Jedna od ovogodišnjih dobitnika Zlatnog platana na 13. Festivalu mediteranskog i evropskog filma je glumica Ljiljana Dragutinović.

Do sada je u Trebinju bila dosta puta, čak i ljetovala bez obzira na blizinu Dubrovnika.

"Volim ovaj grad jer ima tišinu, platane. Kada sam došla opet gledam to stablo koje je ogromno. Gledam ga i mislim kakvo korijenje ima ovoliki platan sa ogromnim krošnjama. Onda mi tog trenutka na pamet padne 'Ovo je mjesto gdje treba da budu platani. Trebinje je platan sa velikim korijenjem, krošnjom, tako moćan i lijep'. Tako sam shvatila da je platan Trebinje, a platani su ljudi. Bila sam u Tvrdošu dok je još bio vladika Atanasije, Gračanici, Perovića mostu... Ovdje su divni ljudi, imaju divan jezik sa divnim dužinama. Bez obzira što postoji tvrdo (Tvrdoš, žilavka) meni su Hercegovci meki ljudi", kaže na početku razgovora za TrebinjeLive.info Ljiljana Dragutinović.

Prema njenim riječima, glumom se bavi jer je njena porodica glumačka. Njen stariji pokojni brat bio je na klasi Mata Miloševića, razbolio se i dobio mladalački šećer, dosta je radio, završio Akademiju i prestao da radi. Mlađi brat joj je bio glumac u Banjakuci, Kragujevcu i nije završio Akademiju iako je bio u profesionalnim pozorištima.

"Moj otac je pjesnik i ima ga u 'Antologiji srpskih pjesnika', tako da je moja cijela porodica umjetnički nastrojena. Brat me je spremao za Akademiju i onda me je poslao Miši Janketiću i govorila sam Antigonu. Miša me je ispravio samo jedan akcenat i rekao mom bratu da sam primljena. Tako je bilo, a gluma je moja profesija. U pozorištu se glumac najljepše osjeća, to jest bolje nego na svim snimanjima. Na snimanjima stalno ima nešto okolo, a u pozorištu kada izađete na scenu iako vas boli nešto – malo ste izdignutiji od patosa", kaže Dragutinovićeva.

U pozorištu na bini kada se igra – nema reprize, za razliku od filma gdje se scena ponavlja dok se ne usavrši.

"Na bini ima ponavljanja, ako je na repertoaru. Kada dođem kući nakon predstave dosta puta kažem ovo nije dobro, ja loše govorim, nije mi to glumačka misao. Onda radim na tome da ispravim. Metrika je veoma važna u pozorištu, matematika je važna jer nakon jednog dijela dobijete aplauz na otvorenoj sceni, a drugi put nema pitam se šta je to. Shvatim da sam metriku pomjerila i sve je važno u pozorištu", priča Ljiljana.

Imala je profesora koji je fantastičan, a to je Predrag Bajčetić. Ta klasa, 1971. godine, je iznjedrila dosta dobrih glumaca – Tanju Bošković, Radmilu Živković, Goricu Popović, Jelicu Sretenović, Miralema Zupčevića, Milana Štrljića, Branka Đurića, Branka Jerinića...

"Svi na klasi smo bili različiti i dosta često je govorio 'Šta da radim sa vama',jer smo bili blesavi, ali je polako ušao u srca svih nas. Onda nam je zadavao zadatke na prvoj, drugoj godini i tako redom. Bio je takav profesor da smo uvijek odlazili kod njega i njegove supruge Bobe Blagojević. Mi smo učili od njih dvoje, ali bogami i oni su učili od nas. U jednom intervju je Bajčetić naglasio da je Ljiljana dobro rekla da smo i mi učili od njih. Mi smo za sve uloge išli kod našeg profesora da nam objasni da li je nešto dobro, a bio je izuzetno kritičan. Danas to fali mladim glumcima da ih ispravlja, da neko sa njima radi glumački", objasnila je Dragutinovićeva.

Na sceni Ateljea 212 je od 1973. godine, a stalni član od 1976. godine.

"Dok sam bila mlada ganjala me je moja energija i za sve sam bila zainteresovana. U početku je bilo kao da sam rođena na sceni jer sam igrala puno. Mihiz mi je rekao da ne zna šta će sa mnom jer me svi reditelji traže. Tako je bilo u mladosti, a onda se pojavilo kao i sada bara puna krokodila. Ja nisam taj tip i ne želim da budem u bari i odmicala sam se od toga. Bez obzira na sve imam neko trajanje i u svakoj vrsti umjetnosti najvažnije je trajanje", poručila je Dragutinovićeva.

Pamtimo je u seriji "Srećni ljudi" kao Nataliju Šćekić, Milicu Živić u seriji "Više od igre", kao Persidu Pantić u "Beloj lađi", Kalinu Ristić u "Kolo sreće", Vidu u "Ožalošćenoj porodici", Danicu Danu Isidorović u "Istine i laži"...

"Igrala sam u mnogo serija, a filmovi su daleko iznad serija. U posljednjih petnaestak godina film je polako otišao u zapećak, a sve to potiče iz Holivuda. Film je nešto drugo, pogotovo autorski film. Ja volim autorske filmove, a danas se puno priča o serijama. Hvala Bogu da postoje festivali pa ta filmska ostvarenja izlaze na vidjelo", jasna je Dragutinovićeva.

Bila je glumački par 1978. godine zajedno sa Petrom Božovićem za uloge u seriji "Više od igre", Sterijinu nagradu za glumačko ostvarenje dobila je 1981. godine za ulogu Vinke Kromberg u predstavi "Slike žalosnih doživljaja", a Zlatnog ćurana 2019.godine.

"Naučila sam od pokojnog Mihiza jednu rečenicu: 'Ljiljo, nagrade treba prvo imati, pa ih onda možete prezirati, ali ne možete nagrade prezirati ako ih nemate'. To me je naučio i poštujem moje kolege koji dobiju nagrade. Ja sam bila u žiriju i može da se potkrade neka greška, ali uvijek ako si dobar glumac to ispliva nakon izvjesnog vremena. Nagrada 'Zlatni platan' u
voljenom Trebinju su samo još jedna veza sa jugom Hercegovine i hvala organizatorima na sve", zaključila je Dragutinovićeva.

Jedna od ovogodišnjih dobitnika Zlatnog platana na 13. Festivalu mediteranskog i evropskog filma je glumica Ljiljana Dragutinović.

Do sada je u Trebinju bila dosta puta, čak i ljetovala bez obzira na blizinu Dubrovnika.

"Volim ovaj grad jer ima tišinu, platane. Kada sam došla opet gledam to stablo koje je ogromno. Gledam ga i mislim kakvo korijenje ima ovoliki platan sa ogromnim krošnjama. Onda mi tog trenutka na pamet padne 'Ovo je mjesto gdje treba da budu platani. Trebinje je platan sa velikim korijenjem, krošnjom, tako moćan i lijep'. Tako sam shvatila da je platan Trebinje, a platani su ljudi. Bila sam u Tvrdošu dok je još bio vladika Atanasije, Gračanici, Perovića mostu... Ovdje su divni ljudi, imaju divan jezik sa divnim dužinama. Bez obzira što postoji tvrdo (Tvrdoš, žilavka) meni su Hercegovci meki ljudi", kaže na početku razgovora za TrebinjeLive.info Ljiljana Dragutinović.

Prema njenim riječima, glumom se bavi jer je njena porodica glumačka. Njen stariji pokojni brat bio je na klasi Mata Miloševića, razbolio se i dobio mladalački šećer, dosta je radio, završio Akademiju i prestao da radi. Mlađi brat joj je bio glumac u Banjakuci, Kragujevcu i nije završio Akademiju iako je bio u profesionalnim pozorištima.

"Moj otac je pjesnik i ima ga u 'Antologiji srpskih pjesnika', tako da je moja cijela porodica umjetnički nastrojena. Brat me je spremao za Akademiju i onda me je poslao Miši Janketiću i govorila sam Antigonu. Miša me je ispravio samo jedan akcenat i rekao mom bratu da sam primljena. Tako je bilo, a gluma je moja profesija. U pozorištu se glumac najljepše osjeća, to jest bolje nego na svim snimanjima. Na snimanjima stalno ima nešto okolo, a u pozorištu kada izađete na scenu iako vas boli nešto – malo ste izdignutiji od patosa", kaže Dragutinovićeva.

U pozorištu na bini kada se igra – nema reprize, za razliku od filma gdje se scena ponavlja dok se ne usavrši.

"Na bini ima ponavljanja, ako je na repertoaru. Kada dođem kući nakon predstave dosta puta kažem ovo nije dobro, ja loše govorim, nije mi to glumačka misao. Onda radim na tome da ispravim. Metrika je veoma važna u pozorištu, matematika je važna jer nakon jednog dijela dobijete aplauz na otvorenoj sceni, a drugi put nema pitam se šta je to. Shvatim da sam metriku pomjerila i sve je važno u pozorištu", priča Ljiljana.

Imala je profesora koji je fantastičan, a to je Predrag Bajčetić. Ta klasa, 1971. godine, je iznjedrila dosta dobrih glumaca – Tanju Bošković, Radmilu Živković, Goricu Popović, Jelicu Sretenović, Miralema Zupčevića, Milana Štrljića, Branka Đurića, Branka Jerinića...

"Svi na klasi smo bili različiti i dosta često je govorio 'Šta da radim sa vama',jer smo bili blesavi, ali je polako ušao u srca svih nas. Onda nam je zadavao zadatke na prvoj, drugoj godini i tako redom. Bio je takav profesor da smo uvijek odlazili kod njega i njegove supruge Bobe Blagojević. Mi smo učili od njih dvoje, ali bogami i oni su učili od nas. U jednom intervju je Bajčetić naglasio da je Ljiljana dobro rekla da smo i mi učili od njih. Mi smo za sve uloge išli kod našeg profesora da nam objasni da li je nešto dobro, a bio je izuzetno kritičan. Danas to fali mladim glumcima da ih ispravlja, da neko sa njima radi glumački", objasnila je Dragutinovićeva.

Na sceni Ateljea 212 je od 1973. godine, a stalni član od 1976. godine.

"Dok sam bila mlada ganjala me je moja energija i za sve sam bila zainteresovana. U početku je bilo kao da sam rođena na sceni jer sam igrala puno. Mihiz mi je rekao da ne zna šta će sa mnom jer me svi reditelji traže. Tako je bilo u mladosti, a onda se pojavilo kao i sada bara puna krokodila. Ja nisam taj tip i ne želim da budem u bari i odmicala sam se od toga. Bez obzira na sve imam neko trajanje i u svakoj vrsti umjetnosti najvažnije je trajanje", poručila je Dragutinovićeva.

Pamtimo je u seriji "Srećni ljudi" kao Nataliju Šćekić, Milicu Živić u seriji "Više od igre", kao Persidu Pantić u "Beloj lađi", Kalinu Ristić u "Kolo sreće", Vidu u "Ožalošćenoj porodici", Danicu Danu Isidorović u "Istine i laži"...

"Igrala sam u mnogo serija, a filmovi su daleko iznad serija. U posljednjih petnaestak godina film je polako otišao u zapećak, a sve to potiče iz Holivuda. Film je nešto drugo, pogotovo autorski film. Ja volim autorske filmove, a danas se puno priča o serijama. Hvala Bogu da postoje festivali pa ta filmska ostvarenja izlaze na vidjelo", jasna je Dragutinovićeva.

Bila je glumački par 1978. godine zajedno sa Petrom Božovićem za uloge u seriji "Više od igre", Sterijinu nagradu za glumačko ostvarenje dobila je 1981. godine za ulogu Vinke Kromberg u predstavi "Slike žalosnih doživljaja", a Zlatnog ćurana 2019.godine.

"Naučila sam od pokojnog Mihiza jednu rečenicu: 'Ljiljo, nagrade treba prvo imati, pa ih onda možete prezirati, ali ne možete nagrade prezirati ako ih nemate'. To me je naučio i poštujem moje kolege koji dobiju nagrade. Ja sam bila u žiriju i može da se potkrade neka greška, ali uvijek ako si dobar glumac to ispliva nakon izvjesnog vremena. Nagrada 'Zlatni platan' u
voljenom Trebinju su samo još jedna veza sa jugom Hercegovine i hvala organizatorima na sve", zaključila je Dragutinovićeva.