Antonija Einfalt, Leopoldina (Einfalt) Nastić i Lea (Nastić) Budinčić vaspitačice su koje više od pola vijeka u Trebinju njeguju ovaj čudesan poziv, ali sasvim spontano, i tradiciju kao tri generacije žena iz jednog porodičnog niza. Na svoj način drugačije, a po jednom iste – ljubavi kao vodilji do svakog dječijeg srca.

                                     Leopoldina i Lea, majka i kćerka, vaspitačice koje se pamte  

Učiteljica Leopoldina provela je 40 godina u Javnoj ustanovi za odgoj djece „Naša radost“ Trebinje i izvela 22 generacije mališana. Mnogi, a posebno oni koji su uz nju stasavali, kasnije odrasli ljudi isključivo su tražili da baš ona uči i njihovu djecu, odajući joj tim gestom zasluženo poštovanje. Više nego dovoljan argument da ukaže koliko toga je ova vaspitačica utkala u svako, kako voli da kaže, svoje dijete.

Razgovor snimamo u stanu Leopoldininih roditelja, u naselju Bregovi, u jednoj od zgrada vojnih lica, što je i njen otac bio. Mjestu odakle se nit vaspitavanja djece začela još 1959. godine kada je, kako nas upoznaje, tu njena majka čuvala djecu. Prvo od komšinica, a potom i iz grada.

„U to vrijeme žene vojnih lica su se u Trebinju zapošljavale. Nisu imale gdje sa djecom, mama bi ih pričuvala i tako je krenulo. Pored brata i dvije sestre, rasla sam okružena sa mnogo djece i niko nikom nije smetao. Sve smo ih doživljavali i zvali našom djecom, tako su govorili naši roditelji. Čak se i tata uključivao u odgoj, posebno kad su u pitanju bili dječaci. Ako ne bi htjeli da ostanu, poveo bi ih u šetnju, pričao sa njima i zatim su obožavali da dolaze. Znalo je biti skoro dvadesetoro djece odjednom, svi različitih uzrasta“, sa puno emocija prepričava Leopoldina svoja najranija iskustva vaspitača.

             Proslava rođendana, 1977. godina, Leopoldina sa majkom Antonijom i djecom koju je čuvala

Kako nam kaže, u to vrijeme u Trebinju, osim njene majke Antonije, kako su je češće zvali Tonka, nijedna druga žena nije čuvala toliko djece zajedno. Iako se nije obrazovala za vaspitača, o svakom djetetu brinula je pažljivo i sa ljubavlju.

„Znalo se dešavati da nemamo više mjesta da primimo nove, pa bi mama gledala čim neko dijete ode da odmah prihvata druge. Kad smo mi odrasli ona je kod pojedinih porodica radila kao dadilja u njihovim kućama. Gledajući majku kako iz čiste ljubavi podiže svako dijete i pomažući joj, to se prenijelo i na mene. Kasnije je i moja sestra u Beogradu, takođe čuvala djecu, a rado su priskakali i moj sin i brat i druga sestra, dok je moja Lea još sa mnom u stomaku krenula u vrtić i oduvijek bila okružena dječijom grajom“, veselo nam priča ova vaspitačica, posebnog žara u očima, koja sa skoro 70 godina i sada izgleda nevjerovatno mladoliko.

Razlog nam je jasan, a potvrđuje ga i ona sama konstatacijom da su je djeca održala. Jer, i nakon što se penzionisala radila je u jednom privatnom vrtiću, dok se nije posvetila čuvanju trećeg unučeta, kćerkinog sina.   

Shvativši već vrlo mlada da je rad sa djecom pokreće i oplemenjuje, nakon trebinjske gimnazije nije imala dilemu šta će studirati. Odabrala je Pedagošku akademiju u Dubrovniku. Počela je da radi 1975. sa 23 godine, zakoračivši u čaroban svijet dječije mašte. Tamo gdje kao da nije odlazila na posao već u bajkovit predio, njenom biću odveć blizak i drag.

„Prvi ulazak među grupu i sada pamtim. Nepoznata djeca meni, nepoznata ja njima. Ne znam ko je bio više zbunjen. Razmišljam kako da im priđem. Sjetila sam se svoje majke, pomilovala prvo svako dijete, predstavila se, zapjevali smo pjesmicu i tako sam počela. Sama sam bila od starta. Ta prva generacija bili su srednja i predškolska grupa zajedno, skoro tridesetoro djece, kakve su nam grupe i inače bile. Znam gdje je skoro svako od njih danas, sa mnogima sam u kontaktu, uvijek se pozdravimo, jave mi se, a mnogi mi čestitaju Božić, slavu, Novu godinu, sve“, radosno nam priča ova izuzetna žena i vaspitačica, koju svaki njen nekadašnji mališan i danas obavezno spomene sa osmijehom i nježnošću.

I sada čuva sve slike sa svakom svojom grupom, od prve do posljednje generacije. Uokvirene stoje na počasnom mjestu u njenom stanu. Za sve godine druženja sa svim divnim malim ljudima sa kojima je stvorila uspomene za nezaborav, nikada nije doživjela da neko nije htio da ostane u njenoj grupi. I nema tu neke velike filozofije. Razlog je jednostavan – ljubav prema djeci i poslu kojim se bavila.

„Presudna je ljubav, način na koji se obraćate djeci, kako im pristupate, da li ih uvažavate, koliko pažnje svakom od njih pružate. Tačno je da imam autoritet jer red se mora znati, ali kada se djeca osjete voljenim, onda autoritet nije ništa strašno. Najosnovnije mi je uvijek bilo da im izgradim samostalnost jer im je sve drugo džaba. Uvijek sam ih vodila u šetnje i svemu ih učila iz prirode, prva sam unijela u vrtić slova, smatrala sam da to treba predškolcima“.

Pored ljubavi prema djeci, vaspitač mora biti i kreativan, a tada, kada je malo šta bilo dostupno, sjeća se, za domišljatost su se same dovijale.

„Radila je trebinjska 'Štamparija' u koju smo odlazile, uzimale papire, djeci bismo dale makaze, čačkalice, kartone sve što smo imale da stvaraju šta hoće. Od čepova smo pravili autiće, od voća životinjice, ukrašavali čestitke svim i svačim. Uvijek sam najviše voljela kad dijete nešto samo napravi i nagrađivala trud. Za Badnji dan unosili smo sijeno, za Vaskrs bojili jaja. Uživala sam u dječijoj mašti! Sve sam sa njima radila polako, nikada nikome nisam rekla da mu nešto ne valja. Svi su različiti i iz svakog je trebalo izvući telanat. Prepoznavala sam u djetetu šta mu odgovara. Voljela sam i što su uvijek imali neka pitanja, zbog čega sam se iznova usavršavala“.

Za cijeli radni vijek Leopoldina je priredila i mnogo priredbi. Svake godine održavale su se jesenja, proljetna, završna svečanost, zatim novogodišnja, Dani ekologije, Dan planete, Cvjetni karavan, maskenbali, a u vrijeme bivše Jugoslavije bilo ih je pregršt. Kao vaspitačica sve bi osmislila sama i to obavezno da bude drugačije, jer sa djecom i za djecu, kaže nam, nikada joj ništa nije bilo teško. 

„U ono vrijeme kada smo imali mnogo manje nego sada i djeca i mi bili smo zadovoljniji. Razvijala se kreativnost, od svega smo smišljali priče. Da mogu sve iznova i hiljadu puta da se rodim, opet bih izabrala ovaj poziv, volim djecu i radila sam srcem cijeli svoj radni vijek!“

I kao što je Leopoldina krenula stopama svoje majke, istim putem sada ide i njena kćerka Lea, treća koja je nastavila ovaj čaroban niz. Poput majke, radi u vrtiću „Naša radost“ Trebinje četvrtu godinu, gdje je odavno bila zadužena i za „Malu školu“ za djecu predškolskog uzrasta. Prethodno je bila zaposlena u privatnom vrtiću, ali ono što je povezuje sa mamom i bakom, pored ljubavi prema djeci jeste i vječita okruženost mališanima.

„Otkad znam za sebe čuvala sam nečije dijete iz komšiluka. Prije nego što sam upisala Pedagoški fakultet u Banjaluci, smjer predškolsko vaspitanje i obrazovanje, čuvala sam u Beogradu djecu svog brata i rođaka. Na studije sam otišla, a nikome ništa nisam rekla. Položila sam prijemni ispit i tek onda roditelje i babu obavijestila da će u porodici dobiti još jednog vaspitača. Bila sam presrećna kada sam donijela tu odluku. Prosto, uvijek sam voljela djecu i ta ljubav je prevagnula“.

              Lein pano sa uspomenama, fotografije, poruke, crteži njenih mališana iz vrtića

Lea sada vodi srednju grupu djece uzrasta od četiri do pet godina. Obožava svaki radni dan, priliku kada će dočekati sve svoje drugare i sa njima podijeliti najljepše trenutke.

„Mene ovaj posao ispunjava! Sada imam i svoje dijete i rekla bih da još više osjećam sve mališane koje učim. Mnogo toga pamtim i sa maminog posla, često sam znala doći kod nje i sjećam se kako je ona radila. Ali danas je mnogo drugačije, sve je dostupno, a prije je trebalo biti mnogo maštovitiji. Majka bi svašta ostavljala da nešto pravi djeci, a sada se sve može kupiti gotovo. Upravo zbog toga danas je mnogo teže zabaviti djecu. Koju god temu da radimo moramo dobro obratiti pažnju koliko su u to djeca upućena da im ne bi bilo dosadno“.

A ono što se nije promijenilo jesu upravo djeca. Njihova iskrenost, radost, dobrota i čistota duše i sada su isti kao i uvijek. Želja za igrom i maštovitost i te kako su velika. Zato je raditi sa njima, kaže nam Lea, privilegija. Predano se posvetiti djeci i biti tu za njih učila je od najboljih, mame i bake, pa se jednog od mnogih savjeta drži svakog dana kada uđe među grupu.

„Mama mi je rekla da sve radim polako i da svako dijete gledam kao da je moje pa će mi biti lako. I zaista je tako. Opet da se vratim isto bih birala i sebe ne vidim u nekom drugom poslu. Djeca oraspolože, nasmiju, kad shvatite da vas vole i kad ta ljubav prevlada to se ni sa čim ne može mjeriti! Od djece možemo mnogo i da naučimo, a najljepše se družiti s njima jer su iskreni i neiskvareni. Kad mi pritrče u zagrljaj to mi ispuni srce! U grupi imam tridesetoro djece i oduševljena sam svakim pojedinačno. Kao što mama kaže – najvažnije je da djeca odu zdrava i zadovoljna kući i da svako dobije istu pažnju – toga se pridržavam“.

I tako, poput bisera pedantno nanizanih na ogrlici, niže se i priča o ove tri izuzetne dame. One koje tako suptilno ostavljaju neizbrisiv trag na prve dane djetinjstva bezbrojnih mališana. Koje krase blagi osmijeh, pogled pun razumijevanja i čistota srca i duše. Koje znaju da je svako dijete priča za sebe, a da je te tanane stranice važno ispuniti nježnim slovima ljubavi!  

IMA LI PUŽ ROGOVE?

„Jednom me pita dijete: Ima li puž rogove? Kažem: Ne znam. –  Kako učiteljice ne znaš? – Lijepo, ne znam, a što, bi li ti vidio puža? – Bi! Rekoh: E hajmo se obući i idemo u vinograd da ga tražimo! Otišli smo i našli puža. Pitam: Ima li rogove? – Ima! I to je zapamtio. Trudila sam se da sa djecom pričam o svemu, televizor palila rijetko, samo ako smo obrađivali neku temu. Puštala sam njihovoj mašti na volju, spuštala se s njima niz tobogan, dozvoljavala im da uživaju u igri, nisam vikala nego uvijek sve lijepo, drugačije ne može“, kaže učiteljica Leopoldina.

KUĆA PUNA USPOMENA

Samo dio uspomena učiteljice Leopoldine koje je stvarala četiri decenije kroz rad u vrtiću

„Pamtim svako dijete i svako i sada prepoznam. Sretnem momka ispred kioska nedavno, kad on pita: Učiteljice Leopoldina vi mene ne prepoznajete? – Jesi li sjedio u tom redu sa tim drugom i došao mi u drugom polugodištu? Stao pa me gleda: To vi stvarno znate? – Naravno da znam! Svih ih se sjećam. Pamtim i mnoge ljubavi iz vrtićkih dana. Moja djeca mnogima su i kumovali, sa mnogima su prijatelji. Čuvam sve fotografije, čestitke, mnogo pisama zahvalnosti od roditelja. Moji ukućani uvijek su govorili: Nekome špajz služi za zimnicu a tebi majko za uspomene“, smijući se priča ova predivna vaspitačica.

ZAPIS IZ LEINIH SJEĆANJA

„Mama je stalno nosila posao kući. Za Novu godinu svi se spremaju šta će obući, gdje će ići, a ona sjedi, štricka i pravi ukrase za djecu. Govorila sam joj da to nikad ne bih mogla raditi, a ona bi rekla – Samo ti svoj posao. I kad sam upisala studije, svi su mi govorili ako budeš kao mama biće super, na šta sam odgovarala da neću biti ista kao ona. Za djecu imam ljubavi, ali volim i druge stvari. Mama je, ipak, jedinstvena, neponovljiva!“