunio govoreći zašto da vlada jedan Trocki kad tu ima dosta sposobnih i pametnih Rusa. Branio se i time govoreći da mu je žena Jevrejka, dakle, on nije antisemita. Ali mnogo je razloga zbog čega su ga progonili jer on je iskreno nastupao. Od njega su tražili da bude revolucionaran, da bude kao Majakovski, da nastupa bahato, gvozdenom pesnicom, da gazi muškim korakom, a on je bio jedna senzibilna duša, čovjek koji je preživljavao sve nedaće i sve nevolje ruskih seljaka i ruskog sela. Na kraju krajeva, nije mogao da pobjegne od toga i na kraju on se i ponosio što je pjesnik sela i to nažalost, poslednji pored Kljujeva.

Kad ste već kod Kljujeva, postoje podaci da je on zajedno sa Kljujevom nastupao pred Carskom porodicom. Kakav je odnos Carske porodice bio prema njemu i obratno?

Zahvaljujući potpukovniku Lumanovu upoznao se s njima. Lumanov ga je prihvatio kao svog sina, da ga ne bi poslao na front 1916. u predvečerje Oktobarske revolucije, odnosno Februarske, 1917, on je ga je poslao da bude u sanitetu. Bio je uz Carsku porodicu, čitao carskim ćerkama i samoj carici poeziju. Šura mi je ispričala jedan podatak, koji sam znala i dok sam pisala temu, da su se carici mnogo dopale njegove pjesme, ali da je u jednom trenutku rekla: «Jeste, lijepe su pjesme, ali su mnogo tužne». A on je iskreno i otvoreno odgovorio: «Pa takva nam je cijela Rusija». Jeste, uživao je on i po ljepoti i po talentu naklonost carske porodice i princeza. Boravak tamo mu je dobrodošao da se spase možda i stradanja i ko zna možda i metka na frontu. Poslali bi ga negdje…

Pripisivali su mu mnogo štošta pored antisemitizma, da je bio alkoholičar, da se nedolično ponašao…

Da. To su pisali u ono vrijeme. A Šura mi je kazala da on nikada nijednu pjesmu nije napisao u pijanom stanju. Dešavalo mu se da se opusti i da bude u društvu i da popije s društvom. Pitala me je: «Zar mislite, Spase, da bio on tako fine, tako sadržajne i tako emotivne pjesme i tako lucidne pjesme mogao da napiše u pijanom stanju?» Ne bi! Tadašnja kritika, koja je bila pod uticajem boljševika, gledala je samo kako će što više da natrpa, da natovari na njegova pleća, i ono što jeste i ono što nije bilo i ono zašto jeste i zašto nije bio kriv. Jednostavno je ispaštao. Krenula je hajka na njega jer im je smetao. Oni su htjeli da pridobiju Jesenjina na svoju stranu da bude kao Majakovski. On je jednostavno bio svoj čovjek. Htio je da bude samostalan. Nije htio da bude zavisan. Nije htio da bude režimski pjesnik.

Zato je i stradao…

Da. Zato su mu i izmišljali krivična djela. Pred smrt ih je imao trinaest. Šura mi  je rekla da su se Sofija Tolstoj, poslednja Jesenjinova žena, i njegove sestre zauzele kod svog prijatelja, koji je bio direktor psihijatrijske klinke u Moskvi, profesora Ganuškina. Jesenjin nije bio psihički bolestan, nego su ga u bolnici prosto sklonili od proganjanja policije jer mu je stalno policija bila za petama. U bolnicu je otišao u novembru. Nakon mjesec je izašao iz bolnice, pobjegao je. Imao je svoje planove, svratio je kući. Šura kaže da Jesenjin nikada nije imao svoj stan, svoj dom. Stanovao je kod tih žena. Najviše kod Galje Benisalavske i kod žena sa kojima se vjenčavao ili nevjenčano živio. «Kad je pobjegao iz bolnice, svratio je na stan kod Šure i Sofije Tolstoj, pokupio svoje stvari, nije ništa govorio. Dolje ga je čekao kočijaš. Mi smo istrčale na balkon, bila je zima, lijeno su se spuštale pahulje snijega i prekrivale mu obod šešira i okovratnika kaputa. Sjeo je, mahale smo mu… samo se jednom okrenuo… i otišao u nepovrat».

Rekla mi je da oni sumnjaju da je otišao u hotel Angleter, nego je pošao kod svog prijatelja. I da je sve inscenirano. Rekla mi je i to da pjesmu «Do viđenja, druže» nije napisao tada, nego da je prema njenom svjedočenju, pjesma bila mnogo ranije napisana i posvećena Ganjinu, jednom drugu koji je poginuo na frontu i da im je ta pjesma jednostavno poslužila kao nekakvo oproštajno pismo, oproštajna pjesma, navodno posvećena Erlihu Volfu. Međutim, Volf nije bio njegov provjeren drug. On je bio njegov poznanik i tajni član NKVD, a s Jesenjinom se družio samo poslednjih godinu dana.

Rekla mi je i to da je Jesenjin zbog svoje dobrodušnosti bio veoma naivan. Svi dobri ljudi su i naivni istovremeno. On je svima vjerovao, misleći da su svi iskreni i dobri.

Ne smijemo da zaboravimo one njegove riječi: «Dajte mi u voljenoj otadžbini sve ljubeći spokojno da umrem», i stiče se utisak da je on svakoga volio…

On je volio životinje, a ne da ne voli ljude. Sjetite se samo «Pjesme o keruši», pjesme «Krava»… Koliko je pokazao žala za onim ždrebcem koji je izgubio trku sa čeličnim konjem, lokomotivom. Onaj koji voli životinje ne može da mrzi ljude. To je ravnoteža, pravilo prirode.

Nedavno ste bili u Konstantinovu…

Dva puta sama bila u Rusiji i maštala da posjetim Konstantinovo i prije mjesec dana pružila mi se prilika zahvaljujući Igoru Kostjenku, koji mi je sve besplatno obizbijedio. U rodnoj kući je sačuvano sve što je bilo za život pjesnikove majke jer kuća u kojoj je rođen pjesnik izgorela je u požaru 1922. godine i u njoj je izgorelo svo pokućstvo. Tada su napravili privremeno boravište. Sadašnja kuća koja je sagrađena, koju posjećuju poklonici njegove poezije, sagrađena je 1929. Znači, poslije pjesnikove smrti, obnovljen je znatan broj memorijalnih zgrada iz vremena Jesenjinovog života, zatim ekspozicije muzeja, seoska brvnara, pokućstvo. Okućnica stoji onako kako je to bilo u toku pjesnikovog života.

Da li su žive one breze koje je opjevao?

Živa je breza i živ je klen, koji on opisuje: «Klen tы moй opavšiй, klen zaledenelый». Stablo je ograđeno plotom od pruća u visini od pola metra, da mu se ne prilazi blizu. Taj memorijalni kompleks sada je  proširen, obuhvata i seosku školu koja je u blizini rodne kuće, Kazanjsku crkvu, u kojoj je kršten pjesnik, dom Kašinih u kome je Jesenjin svojevremeno bi čest gost, zvonara koja se nalazi kraj staze između škole i njihove kuće. Boraveći u njihovoj kući i hodajući po dvorištu gdje su ostali tragovi pjesnika i njegovih roditelja i sestara, osjetila sam da mi je srce zaigralo i da me je obuzela neka slatka tuga. Da li je moguće da sam poslije mnogo godina maštanja tu došla i da mi je sve poznato, ništa mi nije novo, a tu sam tek prvi put… To je rajsko mjesto, rijeke, rječice, jezerca, ravnica koja doseže u nedogled, raspahnuta, kako bi Rusi rekli, koja seže u nedogled. Kao što je bila bila pjesnikova duša, topla i široka. Samo takva priroda mogla je da iznjedri takvog pjesnika sa osjetljivom kao seizmograf dušom, kakva je bila Jesenjinova.

Dušom koja je čeznula za nebesima…

 

 

Razgovarala Marija Živković

 

SESTRI ŠURI

U tom svijetu prolaznik sam samo
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.


Kategorija: Feljton

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!
loading...

Najčitanije u ovoj kategoriji: