Nikola Šišić, jedan od posljednjih majstora u kamenu iz Popovog polja, obilježio je 55 godina kamenoklesarskog rada, prigodnim programom koji su sinoć u Muzeju Hercegovine u njegovu čast organizovali porodica i prijatelji.

Na večeri je predstavljena monografija „Kamen i on - Život kamenom pisan“, koju je priredio Nikolin sin Novica Šišić - u želji, kako kaže, da kroz zapise i fotografije od zaborava sačuva jedno pregalaštvo i vrijedno zanatsko djelo.

Ne samo svog oca, dodaje, već i njegovih prethodnika i savremenika, čuvenih majstora u kamenu iz Popovog polja, čije su vješte ruke gradile i djela trajne vrijednosti - poput zidina dubrovačkog starog grada, saborne crkve u Mostaru, trebinjskog Kamenog mosta ili pločnika na pijaci u našeg gradu...

„Nešto kad se zapiše – ono je i bilo. Nažalost, ovim poslom skoro niko se više i ne bavi, posebno u Popovom polju. Treba znati da je ovo jako težak posao, koji je moj otac radio dugih 55 godina. O težini posla i poziva koji je Nikola izabrao najbolje govori ono što on za sebe često u šali kaže: Datum i godina rođenja nisu mi važni. Ja ih se ionako ne sjećam. Znam jedino da ću se roditi - onda kada umrem“, kaže Novica Šišić.

Majstorska djela Nikole Šišića ili njegovom vještom rukom obrađeni kamen stizali su u sve krajeve regiona a u pola vijeka druženja sa čekićem i dlijetom radio je sve – od fasadne obloge, spomenika, spomen-česmi, zvonika za crkve, pa do upotrebnih predmeta.

Neke od njih – kao što su kamenica, pepeljare, lule ili bačva za vino – posjetioci Muzeja Hercegovine mogli su da pogledaju i sinoć – uz izloženi Nikolin klesarski alat za vađenje i obradu kamena.

Za ovih pola vijeka napravio je i tri kuće od kamena, a za razliku od savremene gradnje gotovim elementima tada mjesecima traje samo obrada materijala kojim će kuća biti zidana.

Etnolog Muzeja Hercegovine Božana Đuzalović kazala je da još srednjovjekovni stećci govore o velikom umijeću hercegovačkih majstora u obradi kamena, da se ta vještina prenosila sa generacije na generaciju, te da je klesarstvo i zidarstvo ovdje bila važna grana privređivanja.

„Kameno tlo na kome su rasli bilo je dio njihovog bića i zato su njihove tvorevine – kuće, crkve, manastiri i groblja – dio toga tla, kao da su iz njega izrasli“ istakla je Đuzalović, dodajući da je slijedeći te predačke tragove – a uz pomoć svojih deset prstiju - Nikola Šišić  jedan od onih koji je svoje ime upisao upravo u kamenu.

„Kako je počelo? Nikako! Običnim čekićem, maljem, ćuskijom. Uzmi kamen pa ga mlati cijeli dan. Krešeš do podne, slomije ti se – baci, nemaš ništa. Dok nije došla brusilica '69-70. godine, pa obrežeš okolo ivice da spasiš površinu. Tad je krenulo nešto nabolje. A da ne pričam danas, kad je ovo postalo industrija“, kaže Nikola Šišić o svom klesarskom poslu – nekad i sad.

Njegov unuk i imenjak već umije sa kamenom, ali mu, kaže stariji Nikola, ne bi bilo žao ako bi se mlađi posvetio elektrotehnici i ne bi nastavio porodičnu tradiciju.

„Jeste ovo majstorluk, ali neće ga niko. Nije to lak posao. Kažu – majstor. Majstor je što nosi tašnu pod ruku, a nisam ja - što vučem malj i ćuskiju“, primjećuje duhovito stari majstor.

Raduje ga ipak što ga svi koji su trebali njegov majstorluk i danas sa osmjehom dočekuju na ulici, te što su i večeras na obilježavanje jubileja zbog njega u Trebinje došli i prijatelji iz Dubrovnika, Herceg Novog, pa čak i iz dalekog Mrkonjić Grada.

„Zaboravimo prošlost – ja bih da pričam o budućnosti. Ovih 55 godina rada - ja računam da je poluvrijeme. Za drugo poluvrijeme bi mi samo trebala još dva momka da mi dogone kamen jer to ne mogu više sam“, kaže majstor, koga ni u sedamdesetoj godini ne napušta - ni volja da kroti kamen, a još manje - vedar duh.