.jpg)
.jpg)
Pade mi na pamet sinoć, kako bi za Božić dok đed još bijaše živ, često jeli lubenicu ili karpuzu kako je on nazivao.
Nije imala neki ukus, ali bijaše velika atrakcija. Onako suvoj i dehidriranoj radovao bi se kao nekom velikom čudu iako ljeti nisam bio neki poklonik jedenja lubenice.
Otkud nam lubenica za Božić?
Đed bi ljeti nekoliko lubenica ostavljao u badnje sa žitom da bi se sačuvale do narednog proljeća.
Nije on to radio da bi mi jeli lubenicu za Božić, nego iz jednog tužnijeg povoda vezanog za poslednje životne trenutke.
Naime, kad bi ljudima došao zadnji tren, kada bi se rastajali sa životom ležeći na postelji, ne mogući više ni da jedu, ukućani bi ih pitali ima li išta što bi mogli pojesti.
Ti bi bolesnici često odgovarali da bi eto, možda mogli malo lubenice.
Bio je to alegorični odgovor koji je značio da je došao vakat da se mre i da je ta želja za lubenicom, samo izgovor, odnosno da bolesnik zna da mu je došao zadnji čas.
E zbog tih bolesnika đed Đoko je ostavljao lubenice u žitu, da bi im se poslednja želja ispunila.
Ne mali broj ljudi mi je ispripovijedao da je njihovim roditeljima i srodnicima u zadnjim urama života, đed poslao karpuzu.
Zašto je to đed radio, ko će ga znati.
Možda su to tražili od njega roditelji na samrti, a on nemogao ispuniti im želju, ili je to jednostavno radio zbog ljudi, da bi noseći darovanu lubenici teškim bolesnicima, bili zadovoljni jer evo dokaza da su sve činili da olakšaju muke i zadnje čase svojim najmilijima.
Ipak mislim da je to đed radio iz neke samilosti i bogobojažljivosti i da se tako primicao za života carstvu nebeskom.
AUTOR: Rade Likić
PREUZETO: SRBI U BIH
Šta Vi mislite o ovome?