Stručnjaci iz oblasti arhitekture i istorije umjetnosti ukazuju na značaj očuvanja i pravilne rekonstrukcije Zavičajnog muzeja u Bileći, naglašavajući njegovu ulogu u očuvanju kulturnog nasljeđa i identiteta lokalne zajednice. 

Biljana Jotić, istoričar umjetnosti i kustos, na doktorskim studijama istorije arhitekture na Univerzitetu u Beogradu, kaže da je današnje predavanje u Muzeju Hercegovine u Trebinju od izuzetnog značaja.

„Suština je u tome da se samo zdanje Zavičajnog muzeja u Bileći, za koje svi znamo da je danas devastirano, mora posmatrati odvojeno — kao arhitektonsko djelo samo po sebi. Upravo zato o njemu govorimo posebno, kao o predmetu arhitektonske istoriografije, ali i kao o autorskom djelu, zasnovanom na jasnim stvaralačkim principima“, kaže Jotić.

Profesor Ivan Rašković ispred Arhitektonskog fakulteta u Beogradu kaže da se Zavičajni muzej, kao i svaki drugi poduhvat, može posmatrati sa dvije strane — kao lak ili kao težak.

„Sve zavisi od dobre organizacije i načina na koji se pristupi njegovoj realizaciji. Najprije je neophodno pravilno koncepirati cjelokupnu ideju, jer razlog i motiv za njeno postojanje svakako postoje. Stručnjaci često zavičajne muzeje nazivaju ‘klinikama’ određene teritorije — ne u negativnom, već u pozitivnom smislu“, kaže on.

Oni služe da sakupe, sačuvaju i predstave artefakte koji svjedoče o životu, razvoju i specifičnostima jednog kraja.

„Na taj način muzej postaje mjesto gdje se ‘dijagnostikuje’ i razumije prošlost, ali i čuva identitet te zajednice“, dodaje profesor Rašković.

Profesorka Jelena Ivanović Vojvodić, diplomirani inženjer arhitekture, kaže da je Muzej u Bileći nastao prije mnogo godina kao vrijedno djelo veoma poznatog arhitekte.

„Smatram da to predstavlja izuzetnu čast, ali i obavezu da se prema tom objektu odnosimo sa posebnim poštovanjem. Sve nove intervencije trebalo bi da se odvijaju u skladu sa konzervatorskim uslovima, kroz pažljivo osmišljenu rekonstrukciju i adaptaciju postojećeg objekta za njegovu novu, muzejsku namjenu. Na taj način ne samo da se čuva autentičnost arhitektonskog djela, već mu se produžava i ‘životni vijek’“, kaže ona.

U budućnosti, ovaj objekat treba da nastavi da predstavlja vrijednosti koje su bile u osnovi njegove prvobitne namjene, istovremeno dobijajući novu funkciju koja će ga učiniti relevantnim i živim dijelom kulturnog prostora.