Ode Zoran Grurević, iznenada i tiho.
Ostavio je prazninu koju je teško imenovati, jer postoje ljudi čije prisustvo ne primjećujete po glasnosti, nego po osjećaju sigurnosti koji ostaje iza njih. Takav je bio Zoran Grurević: novinar, gospodin, prijatelj i čovjek čije je poštenje imalo gotovo starinsku čistotu.

Pripadao je onoj gotovo iščezloj vrsti novinara koji nijesu vjerovali da je profesija samo zanat, već moralna obaveza prema istini i čovjeku. Pisao je promišljeno, govorio odmjereno, njegovi tekstovi nijesu nastajali iz potrebe da impresioniraju, već iz potrebe da nešto suštinski objasne, približe i oplemene. U vremenu brzih sudova i površnih glasova, on je ostajao vjeran preciznosti, smislu i ljudskoj mjeri.

U danima mog pripravničkog staža u Radio-televiziji Nikšić, dok je bio glavni i odgovorni urednik Radio Nikšića, satima je govorio o novinarstvu sa strašću čovjeka koji vjeruje u ljepotu poziva. Govorio je slatkorečivo, uvjerljivo i sa rijetkom lakoćom, kao neko ko je razumio da se istinska profesionalnost ne gradi samo znanjem, nego i karakterom. Tvrdio je da je u novinarstvu sve moguće: mašta, san, poštenje, tolerancija i „sloboda ljepote“, izraz koji me tada zbunjivao, a koji danas razumijem kao njegovu najdublju životnu filozofiju. Za njega je sloboda bila estetska i moralna kategorija: pravo čovjeka da ostane svoj, čak i kada ga zbog toga kažnjavaju.
Bio je gospodski novinar sa dušom. Njegov glas imao je onu rijetku toplinu koja ne osvaja snagom, već povjerenjem. Umio je da običnim životnim pričama podari dostojanstvo literature i da svakodnevicu oboji tihom emocijom. Rečenice su mu imale ritam, unutrašnju muziku i mjeru čovjeka koji zna da stil nije ukras, nego ogledalo duha. Čitao sam njegove tekstove opčinjen, svjestan da prisustvujem nečemu što prevazilazi profesionalnu rutinu.
U nimalo lakim vremenima, kada se istina sve češće doživljava kao smetnja, ostajao je dosljedan sebi. Imao je izražen osjećaj za pravdu i čovjeka, i nije pristajao na kompromise koji bi urušili njegovo dostojanstvo. Uvijek na strani činjenica, čak i onda kada su bile nepoželjne i opasne, zbog čega je često morao da mijenja medijske adrese. Njegov profesionalni put nije bio lagan, ali je bio častan. A to je, na kraju, jedina biografija koja ostaje.

Posebno bolno pamtim trenutak kada je dobio otkaz u RTNK, tada mi je postalo potpuno jasno koliko je skupa ona „sloboda ljepote“ o kojoj je govorio. Posebno u malim sredinama, opterećenim sujetama i strahom od znanja, gdje se dostojanstvo često doživljava kao prijetnja. I tada je ostao miran, gospodstven i iznad sitnih obračuna, bez gorčine, koja lako zavlada ljudima nakon nepravde. Nosio je u sebi onu rijetku unutrašnju kulturu koja ne dozvoljava čovjeku da postane manji od svojih uvreda.

Iza njegove profesionalne ozbiljnosti krilo se veliko i nježno srce. Sa posebnom odanošću čuvao je uspomenu na suprugu Nevenku, govoreći o njoj sa tihom odanošću koja se danas rijetko sreće. Porodica mu je bila svetinja. Sinovi Uglješa i Nikša, kao i unuci koje je obožavao, bili su njegova radost i njegovo posljednje utočište od grubosti svijeta. Zato je gotovo simbolično što je posljednji Đurđevdan proveo upravo sa njima,u krugu porodice, okružen ljubavlju koju je strpljivo gradio cijelog života..

Iza njega ostala su snažna prijateljstva, koja nije sticao iz interesa, nego ljudskošću. Znao je da sasluša, da razumije i da ohrabri. U vremenu kada ljudi sve češće jedni preko drugih prelaze bez traga, on je ostavljao duboke i trajne otiske.
Gdje god je dolazio, unosio je duh starog Nikšića, grada duha, šarma, ironije i ljudskosti.

Danas, kada ga više nema, ostaje osjećaj da je sa njim otišao dio jednog dostojanstvenijeg, duhovitijeg, otvorenijeg i slobodnijeg vremena. Vremena u kojem su riječ i čast imale težinu. Vremena u kojem je novinar mogao biti i intelektualac i humanista. Vrijemena u kojem se čovjek cijenio po karakteru, a ne po koristi.
Hvala ti što si nas učio da novinarstvo nije zanat manipulacije, nego služenje istini i čovjeku.
I hvala ti što si dokazao da se može otići tiho, a ostati zauvijek.
Počivaj u miru.