„Olujne naravi, rijetke hrabrosti i još rjeđe bistrine, Kraljević je sve do sudnjeg dana sagorijevao u jednom neviđenom revolucionarnom poduhvatu. U ratnom vrtlogu odmah je stupio u redove trebinjske četničke brigade pod komandom Vlada Milojevića. U antikomunističkoj aktivnosti kroz gromku riječ, živu i pisanu, žigosao je nasrtaj fašista, zmijski crveni totalitarizam, ubjedljivo branio demokratiju. I ukazivao na slavnu srpsku prošlost i neizvjesnu budućnost pod udarcima uortačene tiranije. Zmajevito je jezdio od sela do sela kroz krševitu Hercegovinu sa pratiocem Grujičićem iz sela Zagore. Sva upozorenja da je opasnost neminovna nisu obeshrabrila Kraljevića u njegovoj boračkoj revnosti. U svom herojskom pregnuću pao je sa saborcem, ubijen nedaleko od Ljubomira, gdje su ih partizani mučki sačekali iz zasjede...“

Komunisti su još u drugoj polovini 1941. godine, prije početka zločina koje su počinili u Lastvi, imali „listu“ na kojoj su se nalazili srpski intelektualci, nacionalno orijentisani, označeni kao „neprijatelji revolucije“ i time unaprijed presuđeni za likvidaciju. Na toj listi bili su dr Novica Kraljević, prof. Petar Bubreško, Čedo Milić i drugi.

Iz izjave Milosava Mića Aleksića, koga istoričar Skoko naziva „jednim od najistaknutijih crvenih egzekutora toga doba u istočnoj Hercegovini“, vidi se da je ubistvo dr Novice Kraljevića već ranije planirano.

Hapšenje i bijeg iz komunističkog zatvora

Aleksić navodi da je u nedjelju, 2. novembra 1941. godine, sa Zubaca krenuo sa nekim Pavlovićem iz Kruševica na zadatak da uspostavi vezu sa Nikolom Đurkovićem, sekretarom Mjesnog komiteta za Herceg Novi. U selu Vrbanju sreli su se sa dr Novicom Kraljevićem, koji je putovao iz Herceg Novog za Zupce.

„Kada je Novica naišao, ja sam pred njega izašao s pištoljem u ruci. On je digao ruke u vis, oružja nije imao. Ja sam znao da je Novica neprijatelj, i da je sa naše strane osuđen na smrt, pa sam htio odmah da ga ubijem, ali mi to Pavlović nije dozvolio“.

Dr Novicu Kraljevića potom vode u selo Ledenice kod Nikole Đurkovića, gdje je „saslušan“. Pošto, po njemu, nije htio ništa da kaže, Đurković je savjetovao da ga odvedu na Zupce kod Steva Bratića, koji je dr Kraljevića dobro poznavao. Grupa partizana, u kojoj je bio i Đurković vodi dr Novicu Kraljevića u mjesto Travni Do, gdje se nalazio štab Zubačkog (partizanskog) bataljona.

Aleksić dalje navodi: „Prije nego što smo stigli u selo, pošaljem cijelu grupu naprijed, a ja sa Novicom i jednim skojevcem ostanem da Novicu nasamo ‘ispitam’. Dozvoljeno je bilo kod saslušavanja tući one koji su na smrt osuđeni. Izudaram ga ja, i on počne da ‘pjeva’ da je krenuo u Pivu na sastanak sa ‘saradnicima’ da je tamo trebao da prebaci ‘materijal’, itd (materijal su u stvari bile lične stvari dr. Kraljevića!). Dovedem ga u kuću Dušana Vučkovića, ali Dušana nije bilo kod kuće. (Dušan je tada bio komandant ustaničkog bataljona). Steva Bratića takođe nije bilo. Ja sam Novicu odveo u izbu kuće Dušana Vučkovića i svezao ga za jedan direk. Dupke ga vežem od grla do pete i postavim onog skojevca kod njega na stražu. A ja odem gore u kuću kod ognjišta, gdje su bili Nikola Đurković, dva skojevca i jedan agronom. Svakih 10 – 20 minuta išao sam da Novicu obiđem i ispitujem (tučem). Jednom tako siđem, kad nema stražara; uđem unutra, nema ni Novice“.

Anđa Vučković

O Kraljevićevom oslobađanju i bjekstvu Skoko navodi sljedeće: „Ne mogavši da sluša jauke koji su, s vremena na vrijeme, dopirali iz izbe, domaćica kuće Anđa Vučković, majka gardijskog poručnika Dušana Vučkovića, hrabra i senzibilna žena – iskoristivši priliku dok je Mićo Aleksić petljao nešto oko opanaka – sišla je u izbu i rekla stražaru da dolaze Italijani, i da brzo trči na brdo da vidi dokle su stigli. Stražar se, budući da je Anđa bila majka njegovog komandanta bataljona, bez pogovora uputio uz to brdo. Anđa je iskoristila taj trenutak, i odvezala dr Novicu Kraljevića i pomogla mu da pobjegne. Tu duboku ljudsku solidarnost sa nedužnim srpskim mučenikom, Anđa će kasnije platiti glavom“.

Dr Novica Kraljević bježeći od komunističkih dželata dolazi u mjesto Grab, gdje ga hapse pripadnici „Oružničke postaje Grab“. Njegovo hapšenje posebno je obradovalo ustašku vlast, koja mu je zbog njegovih aktivnosti mjesecima radila o glavi. To se vidi i iz izvještaja„Oružničkog krilnog zapovjedništva Bileća“ u kome se radosno ističe da je „03.11. u 06.00 sati izjutra uhićen u krugu Oružničke postaje Grab – Zupci dr Novica Kraljević, (i dodaje da je) uz Čeda Milića, profesora Bubreška i generala (pukovnika) Baja Stanišića – riječ o najistaknutijem vođi ustanka grkoistočnjaka istočne Hercegovine protiv Nezavisne Države Hrvatske. Uz ovu optužbu dodaje se da je Kraljević pisao memorandum – i to papi Piju XII i Benitu Musoliniju, tražeći od njih da spriječe genocid nad srpskim narodom u NDH; da je molio guvernera Dalmacije Đuzepea Bastijaninija i prefekta kotorske provincije Franka Skaselatija da italijanske trupe izvrše reokupaciju Hercegovine; da je autor poznatog letka SRPSKOM NARODU GRADOVA I SELA, itd.“ (Skoko)

Ko se tada zauzeo za oslobađanje dr Novice Kraljevića iz zatvora na Grabu nije poznato. Moguće je da su to bili Italijani, na inicijativu nacionalnih prvaka. Ustaše bi ga najradije likvidirale, ali s obzirom da se radilo o istaknutoj i poznatoj ličnosti, njegovo ubistvo ne bi prošlo nezapaženo i vjerovatno bi pogoršalo odnose sa Italijanima.

Zanimljivo je da su skoro iste optužnice prema dr Novici Kraljeviću imali i komunisti – partizani i ustaše, optužujući ga za iste „grijehove“. Partizani su dodali još i optužbe da se zauzimao za oslobađanje iz kotorskog zatvora dr Obrada Novakovića, bivšeg predsjednika Sreskog suda u Trebinju, kao i da je vršio propagandnu djelatnost u korist Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića.

Anđa i Dušan Vučković

O Anđi Vučković, Jole Merćep govori sljedeće: To je majka junaka, Dušana Vučkovića. Rođena je u selu Spaići, Zupci. U braku sa Radom Vučkovićem, rodila je četvero djece, Mitru – 1904, Luku – 1907, Vidaka – 1910. i Dušana – 1912. godine. Supruga je Radu, rodoljubu i učesniku Balkanskih ratova 1912-1913. godine, koga su objesili Austrijanci 27. avgusta 1914. godine u Trebinju. Prilikom njegovog vješanja, ostale su zapamćene njegove riječi: „Nije mi žao što umirem, ali mi je žao što ne dočekah da vidim gdje će biti granica moje otadžbine Srbije“. Njegovoj supruzi Anđi šuckori su oduzeli sve što je imala, pošteđeli su joj samo goli život. Ostala je bez igdje ičega, sa dvoje djece u naručju i trećim u utrobi. Posmrče koje je rođeno tri mjeseca poslije očeve smrti bio je Dušan Vučković.

Poslije oslobađanja dr Novice Kraljevića, došlo je do velike svađe između Dušana Vučkovića (bio je tada još komandir ustaničke čete) i Mića Aleksića, Steva Bratića, Spasoja Spaića i Jovana Ratkovića, koji su tvrdili da je njegova majka Anđa pustila dr Novicu Kraljevića da pobjegne. Pošto ipak za to nije bilo čistih dokaza, Dušan je i dalje ostao komandir čete. Dušan se stalno protivio stavovima komunista i njihovim postupcima. To je vrijeme prijekih komunističkih ubistava ljudi, bez presude i ikakvog razloga: po Lastvi, Zupcima i drugim krajevima Trebinja.

Kada je saznao da je na spisku za likvidaciju, Dušan sa grupom istomišljenika: bratom Vidakom, Radovanom Pejanovićem i još desetak Zupčana odlazi u Trebinje. On i njegova grupa napušta tzv. ustanike i osniva JVuO – bataljon sa štabom u selu Đedići u Trebinjskoj šumi. Komunisti nastavljaju sa ubijanjem nedužnih ljudi. Udarnici iz „udarnih četa“ nisu poštedjeli ne samo njegovu kuću i imovinu, nego ni njegovu majku Anđu. Imovinu su opljačkali, kuću zapalili, a majku Anđu strijeljali na kućnom pragu.

Dušan Vučković, gardijski poručnik, postaće četnički komandant bataljona i ljuti neprijatelj partizana sve do svoje smrti. Četnici ili JVuO (Jugoslovenska vojska u otadžbini) početkom ljeta 1942. preduzimaju ofanzivu sa ciljem protjerivanja i hapšenja komunista u Trebinjskom srezu. Uspješno su izveli ovu akciju i tom prilikom pohvatali su skoro sve istaknute komuniste, koji su okrvavili ruke krvlju svog srpskog naroda. Oni su bili zatvoreni u više zatvora na području Trebinja.

„Sačuvajte njene ruke koje su mi život spasile“

O načinu na koji je ubijena Anđa Vučković postoji više teorija. Profesor Petar Bubreško u knjizi „Zadušno slovo“ navodi da su je „komunisti zaklali 1942. godine“, dok se iz više izvora može zaključiti da je Anđa Vučković strijeljana na kućnom pragu.

Komunisti govore da je to bio „nesrećan slučaj“. Ipak, da li je tako bilo? U vezi sa tim ubistvom Merćep navodi presudu koja je donijeta prije strijeljanja. U njoj je pisalo da se osuđuje na smrt, zato što je rodila sinove Dušana i Vidaka, koji se nalaze u četnicima i Luku koji je kao oficir kraljeve vojske bio u zarobljeništvu. Takođe je u presudi navedeno da je odvezala (oslobodila) uglednog predratnog intelektualca Novicu Kraljevića, koga su partizani zarobili kada je prelazio preko Zubaca prema Trebinju.

Njen ubica bio je zamjenik komandira „udarne čete“ koje su, između ostalog, bile zadužene i za takve likvidacije. Njihov sastav činili su spremniji i vojno obučeniji vojnici, i zbog toga je teško povjerovati da je to bio „nesrećan slučaj“.

Sahrana Anđe Vučković

Nekoliko mjeseci Anđa je bila sahranjena u vrtu iza kuće, u plitkom grobu, a zatim je njeno tijelo preneseno u mjesno groblje. To se desilo poslije protjerivanja partizana iz Hercegovine ka Bosni (početak ljeta 1942).

Kao i u drugim slučajevima, i ovdje su Italijani pomogli prilikom ekshumacije i sahrane. Bio je veliki skup naroda. Prema priči očevidaca, tom činu prisustvovao je i dr Novica Kraljević. On je tada održao govor koji je ganuo sve prisutne, gdje je između ostalog rekao: „Sačuvajte njene ruke koje su mi život spasile“ i zamolio da se njeno tijelo pažljivo prenese, jer je bilo u fazi raspadanja.

Poslije oslobođenja trebinjskog kraja od komunista, četnici preduzimaju akcije da se pobijeni izvade iz jama i masovnih grobnica. Prilikom ekshumacija, dovodili bi na mjesta zločina prethodno pohvatane komuniste, koje su teretili da su ruke uprljali bratskom krvlju, i natjerali bi ih da otkopavaju grobnice i vade tijela ubijenih.

Takav jedan događaj opisuje Mina Spaić – Kovačević u knjizi „Libera, via, via“. Nju i druge pohapšene komunističke vođe i pristalice dovode kamionima do škole u mjestu Tuli. Sazvan je veliki narodni zbor, na kome je držao govor Dušan Vučković. Osim njega tu su bili i njegov brat Vidak i Miloš Riđešić, Dušanov zamjenik.

Uhapšenicima su naredili da otkopaju masovnu grobnicu u koju su partizani ranije pobili i bacili više svojih neistomišljenika aprila 1942. godine. Komunisti „udarnici“ su na tom mjestu ubili sedam ljudi: Jovana Danilovića, sveštenika iz Pridvoraca, Trivka Pejanovića i njegovog sina Marka iz Rapti, Radovana Tomovića iz Necvjeća, Jovana Brkovića iz Necvjeća, Đura Kurajicu, žandarma i Stojana Kurajicu, obojicu iz sela Kunja Glavica. Strijeljano je i pet žena: Petra Mijanović iz sela Konjsko, Mila Gudelj iz Orašja, Draga Vukalović iz Bogojević Sela, Anđa Klimović iz Kunje Glavice i Anđa Spaić iz sela Grab (Skoko).

Okupljeni narod je vikao: „Ubice! Ubice!“. Dok su otkopavali grobnicu i vadili poluraspadnute leševe žrtava, narod ih je pljuvao, udarao, gađao kamenjem. Tu su bili prisutni i dva italijanska oficira i jedan vojnik, koji su došli automobilom iz Trebinja.

I Gojko Ratković, partizan, radnik, prvoborac, zamjenik komandira „Udarne čete“, ubica Anđe Vučković, zarobljen je i zatvoren u četnički zatvor u kasarni na Grabu.

U ćeliju u kojoj je bio sa drugim zarobljenicima ulazi Dušan Vučković u pratnji dvojice stražara. „I Dušan ima bradu, šubaru s četničkim amblemom, razne gajtane po prsima i pištolj o opasaču. Bez riječi prešao je pogledom po ćeliji.

Prišao je Gojku i svom snagom ga ošamario uz psovku i viku: „Ti si, kučkin sine, ubio moju majku“. Gojko se od jakog šamara malo zateturao, ali je ostao na nogama. Sasvim mirno, glasno je potvrdio: „Jesam!“ Vučković je bez riječi napustio našu ćeliju... Gojko nam je tiho i jasno ispričao kako se to dogodilo: „Nijesam ja za to, drugovi, da se stara žena ubije zato što psuje i viče na nas. Htio sam je malo uplašiti, da bi prestala da viče. Ali desilo se, nehotice da je bila pogođena.

Potvrdio sam mu to. Šta da krijem. To se zna. Svejedno me čeka smrt, ranije ili kasnije“. (Mina Kovačević)

Ratković je strijeljan na Mosku 1942. godine.

Obračun sa „petokolonašima“, ubistvo Novičinog brata Gaja

Gajo Kraljević bio je rođeni brat dr Novice Kraljevića. Živio je u svom selu Cicina u Trebinjskoj šumi i u svom kraju isticao se kao dobar domaćin i pošten čovjek. Za njegovu smrt razlog može biti samo to što je brat dr Novice Kraljevića.

Sredinom januara 1942. u Lastvi je Operativni štab za Hercegovinu donio odluku da se formira Prvi udarni bataljon za borbu protiv „pete kolone“.

Lokalno rukovodstvo Šume trebinjske traži da se pošalje jedna „udarna jedinica“ za likvidaciju „pete kolone“ u selima: Cicina, Đedići, Dobromani, Kučići, Lokvice, Krnjevići.

Operativni štab šalje jednu kombinovanu četu iz sastava Banjsko-vučedolskog bataljona (komandir Mirko Koprivica, pol.kom. Mato Kilibarda). Njoj se dodjeljuje jedan vod Zubačke čete bataljona „Luka Vukalović“. Sa tom četom u narodu poznatoj kao „kaznena ekspedicija“ bio je i zamjenik političkog komesara hercegovačko-crnogorskog Operativnog štaba Mile Kilibarda. Toj četi pridružuju se i „kaznena ekspedicija“ Dimitrija Bulajića, koja je takve „poslove“ nedavno odradila u Ljubomiru (Radački brijeg), kao i dijelovi Šumske partizanske čete.

Noću 5. na 6. februar 1942. godine u pomenutim selima hapse 13 ljudi, koji nisu bili naoružani niti su pružali bilo kakav otpor. Odvode ih u sjedište Operativnog štaba u Lastvu, gdje od 13 ljudi ubijaju osmoricu, odlukom prijekog vojnog suda Operativnog štaba (Save Kovačevića) za Hercegovinu.

Strijeljanje je izvršeno odmah. Postoje mišljenja da nisu strijeljani, već ubijeni na najsvirepije načine. Bili su optuženi zbog „petokolonaške i špijunske aktivnosti“.

Tada su u Lastvi strijeljani: Vaso Kraljević, Gajo Kraljević, Savo Kraljević i Nikola Kraljević, Đuro Delić, Vlado Vreća, Tomo Bašić (bivši poslanički kandidat za srez Trebinje) i njegov maloljetni sin Lazar Bašić, učenik petog razreda trebinjske gimnazije. Petorica su pušteni uz teške materijalne kazne u korist partizana.

Ovi nevini ljudi, ubijeni su od strane komunista – partizana bez ikakvog razloga, nisu bili pripadnici bilo kakve vojne formacije. Za njihovu smrt, bila je dovoljna samo pretpostavka da su kao ugledni domaćini – odani svom narodu, pravoslavnoj vjeri i srpskoj tradiciji – bili opasnost za „revoluciju“.

Nakon ubistva, žrtve su zakopane prvo u Lastvi. Poslije poraza komunista i dolaskom četnika (JVuO) na vlast, dr Novica Kraljević organizovao je prenos strijeljanih komunističkih žrtava iz Lastve u mjesno groblje kod crkve Svete Varvare u selo Đediće, gdje su nesrećnici ponovo sahranjeni.

Italijani pomagali ekshumacije komunističkih žrtava (Radovan Pejanović, komandant Trebinjskog sreza JVuO, sa italijanskim oficirom)

U prenosu ubijenih, učestvovali su i njihovi bliži rođaci Kraljevići iz Cicine. Pošto je prošlo oko pola godine (ljeto 1942.), leševi su bili već u poodmakloj fazi raspadanja. Grobovi su bili obilježeni brojevima, koje je rodbina zapamtila prilikom kasnijeg prenosa u porodične grobnice.

Po ubistvu brata Gaja, Novica Kraljević postaje veliki protivnik komunista i potpuno se posvećuje četničkom (ravnogorskom) pokretu, u kome je bio na dužnosti šefa propagandnog odsjeka Trebinjskog korpusa JVuO.

Po raspadu partizanskog pokreta u Hercegovini njihovi borci masovno prilaze četnicima, dok su skoro svi komunistički prvaci pohapšeni. Većina njih je i strijeljana nakon optužbi za zločine počinjene nad sopstvenim narodom. U vezi sa takvom kaznenom praksom i Novicu Kraljevića su kasnije optuživali za revanšizam.

Prethodno, četnici su zarobljene komuniste natjerali da vade iz jama ili da iskopaju iz masovnih grobnica žrtve koje su pobili po Šumi i Površi. Italijani su kamionima prevozili žrtve do Đedića. Optuženi za ubistva bili su primorani da prisustvuju tim sahranama.

Kontraverze oko ubistva dr Novice Kraljevića

O ubistvu i smrti dr Novice Kraljevića u literaturi je navedeno dosta kontroverznih podataka i zaključaka. Ostavljena je mogućnost da ga je likvidirala „trojka“ jedne ili druge strane.

Ipak, istine radi, postoje u velikoj mjeri pouzdani podaci koji govore o detaljima ubistva dr Novice Kraljevića, kako iz saznanja porodice, tako i iz knjige Jola M. Merćepa „Žrtve komunističkog terora u trebinjskom kraju“.

Da se ubuduće ne bi ostavljalo mjesta sličnim nedoumicama i donosili pogrešni zaključci, navešćemo imena onih koji su prema pomenutim izvorima bili vinovnici tog kukavičkog čina. Svi oni bili su pripadnici komunističkog – partizanskog pokreta. Neki od njih poslije rata nagrađeni su rukovodećim mjestima u „novom socijalističkom društvu“.

Kontraverze oko ubistva dr Novice Kraljevića posljedica su neosporne činjenice, koju potvrđuju hroničari sa „obje strane“ istorije: da je ovaj istaknuti intelektulac i nacionalni prvak – svojim zalaganjem za spas srpskog naroda Hercegovine, putevima koje je birao u toj misiji, te glasom koji je uživao među svojim narodom – stekao i brojne neprijatelje. Njihovo neprijateljstvo bilo je različitog osnova.

Ustaše su ga doživljavale kao glavnu prepreku za ostvarenje svojih krvoločnih namjera prema srpskom stanovništvu.

Partizanima – komunistima bio je jedna od glavnih meta za likvidaciju, jer je kao vodeći i najobrazovaniji nacionalni prvak u svom kraju bio glavna smetnja za ostvarenje ciljeva „revolucije“ i nasilnog preuzimanja vlasti.

Dvije fotografije dr Kraljevića: iz 1933. i vremena poslije

Potvrda tome je i „Decembarski proglas rukovodstva NOP – a za Hercegovinu“ 1941. godine, u kojem se „pozivaju partizanski borci da nemilosrdno ubijaju špijune i petokolonaške izdajnike“ (!). Bila je to, ustvari, objava bratoubilačkog rata, koja se ničim ne može pravdati niti racionalno objasniti.

Sa druge strane, Novica je imao nesuglasice i sa vodećim ljudima Ravnogorskog pokreta na području istočne BiH i Dalmacije, prvenstveno sa Dobroslavom Jevđevićem i Petrom Baćovićem.

Karakterne osobine, obrazovanje i ostvarenje aktivnosti na spašavanju srpskog naroda, činile su ga superiornim u odnosu na navedenu dvojicu. Isto tako, jedni drugima oni su bili i konkurencija na istaknuta mjesta u pokretu. Iz tog razloga, smrt dr Kraljevića ne bi naišla na pretjerano žaljenje ni u sopstvenim redovima.

Zbog konfrontacija sa Jevđevićem i Baćovićem, dr Novica Kraljević nije prisustvovao sahrani žrtava partizanskog terora na Radačkom brijegu u Ljubomiru, 26. septembra 1942. godine, jer su tu bila prisutna pomenuta dvojica. Na toj sahrani bio je bliski prijatelj dr Novice Kraljevića, profesor Petar Bubreško.

Pratilac

Dr Novica Kraljević, kao vodeći ideolog nacionalnog pokreta, bio je aktivan u radu na skoro cijelom području trebinjskog sreza. Njegove aktivnosti bile su usmjerene da se srpskom stanovništvu objasni situacija i trenutno stanje u okupiranoj zemlji i svijetu, kao i uzroke i posljedice ustanka uopšte. Isto tako trebalo je pojasniti ulogu Italijana i odnos prema njima. Kao jedan od najistaknutijih intelektualaca, Novica je bio najbolje upućen u opštu situaciju, i svakako bio najbolja ličnost da to prenese narodu.

Poslije obilaska mjesta u Trebinjskoj šumi, Novica kreće da održi sastanke sa narodom Trebinjskih brda i Ljubomira. Prvo odlazi na područje Trebinjskih brda, u selo Vlasače. Tu dolazi u kuću Grujičića, sa namjerom da se sastane sa organizatorima ustanka toga kraja.

Dr Kraljević je po prirodi bio hrabar čovjek. Ljudi iz njegovog okruženja, svjesni da se radi o istaknutoj ličnosti, kao i da za neprijatelje ravnogorskog pokreta predstavlja metu za likvidaciju, više puta ga upozoravaju da je opasno kretati se po terenu bez oružane pratnje. To područje bilo je prilično nesigurno, jer su na njemu postojale zaostale komunističke grupe „ilegalaca“, pa su stoga ova upozorenja bila opravdana. Sve do tada, idući po vrletima Hercegovine, dr Novica Kraljević nije bio naoružan. Prilikom boravka u kući Grujičića u Vlasačama pristaje da mu se dodijeli oružana pratnja. Za pratnju odabira Novaka (Ristovog) Grujičića, govoreći: „Mene će moj imenjak da prati“. Novak pristaje, ne sluteći šta ga očekuje na tom putu.

Grujičić (Rista) Novak rođen je 1922. godine u selu Vlasače. Kao mlad uključuje se u opštenarodni otpor protiv okupatora.

Smrt na Prebilu

U srijedu, 28. oktobra 1942, dr Novica Kraljević krenuo je sa svojim odanim pratiocem Novakom Grujičićem iz sela Grkavaca prema Ljubomiru da razgovara sa narodom.

Znajući za trasu puta kojim je dr Kraljević išao, komunistička grupa zadužena za njegovu likvidaciju postavlja zasjedu na mjestu (brdu) Prebilo u Ljubomiru.

Glavni cilj bio im je dr Novica Kraljević. Grupu su činili lokalni komunistički orijentisani ustanici. Jole M. Merćep u svojoj knjizi navodi njihova imena: Mirko Krunić, Gašo Čečur, Jovo Grkavac i Luka Popovac. Prema saznanjima porodice tu grupu su činili: Gašo i Obrad Čečur, Mirko Krunić, Krsto Dabović, Jovo Grkavac i Mićo Aleksić.

Približavajući se prevoju na brdu Prebilu, poslije koga bi se domogli ravnice, nailaze na postavljenu zasjedu. Kada je na njih otvorena puščana paljba, dolazi do bliske borbe u kojoj su i dr Kraljević i mladi Grujičić teško ranjeni.

Oni koji su kukavički ubili dr Kraljevića i Novaka Grujičića kasnije su i javno govorili kako se sve odigralo. Navodno su najprije pozivali Grujičića da se preda, da mu neće ništa učiniti. Grujičić je znao da im ne može vjerovati jer se radilo o ljudima koji su već okrvavili ruke krvlju sopstvenog naroda. Ovaj dvadesetogodišnji čestiti mladić, iako teško ranjen, odbija tu njihovu ponudu i ostaje uz dr Kraljevića, radnije birajući da žrtvuje svoj mladi život nego da ga ranjenog ostavi i izda. Borba je trajala sve dok Kraljeviću i Grujičiću nije nestalo municije. Ubice su ispričale da se dr Novica Kraljević branio kamenicama kada mu je nestalo municije. Posljednju bombu namijenio je sebi, kako ne bi živ pao neprijateljima u ruke...

Dr Novica Kraljević sahranjen je kod crkve svete Varvare u selu Đedići. Na njegovoj sahrani, između ostalih, govor je održao poručnik Vlado Milojević, komandant Trebinjske brigade JVuO.

Novak Grujičić sahranjen je u porodičnu grobnicu u groblju Petkovica u selu Vlasače, 1942. godine.

O dr Novici Kraljeviću „zadušno slovo“ dao je u svojoj istoimenoj knjizi profesor Petar Bubreško, njegov bliski prijatelj još sa studija iz Pariza i Sorbone, kasnije saradnik i saborac u Trebinjskoj brigadi i Trebinjskom korpusu JVuO.

Porodična grobnica u Đedićima

„Olujne naravi, rijetke hrabrosti i još rjeđe bistrine, Kraljević je sve do sudnjeg dana sagorijevao u jednom neviđenom revolucionarnom poduhvatu. U ratnom vrtlogu odmah je stupio u redove trebinjske četničke brigade pod komandom Vlada Milojevića. U antikomunističkoj aktivnosti kroz gromku riječ, živu i pisanu, žigosao je nasrtaj fašista, zmijski crveni totalitarizam, ubjedljivo branio demokratiju. I ukazivao na slavnu srpsku prošlost i neizvjesnu budućnost pod udarcima uortačene tiranije. Zmajevito je jezdio od sela do sela kroz krševitu Hercegovinu sa pratiocem Grujičićem iz sela Zagore. Sva upozorenja da je opasnost neminovna nisu obeshrabrila Kraljevića u njegovoj boračkoj revnosti. U svom herojskom pregnuću pao je sa saborcem, ubijen nedaleko od Ljubomira, gdje su ih partizani mučki sačekali iz zasjede. Sahranjen je u svom rodnom selu, odakle je sokolski izletio.

Uspjesi u akademskom svijetu u zemlji i u inostranstvu obezbijeđivali su Kraljeviću vedru budućnost. Ali rat je ubrzo poremetio planove temeljito zasnovane i ustrijemljene ka životnom trijumfu. Silom prilika nastao je korijenit preobražaj u njegovom životu: od mladog darovitog naučnika, postao je neustrašivi ravnogorski ideolog, koji je zadivio i zadužio Srpstvo u svom kosovskom pregalaštvu...“

Herojski podvig sa žigom „veleizdaje“

Za svog života koji je trajao svega 35 godina, dr Novica Kraljević uradio je puno i na polju nauke i kao rodoljub, spašavajući svoj srpski narod od istrebljenja u Drugom svjetskom ratu. Kraljević se, kao najistaknutiji hercegovački intelektualac, obratio italijanskim državnim autoritetima, pokušavajući da u jednoj beznadežnoj situaciji pomogne svom opasno ugroženom narodu, ne ustručavajući se ni od vlastitog ponižavanja i moljenja porobljivačima vlastite zemlje.

Jer, kada je trebalo zaustaviti pokolje kakve istorija svijeta nije zabilježila, sva sredstva bila su dozvoljena.

Zahvaljujući njemu i profesoru Bubrešku, spašeno je puno ljudi od ustaškog pokolja. Sačuvana arhivska građa svjedoči da je italijanski okupator spriječio ustašku „vidovdansku akciju“. Postavlja se pitanje da li bi do zaustavljanja pokolja došlo da su srpski intelektualci sjedali „skrštenih ruku“ i izbjegavali rizik da budu okvalifikovani kao „saradnici okupatora“ i „izdajnici“.

Dr Novica Kraljević upustio se u taj rizik i tu hrabrost platio svojim životom. Njegovo ubistvo nije izvršeno u Lastvi februara 1942., kako je planiralo komunističko rukovodstvo, zahvaljujući prvenstveno hrabrosti i čestitosti Anđe Vučković, već desetak mjeseci kasnije na Ljubomiru u kukavičkoj, kainskoj zasjedi postavljenoj od strane lokalnih komunista.

Dr Novica Kraljević bio je ličnost koja zaslužuje svako poštovanje. Prinio je veliku žrtvu na oltar svog naroda i Otadžbine, spašavajući ga iz krvavih i vječno gladnih ustaških čeljusti, i u toj žrtvi založio je i svoj ugled i, nažalost, svoj život. Ovaj istinski patriota zaslužuje da ga se sjećaju i spominju buduće srpske generacije. Njegovo držanje u jednom teškom vremenu bilo je herojsko, kako bi ga trebalo i posmatrati sa stanovišta srpskog naroda. Nažalost, u prošlosti, generacije su slavile oceubice i švercere kao „narodne heroje“, dok su rodoljubi srpskog naroda poput dr Kraljevića, u tom vremenu naglavačke okrenutih vrijednosti, proglašavani za „izdajnike i saradnike okupatora“.

Veliki pjesnik i filozof Njegoš reče: „Vrijeme je majstorsko rešeto, raščistiće ono ove stvari“. Prije ili kasnije svako pokaže svoje pravo lice.

Potomci ispred Novičine rodne kuće: Unuk Gaja Kraljevića sa djecom

Iako je komunističko rukovodstvo na sve načine nastojalo da zatre i potpuno uništi porodicu dr Novice Kraljevića i njegovog brata Gaja, to se, srećom, nije dogodilo. Danas, ova čestita i plemenita porodica ima svoje nasljednike. Iako dr Novica Kraljević nije zasnovao svoju porodicu, od njegovog, u Lastvi ubijenog, brata Gaja ostala su djeca. Gajo je imao četvoro djece: Vasa, Miloša, Zoru i Milojku. Njegov sin Vaso – sina Gaja i kćer Vesnu. Gajo danas ima troje djece: Vasa, Jelenu i Aleksandra.

I u vrijeme komunizma, Kraljevići su se sa ponosom sjećali svojih mučenički stradalih predaka i uz dužno poštovanje odnosili se prema njihovoj žrtvi, datoj za svoj srpski narod. Gajo (Vasov) Kraljević, iz poštovanja prema svome đedu Novici, upisao je studij prava i završio ga odličnim uspjehom, iako je, kako kaže, više interesovanja imao za medicinu. 

Iako je danas teško govoriti o tom strašnom i stradalnom vremenu Drugog svjetskog rata, namjera nam je skrenuti pažnju na ličnosti kao što je dr Novica Kraljević, kao i na događaje u kojima je učestvovao i okolnosti u kojima je živio.

Sličnih ljudskih sudbina iz tog vremena ima i previše. U vrijeme komunizma sve o „drugoj strani“ bilo je zabranjeno i planski sakriveno (uništeno). Ćutanje i zaborav i danas samo odobravaju, nažalost, još zvaničnu „priču pobjednika“, stvarajući lažnu i pogrešnu sliku o rodoljubima – izuzetnim ljudima, koji su svojim djelima i žrtvama zadužili svoj srpski narod.

Autor: Milan Putica 

Korištena literatura:

Savo Skoko KRVAVO KOLO HERCEGOVAČKO I i II dio, Beograd, 2000. 

HERCEGOVINA U NOB III dio, Beograd, 1986.

Jole M. Merćep ŽRTVE KOMUNISTIČKOG TERORA U TREBINJSKOM KRAJU, Beograd, 2008.

Petar Bubreško ZADUŠNO SLOVO, Kragujevac, 2003.

Mina Spaić-Kovačević LIBERA, VIA, VIA, Zagreb, 1980.

Novica Kraljević TEORIJSKI DOMET POMJERANJA PRAVA PREMA SOCIOLOGIJI, reprint izdanje, Beograd, 2004.

DRUGA DALMATINSKA BRIGADA – SJEĆANJA BORACA, Split, 1989.

Ismet Sadović TREBINJE I TREBINJCI 1935 – 1945, Ebeltoft, 1997.

Veljko Gerun USTANIČKI DANI U ŠUMI TREBINJSKOJ

Izjava Milosava Mića Aleksića data INSTITUTU ZA RADNIČKI POKRET, Sarajevo, 1969.

Dragan Kovač PISMO PAPI, Prosvjeta – Bileća, 2015.

DIO PODATAKA I FOTOGRAFIJA KORIŠTENIH U TEKSTU DALA JE BLIŽA RODBINA DR NOVICE KRALJEVIĆA