Pozdravljam te slavni grade i čestitam ti Dan žrtve i herojstva! Hercegovački Pijemonte, svesrpski ustaniče!

Živo pamtim tvoj Mitrovdan 1992., bilo je baš ovako oblačno, olovno nebo nad nama, prohladne ruke. Uz lampu petrolejku, ušuškani uz majku, brat i ja, slušali smo tupu grmljavinu od sjevera.

To Nevesinje trpi, šaputali su stari. Hoćemo li opstati?!

U donjem selu kažu da su spremili najnužnije za iseljenje. Kamioni su natovareni, čeka se vijest sa ratišta. Kuda ćemo? Ka Crnoj Gori, nema se kuda!

Kamen se trese, artiljerija se ne hladi. Sve oči srpske Hercegovine zavezane su za Termopile pod Veležom. Samo još Sveti Sava i Vasilije pod Ostrogom mogu izmoliti Svetog Dimitrija da umoli Gospoda da nam ojača štit i najezdu odbije. Na nebu se hita, na zemlji se gine.

Nevesinjska ratna bolnica pliva u krvi, ratni hirurzi ne zastaju; krici, suze, strah. Hodnici su prepuni ranjenika, helikopteri polijeću puni ka Kliničkom centru u Podgorici. Spašavaju mladiće od 19 godina. Mladost naša izginu, a ni neba se nije nagledala.

Istorija pamti da su i žene nosile puške, ali novija ne pamti da su majke hitale na rovovske linije da pripomognu sinovima i očevima. Nevesinje pamti.

Obično grmi kada se oblaci na nebu sudaraju. Tada je zemlja grmila. Sudarile su se dvije ideje, dva zavjeta, dvije slobode, dva boga.

Na jednoj strani su bili oni koji su vijekovima izdržavali i stradavali pod najtežim iskušenjima samo da bi očuvali duboki, sveti korijen, neodričući se starog imena i vjere. Na drugoj strani je bio odrođeni klas istoga žita, koji zarad više pogodnosti u tegobi, lakoće pretrajavanja u buri, zemaljske okoristi u oskudici, odabra da zaboravi svoje porijeklo i napiše novu povijest. Ali jedna je povijest, samo je laži hiljadu.

Tu nije bilo izbora. Ili se nestaje ili se opstaje.

Nevesinje je branilo svu nejač srpske Hercegovine, cjelokupno nasljeđe Vojislavljevića, Viševića, Nemanjića, Miloradovića, Kosača, Vukalovića, Žerajića…nasljeće Hristovo, žito Savino.

Ispod Veleži, kao pod Sinajom, Gospod podijeli more smrti i provede narod svoj. Sveti Dimitrije izmoli spas, usliši suze Savine i Vasilijeve.

Odbranjena je svaka stopa nevesinjske zemlje, sačuvana je srpska Hercegovina na svom hiljadugodišnjem pragu. Zaustavljene su kolone zbjegova, koje bi kao i one krajiške i kosovske morale poći na Moravu i Moraču ili ko zna gdje do puste Australije i ledene Kanade.

Nevesinje na Mitrovdan 1992. stade pred novoustaški srbosjek i salomi ga!

Sve ostalo je divna herojska priča.

Narod Republike Srpske iskovao je svojom krvlju novu Obilića medalju – Orden Republike Srpske.

Prvo ga je ponijelo Nevesinje, naš grad heroj, naše svijetlo lice u najprljavijem i najizdajstvenijem ratu koji su Srbi ikada vodili.

Mitrovdanska ofanziva, pobjeda nevesinjske četvrte puške i naroda srpske Hercegovine sačuvali su nam zrno časti.

Spasili su temelje zavjetne Republike Srpske i oreol Svetosavlja u Humu.

Nevesinje slavno, srećan ti Dan herojstva i pobjede!

Neka ti Orden Obilića vječno krasi kamene grudi!

Goran Lučić