Zovem se Kosa Nikolić, rođena sam, odrasla i vaspitana u kući mog đeda, Đorđa Nikolića. Sa sestrom i bratom rasla sam, što ono kod nas kažu,  normalno.

Odrasli smo sa majkom, tatom, tetkom, babom i djedom, kod nas, što bi rekli, uvijek puna kuća. Imali smo svakog septembra nove patike za školu (sestra je doduše imala i  jaknu, onu njenu nasljeđivala sam ja), mazu od kajmaka ili džema za užinu i što je najvažnije - uvijek smo imali topao dom. Kada sam krenula u školu, nikad mi nije bilo pravo kad bi me neko pitao kako se zovem. Niko u školi se nije zvao kao ja, danas mi ništa nije draže nego reći Kosa Nikolić, na to sam nekako posebno ponosna. Kosa je bila majka moga đeda Đorđa, umrla je te godine kada sam se ja rodila, a sve mi se čini kao da sam je poznavala. U našoj kući o njoj se priča kao o nekoj svetinji, pa i ljudi u selu su sa posebnim poštovanjem pričali o Kosi.

Đed kad bi je spomenuo to je činio posebnim tonom, glas bi mu se promijenio, a oči se napunile suzama, rekao bi: ”Moja jadna dobra majka!“ Kosa je rano ostala udovica, stari su pričali da je bila veliki borac i „strašno vrijedna žena“. Sa svakim teretom bi se, kažu, lako izborila da ne bi onog narodno-oslobodilačkog rata.

1942. godinu dočekala je u Zavodičju sa četvoro siročadi. Đed Đorđo bio je najmlađi, imao je starije sestre Darinku i Vukosavu i brata Obrena. Obren je, kažu, bio nalik Kosi, sa samo 11 godina na svojim plećima nosio je teret glave kuće, taj teret skinuše mu partizani 1942. godine. Uhvatili su ga u Samoboru i doveli u Dobrelja , ubili su ga nakon što je sam sebi iskopao grob. Kosi je to ostala velika rana, skovala je sanduk i po mrkloj noći sahranila svoje siroče. Nije smjela ni zaplakati, plašila se, kažu, za ostalu đecu. Đed se Obrena dobro sjećao. Pričao je često o njemu: “ Da mi je on ostao živ lakše bi pregurao i glad i neimaštinu“.

Sa 6 godina išao je u najam, kosio za grumen sira i šolju mlijeka, drugačije nije moglo. Đed nije bio školovan čovjek, išao je četiri razreda u školu u Duliće, više nije moglo. Život ga je gazio, ali gazio je i on njega. Preživio je sve i doživio je da mu osvane, za njega, najsrećniji dan. 1991. godine rodio se moj brat, đed ga je nazvao Obren. Odrastali smo uz priče o Obrenu i Kosi, uz priče o đedovom životu i tom nesrećnom ratu. Znao je đed ime žene koja mu je ubila brata, a i čovjeka koji ga je uhvatio, ali nikada nije htio da je spominje, nije dao da mi osjećamo mržnju, samo je želio i da nakon njega ostane uspomena i sjećanje na dječaka koji je ubijen na pravdi Boga. Danas, nakon toliko godina, tragom đedove patnje, ja idem i tražim tuđe patnje, da imena onih koji su stradali kao i Obren Nikolić zauvijek ostanu upamćena i da njihova smrt ne bude pisana nekom tuđom istorijom i da titula narodnih heroja ima i drugo lice. Krvavi kamen hercegovački pričaće samo o nevino stradalim žrtvama ko god oni bili.