Kada je slučaj složen, ljekari sazivaju konzilijum. Okupljaju stručnjake različitih specijalnosti kako bi zajednički sagledali problem i došli do najboljeg rješenja.

Na Svetog Luku, zaštitnika ljekara, neformalni konzilijum hercegovačkih ljekara okupio se u beogradskom restoranu „Stara Hercegovina“. Ovoga puta nije bilo pacijenta niti se postavljala medicinska dijagnoza. Za istim stolom našli su se ljekari porijeklom iz Hercegovine, a u središtu njihovog razgovora bili su zavičaj, zajedničko porijeklo i ljudi koje ne žele da zaborave.

„Stara Hercegovina“ nije samo kultni beogradski restoran poznat po hercegovačkim specijalitetima, već i svojevrsna hercegovačka sigurna kuća – mjesto susreta, zavičajnog pamćenja i okupljanja ljudi koje povezuju zajednički korijeni.

Inicijativu za ovaj susret pokrenuli su dr Vukašin Lugonja i dr Pero Aleksić.

Sve struke za jednim stolom

Okupljanje je, bar po zastupljenim specijalnostima, zaista ličilo na pravi konzilijum. Od oftalmologije, pulmologije i ortopedije, preko gastroenterologije i vaskularne hirurgije, do stomatologije i anesteziologije – gotovo da nije bilo dijela ljudskog organizma o kojem neko od prisutnih nije mogao govoriti iz ugla svoje struke.

Među okupljenima bili su: dr Pero Aleksić (oftalmolog), dr Vukašin Lugonja (anesteziolog-reanimatolog), dr Mišo Košutić (ortoped), dr Petar Švorcan (internista-gastroenterolog), dr Goran Vučurević (vaskularni hirurg), dr Milan Špuran (internista-gastroenterolog), dr Marko Vojnović (gastroenterolog), dr Miloš Duka (stomatolog), dr Tatjana Adžić-Vukićević (pulmolog), dr Srđan Milićević (otorinolaringolog) i dr Jelena Boljanović (psihijatar).

Zbog drugih obaveza ovom prilikom nisu mogli prisustvovati: dr Milan Spaić (neurohirurg), dr Siniša Dučić (dječji ortoped), dr Zoran Andrić (internista-onkolog), dr Stefan Dučić (vaskularni hirurg), dr Mirjana Milinković (dermatovenerolog), dr Radoje Doder (patolog), dr Predrag Peško (hirurg), dr Dejan E. Laković (urolog), dr Duško Đunđerović (patolog) i dr Dragana Vujović (dječji kardiolog).

„Dobro došli na duhovnu mobu“

Goste je pozdravio jedan od inicijatora susreta, primarijus dr Vukašin Lugonja, poželjevši im dobrodošlicu.

Podsjećajući na Njegoševe stihove – „Laktom vjere glupost čojka mjeri, a ozbiljnost djelom i vrlinom“ – Lugonja je ukazao na ono što je okupljene povezalo i dovelo za isti sto.

„Šta je nas ovdje dovelo? To je naš zajednički arhetip“, poručio je, govoreći o dubokoj vezi sa zavičajem, o misli koja se rađa u kamenu i duši koja ostaje u zavičaju.

U tome je prepoznao i posebnu odgovornost okupljenih. Njihova duhovnost, kako je istakao, prevazilazi okvire svakodnevnog života i obavezuje ih na veći zadatak.

Poseban dio obraćanja posvetio je pamćenju i potrebi da se sačuvaju imena ljudi koji su svojim radom obilježili jedno vrijeme.

„Zaborav anestezira veći dio našeg života, ali ima nešto što se ne smije zaboraviti“, rekao je Lugonja, objašnjavajući da je upravo iz te potrebe nastala knjiga posvećena 55 godina Trebinjske bolnice. U njoj su zabilježena i imena ljekara iz Hercegovine koje je poznavao i čiji je rad želio da sačuva od zaborava.

„Jer što nije zapisano – kao da i ne postoji“, poručio je dr Lugonja, a zatim pročitao imena ljekara uvrštenih u knjigu.

Na kraju je izrazio nadu da će drugu knjigu napisati neko od mlađih kolega, uputivši im poruku:

„Na starima svijet opstaje – na mladima ostaje!“

Zavičaj i u stihovima

Duhovna moba imala je i svoj prepoznatljiv zavičajni pečat. Na zidu restorana „Stara Hercegovina“ uramljeni su stihovi Boža Glogovca, prijatelja Vukašina Lugonje:

„Bolje da me puška pogodi

nego da me raštan preskoči.“

U ovoj duhovitoj, ali i snažnoj hercegovačkoj poruci sažeti su zavičajni mentalitet, privrženost tradiciji i ljubav prema domaćoj trpezi. Stihovi su više od dosjetke – oni su jedan od onih malih znakova prepoznavanja po kojima se ljudi iz istog kraja prepoznaju i onda kada su daleko od rodnog kamena.

Zavičaj kao zajednički imenitelj

U pravom ljekarskom konzilijumu svaki specijalista posmatra problem iz ugla svoje struke, a do najboljeg zaključka dolazi se tek kada se različita znanja i iskustva objedine.

Slično je bilo i za stolom u „Staroj Hercegovini“. Starije kolege prisjećale su se ljudi i događaja iz zavičaja, mlađi su upoznavali dio te prošlosti, a razgovor je prirodno povezivao generacije koje su profesionalni put gradile na različitim mjestima, ali su korijene ostavile u istom kraju.

Ako je suditi po ovom susretu, hercegovački konzilijum imao je i zajedničku dijagnozu: zavičaj se čuva pamćenjem, susretima i ljudima koji ne prekidaju vezu sa svojim korijenima.

Zato je izražena želja da ovo ne bude jednokratni susret, već početak redovnih okupljanja, svake posljednje subote u mjesecu.