"Uvjeravam Vašu Svetost da su zvjerstva nečuvena i bez presedana u dugoj istoriji varvarstva na svijetu. Ljude ubijaju čekićima u glavu, kolju ih, kuvaju žive, bacaju djecu i žene u rijeke i bunare, a odrasle u jame. Vađene su oči pravoslavnim episkopima, premlaćivani su mitropoliti na najsvirepiji način… U Hrvatskoj je ubijeno stotine hiljada hrišćana od strane najnižih slojeva hrvatskog društva, pod vođstvom katoličke crkve, a u savezu sa ciganima i drugim muhamedancima… Ima dokaza da su u ovim poslovima duhovno umiješani kao inicijatori katolički episkopi, a održano je više sjednica katoličkog episkopata u Zagrebu, sa kojih su po svoj prilici davane direktive akcija…“ ( iz pisma papi Piju XII).

Doktor prava sa pariske Sorbone, profesor i naučni radnik, u ratu najistaknutiji politički aktivista Ravnogorskog pokreta u Hercegovini – dr Novica Kraljević još je jedna u nizu zaboravljenih trebinjskih ličnosti u periodu poslije Drugog svjetskog rata.

Vodeći trebinjski intelektualac svog vremena, svojim obrazovanjem i naučnim radom iz oblasti prava prevazilazio je okvire Hercegovine, kako za vrijeme svog života, tako skoro i danas. Treći tekst o istorijskim ličnostima i događajima „sa druge strane“ pisan je sa namjerom da se skrene pažnja na ovu istaknutu ličnost, sa akcentom na njegovu ulogu u spasavanju svog naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Srbima u NDH zaprijetio potpuni biološki nestanak.

Uz tekst će biti po prvi put predstavljene široj javnosti njegove fotografije, kao i dokumenti vezani za njegovo školovanje i rad. Fotografije je autoru ustupila porodica Gaja (Vasovog) Kraljevića, drugi dio fotografija je iz ratnog albuma Radovana Pejanovića, i treći dio je iz kolekcije autora.

U prvim godinama rata, dok je krvavi obračun ustaša sa nazaštićenim srpskim narodom bio u punom jeku, svjestan okolnosti, svoje pozicije i moralne obaveze, dr Novica Kraljević nije žalio ni svog ugleda, a na kraju ni svog života – da učini sve da bi se planirani i već uveliko započeti genocid, koliko je moguće, zaustavio.

U svojoj namjeri dr Novica Kraljević je uspio – i to je njegova velika zasluga. Sve njegove akcije koje je iz rodoljubivih namjera preduzimao, nova komunistička vlast u vrijeme i nakon rata predstavljala je u potupno suprotnom svjetlu. Na njegov život i đela pao je tamni veo neistine i zaborava.

Od Cicine do Sorbone

Novica Kraljević rođen je 17. septembra 1906. godine u selu Cicina (Trebinjska Šuma) kod Trebinja. Njegovi roditelji Vaso i Soka imali su petoro djece: Anu, Milana, Jova, Gaja i Novicu. Odrastao je i vaspitan u tradicionalnoj srpskoj porodici, gdje su glavne moralne i duhovne vrijednosti njegovane kroz nacionalni patriotizam i svetosavlje.

Rodna kuća Novice Kraljevića u Cicini

Četverogodišnju osnovnu školu pohađao je u selu Jasenica-Lug, nakon čega se četiri godine školuje u trebinjskoj Trgovačkoj školi. Gimnaziju je učio u Mostaru, gdje je odmah zapažen kao izvanredan učenik – nastavnici su ga vodili na predavanja u četvrti razred, gdje je pokazao zavidnije znanje od maturanata. U Mostaru je živio u veoma teškim i nepodesnim uslovima, pošto je bio lošeg materijalnog stanja, a prije dolaska u Mostar umrli su mu otac i jedna sestra. 

Pojedini gimnazijski profesori predložili su da pored škole dodatno obučava djecu sreskog načelnika, koja su bila slabiji đaci, te se Novica uskoro preselio u udobniji smještaj. Kao izvanredan učenik, po završetku gimnazije, dobio je stipendiju kralja Aleksandra I Karađorđevića.

Njegov lični prijatelj i saborac iz vremena Drugog svjetskog rata, kao i prijatelj pjesnika Jovana Dučića, profesor Petar Bubreško o Kraljevićevom školovanju u Beogradu i Parizu navodi sledeće: „Nakon hrabro savladanih materijalnih teškoća u gimnazijskom školovanju, dospio je do univerziteta u Beogradu, gdje je završio filozofiju sa odličnim uspjehom.

Studije u istom domenu nastavio je u toku dvije sljedeće univerzitetske godine u Beču, uz podršku Jovana Dučića, koji je cijenio izuzetnu bistrinu i neiscrpnu energiju mladog Trebinjca. Postavljen je za profesora gimnazije u Subotici, gdje je ubrzano završio pravne nauke na tamošnjem fakultetu. Potom je kao stipendista francuske vlade krenuo u Pariz i započeo rad na doktoratu prava u proljećnom semestru 1938. godine. Za vrijeme kratkog boravka u Latinskom kvartu, prikupio je udžbenike i povukao se u manastirsku samoću u pariskom predgrađu. Već u jesen položio je usmene ispite bez oklijevanja. Tada se zadomio u Parizu, gdje je neumorno radio i dan i noć u studentskom Hotel du Cedre, Rue Lacepede la. Tezu je odbranio u junu 1939. godine, u neviđeno rekordnom vremenu – Dok su doktorske studije ponajčešće početni naučni radovi, dotle je Kraljevićeva teza stvaran doprinos sintezi filozofije i prava – rekao je predsjednik komisije i dekan Pravnog fakulteta“.

Upisni list beogradskog i indeks bečkog univerziteta

Njegovu doktorsku disertaciju preveo je sa francuskog dr Spasoje Ćuzulan i ona je objavljena u Beogradu 2004. godine u izdavačkoj kući „IGAM“. Navodimo dio koji govori o periodu Kraljevićevog školovanja: 

„Studirao je i zatim 1931-1932 godine magistrirao filozofiju na Bečkom univerzitetu kod najčuvenijih profesora toga vremena, Karla Bihlera i Morisa Šlika. Na Sorboni, u Parizu, odbranio je 5. juna 1939. godine doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora prava. Jedno vrijeme je bio šef kabineta predsjednika vlade Milana Stojadinovića. Napušta taj posao i počinje da radi kao redovni profesor na veoma uglednom Pravnom fakultetu u Subotici. Svoju glavnu studiju ‘La portee theorique du glissement du Droit vers la Sociologie‘ – ‘Teorijski domet pomjeranja prava prema sociologiji’ štampao je 1939. godine na francuskom jeziku“.

Na početku ove knjige je posveta Mihailu Dučiću: „Ovu knjigu posvećujem mom prijatelju i zemljaku Mihailu Dučiću, industrijalcu iz Gerija (SAD), koji je na njoj sarađivao za vrijeme mojih studija u Beču i Parizu dobrotom svoje duše i plemenitošću svoga duha“.

Objavio je i studiju „Predmet i smisao prava“ na srpskom jeziku, u Beogradu 1940. godine, u izdanju francusko-srpske knjižare A. M. Popovića.

Naučna djela dr Novice Kraljevića

Dr Novica Kraljević govorio je više stranih jezika, sa kojih je prevodio, uglavnom, stručnu literaturu.

Prema svjedočenju članova bliže i šire porodice, Novica je upisao i medicinu na Univerzitetu u Pragu. Živo je i danas sjećanje njegovih komšija u selu – da je donosio dijelove (kosti) skeleta koji se koristio na nastavi, gdje ih je proučavao. Pretpostavlja se da je da zbog okolnosti i obaveza studij medicine upisan i da se na tome ostalo. Priča postoji, podataka koji bi je potvrdili za sada nema, ali zaslužuje svakako da se bar zabilježi. 

Početak rata i dolazak u Hercegovinu

Novica Kraljević uspješno je savladao sva teška iskušenja i odricanja koja je život pred njega postavljao, od odlaska iz rodnog sela Cicine u Trebinjskoj šumi do Pariza i Sorbone. U cijelom tom periodu, uz sve muke i prepreke, bio je uvijek najbolji, i kao đak i kao izuzetan student. Kruna njegovog školovanja bila je doktorska disertacija iz oblasti prava, koju je odbranio na prestižnoj Sorboni. Pred njim je bila izuzetna karijera, ali sve je poremećeno izbijanjem Drugog svjetskog rata i okupacijom Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine.

Novicu početak rata i mobilizacija zatiču u Beogradu. Njegov ratni raspored bio je u Trebinju, pa se sa rođakom Milanom (obojica kao vojni obveznici rezervnog sastava vojske) vraća u svoj grad.

Dvadeset deveti i dvadeset četvrti puk Vojske Kraljevine Jugoslavije, pod komandom aktivnog pukovnika i komandanta kasarne u Trebinju Baja Stanišića, dobija zadatak da brani granicu prema Albaniji u kojoj su se već, na granici sa Kraljevinom Jugoslavijom, nalazili Italijani. Narod Trebinja ispratio je svoju vojsku sve do izlaska iz grada, kličući kralju i Otadžbini. U borbenim dejstvima 29. i 24. puk Vojske Kraljevine Jugoslavije prelaze u inicijativu i zauzimaju položaje Italijana i albanskih fašista, progoneći neprijatelja u dubinu albanske teritorije. U aprilskom ratu bilo je dosta takvih primjera. Ipak, silinom njemačkog napada i angažovanjem nesrazmjernog broja borbene tehnike, zbog sabotaža i izdaje oficirskog kadra i vojnika drugih nacionalnosti, posebno Hrvata, dolazi do raspada vojske. Slično Hrvatima, i komunisti kao vojni obveznici, često nisu htjeli da se bore i koristili su i tu tešku situaciju po svoju zemlju za ostvarenje svojih ciljeva, da šire svoju propagandu i lažne glasine koje bi u narodu izazvale paniku. Zbog svega navedenog, na kraju, ipak dolazi do raspada zemlje i vojske.

Doktor pravnih nauka, poliglota, vodeći ideolog nacionalnog – Ravnogorskog pokreta Hercegovine u vrijeme Drugog svjetskog rata

Novica i njegov rođak Milan vraćaju se u Trebinje i Cicinu. Novičin rođak Milan živio je u Beogradu gdje je imao svoju porodicu. Milan je jedan od osnivača fudbalskog kluba OFK (BSK) Beograd. Profesionalno se bavio i boksom. On je Novici predlagao da se vrate u Beograd jer se „ovdje neki jadi spremaju“. Novica mu je odgovorio: „Ti idi ja ne mogu, pisao sam protiv Hitlera, kada bi se vratio u Beograd, Gestapo bi me odmah uhapsio…“

Po povratku iz rata i rezerve, kao i nakon konačne okupacije zemlje, dr Novica Kraljević ipak je bio uhapšen, ali u drugim okolnostima. Jednom prilikom Italijani su blokirali selo Cicinu i pohapsili sve domaćine Kraljeviće i neke od Raševića. Tada su izbjegla hapšenje jedino dvojica-trojica mještana, među kojima je bio i jedan od najokorjelijih komunističkih egzekutora – Risto Rašević. Iako je kao razlog za hapšenje navedena pucnjava u selu (povodom praznika), postoji mogućnost da su Italijanima prijavili svoje komšije upravo oni koji su izbjegli hapšenje. Među uhapšenima bio je i dr Novica Kraljević i njegov brat Gajo, kao i svi viđeniji domaćini u selu. Italijani ih sprovode do željezničke stanice Jasenica-Lug. Zarobljenici su smatrali da ih vode u neki od koncentracionih logora, ali su viđeli da ih vozom odvode u pravcu Dubrovnika. U italijanskom vojnom zatvoru u Dubrovniku Novica je bio zatvoren sam u jednu ćeliju, dok su ostali bili zajedno u drugoj. Ukućani i rodbina preko trgovca Maslaća, koji je na Humu imao ugostiteljsku radnju i krečanu, pokušavaju da ih izbave iz italijanskog zatvora. On je govorio italijanski, imao je veze i mogućnosti da pomogne. Pristao je (vjerovatno uz nadoknadu) i posredovao kod Italijana da ih oslobode. U tome se i uspjelo, nakon što su u zatvoru u Dubrovniku bili zatvoreni 15-tak dana. Lokalne komunističke pristalice su u korist svoje propagande plasirale lažnu priču da dr Novica Kraljević tada nije bio zatvoren, već je „sa Italijanima uživao u dubrovačkom hotelu Ekscelzior“. Istina je da je bio u zatvoru i zatvoren isto kao i njegovi rođaci i komšije.

Zemlja je okupirana, formira se NDH, počinjeni su prvi ustaški zločini. Tako je bilo i u Trebinju. Početkom juna 1941. godine ustaše ubijaju desetak najviđenijih Srba u gradu, vrše se masovna hapšenja Srba. Trebinjski Srbi, zbunjeni i razočarani okupacijom zemlje, bili su zatečeni situacijom. Po uspostavljanju tzv. NDH i osnivanju „nove vlasti“ zatvorili su se u svoje kuće. U okolini grada nastaju zbjegovi. Tada još nisu bile formirane srpske vojne formacije koje bi se ozbiljnije suprostavile okupatoru i ustašama. U drugoj polovini juna ubijeno je 13 trebinjskih Srba i bačeno u Pridvoračku jamu. Ovaj zločin počinili su lokalni muslimani. Za sve ove zločine niko nikada nije odgovarao. Velika većina intelektualaca, sklanja se na teritoriju Crne Gore, najviše u Boku Kotorsku i Herceg Novi.

Među njima bili su dr Novica Kraljević i profesor Petar Bubreško. Do njih su svakodnevno dolazile vijesti o stradanju srpskog naroda, o stravičnim zločinima ustaša u Hercegovini, nad kojim se zgražavaju i okupatori. Poznato je pismo generala „crnih košulja“ Alesandra Luzana njegovom bliskom prijatelju „dučeu“ u kome se traži da se italijanska vojska i država ograde od zločina hrvatske države i ustaša.

Zvjerska mučenja i ubijanja Srba od strane hrvatskih i muslimanskih ustaša, kao i cjelokupno stradanje srpskog naroda izloženog planiranom genocidu, stvorilo je kod dr Novice Kraljevića odlučnu namjeru da, koristeći svoje znanje, ugled i mogućnosti, uputi vodećim italijanskim (državnim i crkvenim) autoritetima pisma, u kojima bi iznio činjenice o stradanju srpskog naroda na području NDH i od njih zatražio da učine sve da se ti zločini zaustave. U pismima bi zatražio da se popravi težak položaj srpskog pravoslavnog naroda izloženog pogromu i pokolju od hrvatskih ustaša. Njegova životna preokupacija od tada je da učini sve da se spasi srpski narod. Hrabro i odlučno dr Novica Kraljević sproveo je u đelo svoje namjere. Svim vodećim ličnostima italijanske države uputio je pisma sa navedenim sadržajem. Pisma su službenim putem poslana preko zvaničnih predstavnika italijanske države u Boki Kotorskoj.

Pisma

Profesor Petar Bubreško o tim događajima bilježi sljedeće: „Neumoran kao uvijek i svuda u uzburkanom životu, /dr Novica Kraljević/ tada je uputio memorandum italijanskoj Vladi. U diplomatski složenom tekstu, ukazao je na saradnju Srba i Italijana sa Garibaldijem u Hercegovačkom ustanku i savezništvo u Prvom svjetskom ratu. Da bi pomogao brojnim izbjeglicama iz Hercegovine, Kraljević je organizovao i delegaciju koju je prefekt primio u Kotoru“.

Novica Kraljević uputio je još i sljedeća pisma – memorandume:
19. avgusta 1941. godine pismo Franku Skaselatiju, prefektu kotorske provincije;
26. avgusta 1941. godine pismo-memorandum „dučeu“ Benitu Musoliniju;
31. avgusta 1941. godine pismo-memorandum papi Piju XII.

Papa Pio XII

Navešćemo dio pisma-memoranduma upućenog papi Piju XII: „Uvjeravam Vašu Svetost da su zvjerstva nečuvena i bez presedana u dugoj istoriji varvarstva na svijetu. Ljude ubijaju čekićima u glavu, kolju ih, kuvaju žive, bacaju djecu i žene u rijeke i bunare, a odrasle u jame. Vađene su oči pravoslavnim episkopima, premlaćivani su mitropoliti na najsvirepiji način… U Hrvatskoj je ubijeno stotine hiljada hrišćana od strane najnižih slojeva hrvatskog društva, pod vođstvom katoličke crkve, a u savezu sa ciganima i drugim muhamedancima… Ima dokaza da su u ovim poslovima duhovno umiješani kao inicijatori katolički episkopi, a održano je više sjednica katoličkog episkopata u Zagrebu, sa kojih su po svoj prilici davane direktive akcija…“ U nastavku memoranduma, dr. Kraljević traži od pape „da uloži veliki autoritet kod hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti da obustave dalje ubijanje mirnih građana i nasilno prevođenje u katoličku vjeru“. Isto tako i „da neizostavno proglasi nevažećim sve prelaze u katoličku vjeru na teritoriji Hrvatske od pada Jugoslavije“.

O situaciji koja je tada vladala na području tzv. NDH, kao i o nasilnom prelasku pravoslavnih vjernika na katoličku vjeru, svjedoči i Izvještaj Kotarske oblasti RavnoVelikoj župi Dubrava od 29. septembra 1941.

„Za sada oko prelaza na katoličanstvo je dosta rijetko jer talijanske vojne vlasti su očito na strani Srba i oni ih smatraju kao njihove zaštitnike, kao što u stvari i jesu. Time se Talijani miješaju u naše interne stvari. Treba sačekati sa ovim vrijeme i prilike, koje će, ako Bog da nastati kada talijanska vojna vlast ustupi mjesto našima i tada će se moći pristupiti s uspjehom poslu pokatoličenja grkoistočnjaka“.

Pismo-telegram koji je upućen italijanskom guverneru Dalmacije Đuzepeu Bastijaninijusa molbom da italijanske trupe spriječe ustašku „vidovdansku akciju“ sastavili su, pored dr Novice Kraljevića, i profesori Beogradskog univerziteta Vasilj Popović i Vasa Čubrilović, koji su tada živjeli u Risnu; telegram je potpisao predsjednik opštine Herceg Novi Jovan Sekulović.

Nije poznato da li je ovaj telegram partizansko vođstvo ocijenilo kao „petokolonašku djelatnost“, ali je poznato da je pismo dr Kraljevića prefektu Skaselatiju okvalifikovano od strane komunista kao „veleizdaja koja se plaća glavom“. U navedenom pismu Skaselatiju, dr Kraljević traži „da se istočna Hercegovina sa svih sedam srezova pripoji Italiji, ili pak Crnoj Gori“. Ne treba puno da se shvati da bi prihvatanje ovog prijedloga u datom istorijskom trenutku bilo spasonosno za srpsko stanovništvo Hercegovine.

Dr Novica Kraljević autor je poznatog letka „Srpskom narodu gradova i sela“.

Reokupacija „druge zone“ (Dubrovnik i istočna Hercegovina)

Dr Novica Kraljević napisao je ova pisma sa namjerom da navedeni autoriteti spriječe genocid nad srpskim narodom u NDH. Uložio je svoj ugled i velike napore kod guvernera Dalmacije Đuzepea Bastijaninija i prefekta kotorske provincije Franka Skaselatija da italijanske trupe izvrše reokupaciju Hercegovine i tako obustave zločine ustaša nad srpskim narodom. U toj svojoj namjeri on je i uspio.

Uz veliko protivljenje vođstva NDH, sporazum o reokupaciji je potpisan 26. avgusta 1941. godine. Potpisali su ga italijanski general Ambrosio i Ante Pavelić. U sporazumu se između ostalog navodi da se sa područja na kom je izvršena reokupacija moraju povući sve ustaške jedinice, dok se tzv. vojska NDH (domobranstvo) treba svesti na minimum i u svemu podrediti komandi italijanske vojske. Sva vlast opet je bila u rukama Italijana. Masovni zločini nad srpskim stanovništvom na području istočne Hercegovine time su zaustavljeni. Reokupacija je u potpunosti sprovedena do sredine septembra 1941.

Italijanski vojnici u Trebinju (kod današnjeg Eparhijskog doma)

Dr Novica Kraljević se vraća u Trebinje, u svoj kraj, i priključuje Trebinjskom korpusu JVuO.

Ljeta 1941. godine ustanak srpskog naroda u Hercegovini, nastao kao odgovor na masovne ustaške zločine, postaje sve veći. Italijani, viđevši opasnost, ali i svoj interes u ovoj situaciji, postaju susretljivi prema Srbima, i postavljaju se kao zaštitnici srpskog naroda. Sa italijanske strane u tome se posebno ističu: generali Alesandro Luzano, Đuzepe Amiko, pukovnik Antonio Pignateli, potpukovnik Bergamo, i dr. To je vrijeme „kompromisa“ između Italijana i predstavnika Srba. Srpski političari i intelektualci (među kojima je bio i dr Novica Kraljević), na Italijane su gledali kao na „manje zlo“, na nekoga ko ne ubija Srbe kao što su to radile ustaše, i koji su spremni, u određenim okolnostima, da pomognu srpskom narodu. Koristeći ove okolnosti, nacionalisti (četnici) su tako nastojali sačuvati svoje snage u borbenoj spremnosti, da bi ih u datom momentu mogli drugačije upotrijebiti.

Italijani svjesni nefunkcionisanja NDH kao države, zbog svojih interesa okreću se Srbima, čiji se intelektualci, kao i narod, protive vlasti tzv. NDH, ali i komunističkoj ideji, i koji u tom periodu rata nastoje da istočnu Hercegovinu pripoje Crnoj Gori, koja bi dobila „samostalnost“ pod okriljem Italije. Italijanski predstavnici (Luzano, Pignateli…) obilaze istočnu Hercegovinu i sastaju se sa srpskim intelektualcima i političarima, nacionalno orjentisanim, koji su protiv NDH i sa njima uspostavljaju bliske odnose.

Alesandro Luzana i Đuzepe Bastijanini

Italijani su se po reokupaciji arogantno odnosili prema predstavnicima vlasti NDH i pokazivali se kao „zaštitnici“ srpskog stanovništva od ustaške vlasti. Kao primjer, navešćemo odgovor italijanskog pukovnika Antonija Pignatelija predstojniku Kotarske oblasti Trebinje, povodom njegove kritike u vezi postupaka italijanske vojske. 

„U jučerašnjem vašem saopštenju, koje ste dali o aktivnosti odmetnika, daje Vam na znanje da se italijanske vojne snage, imajući odbranu teritorija po pravilima poznatog proglasa, ne moraju davati računa nikome, osim svojim pretpostavljenim vlastima. Stoji, međutim, da Vi morate uvijek obavijestiti o svakoj novosti koja Vam bude poznata, a koja se odnosi na odbranu teritorija ili koja se odnosi na javni poredak“.

Prve ekshumacije žrtava uz pomoć Italijana

Pažnje vrijedan gest dobre volje Italijana prema srpskim zahtjevima desio se početkom oktobra 1941. godine u Trebinju na pravoslavnom groblju, kada su ekshumirani i dostojno sahranjeni, kako se u izvještaju navodi „leševi na području Kotarske oblasti“. Ovaj događaj od 6. oktobra 1941. odnosi se na sahranu ekshumiranih žrtava iz Pridvoračke jame, koje su ustaše ubile 23/24. juna 1941. godine.

Najzaslužniji za ovu ekshumaciju bio je dr Novica Kraljević. On je izgradio autoritet kod italijanske vojne i civilne vlasti poslije pisama upućenih vrhu italijanske države i koristio ga da pomogne svom srpskom narodu. Obezbijedio je kod italijanskih vlasti svu potrebnu logistiku: dozvole, prevoz, obezbjeđenje, potrebna materijalna sredstva.

U posmrtnoj povorci koja je išla od Pridvoraca do groblja u Podglivlju (oko pet kilometara), dr Novica Kraljević, najzaslužniji za ovu dostojanstvenu sahranu, bio je na počasnom mjestu, odmah iza trojice sveštenika. Od polaska iz Pridvoraca sve do groblja u Podgljivlju, stalno su zvonila crkvena zvona na Sabornom hramu Svetog Preobraženja. 

Žrtve je na kamionima uz počasnu vojnu pratnju do groblja dovezla italijanska vojska. Tu je Kraljević održao vrlo potresan govor, zahvalivši se na kraju i predstavnicima italijanske vojske. Na sahrani, rodbina ubijenih žrtava položila je vijence na kojima su se nalazili ćirilični natpisi: „Mučenicima i herojima“.

Zbog tih natpisa intervenisala je kotarska vlast sa primjedbom da je u NDH ćirilica zabranjeno pismo. Italijanske vojne vlasti su izjavile da im to nije bilo poznato, a komandant Antonio Pignateli je smatrao da kazneni progon protiv počinitelja tog prekršaja nije potreban „zbog posebnih okolnosti i to zato da bi se spriječile teške reperkusije na javni poredak“.

Italijani su početkom jula 1941. godine dozvolili ekshumaciju rodbini Srba ubijenih kod Rudina nedaleko od Stona. Leševe je sredinom septembra 1941. iskopala posebno imenovana komisija. Pronađeno je 13 tijela vezanih ruku na leđima, potpuno unakaženih, a neki su leševi bili isječeni na komade.

Italijani su zahtijevali da se leševi prebace na dubrovačko groblje i pokopaju, ali su se vlasti u Dubrovniku, na čelu sa logornikom prof. Kaštelanom, tome oštro suprostavile. Ove srpske žrtve ekshumirane su i sahranjene u mjestu Zavala u Popovom polju. 

Uvod u bratoubilački rat

Druga polovina 1941. godine je vrijeme kada se ustanici još nisu definitivno podijelili na nacionaliste i komuniste. Do podjele je došlo krajem 1941. i početkom 1942. godine. To je i vrijeme rada na pridobijanju za određenu stranu, kako ustanika tako i običog naroda. I jedni i drugi slali su svoje najbolje ljude po svim mjestima Hercegovine, kako bi narodu objasnili cilj i način svoje borbe. Bilo je i više sastanaka vođa oba pokreta, ali su se oni zbog različitog ideološkog pogleda kao i načina organizovanja otpora, najčešće završavali bez bilo kakvog dogovora i kompromisa.

Jedan od takvih ljudi bio je i dr Novica Kraljević. Vođen nacionalnom idejom koja je uvijek bila dio njegovog bića, ovaj dokazani patriota stavlja se na čelo nacionalno-oslobodilačkog pokreta kao njegov ideološki prvak. Zastupao je ideje i politiku Ravnogorskog pokreta i bio njegov najistaknutiji ideolog i vodeći političar u Hercegovini. Nije đelovao sam, imao je uz sebe grupu intelektualaca. Dr Kraljević išao je u početku po selima Trebinjske šume, a kasnije i po drugim trebinjskim mjestima, objašnjavajući narodu ideje nacionalnog pokreta.

Tom prilikom čitao bi svoja pisma upućena najvišim predstavnicima italijanske države i objašnjavao narodu zašto italijansku vojsku ne treba napadati, napominjući da su Italijani više puta pomogli srpskom narodu Hercegovine. Zahvaljujući njemu i njegovim aktivnostima, srpski narod, preplašen ustaškim zločinima, mogao se sada nesmetano kretati i osjećao se puno slobodnije. U svom radu na terenu dr Kraljević imao je velikog uspjeha i stekao veliki broj pristalica. Većina tadašnjih intelektualaca Hercegovine bila je uz dr Novicu Kraljevića na strani nacionalnog pokreta, smatrajući ovaj pokret nastavkom državnog režima Kraljevine Jugoslavije.

Kraljević je imao više sastanaka i sa rukovodstvom komunističkog pokreta (partizana) na prostoru Trebinjske šume. Oni su ga pozivali na sastanke, iako se često nije radilo o iskrenoj namjeri da se postigne dogovor o „zajedničkoj borbi“, već je od strane komunista na te sastanke bio pozivan sa namjerom da se pokuša javno diskreditovati. To je komunistima bilo potrebno jer je i među njima bio veliki broj ljudi koji su se kolebali i koji su bili u dilemi koju stranu izabrati. Ovđe ćemo navesti jedan takav zabilježen slučaj, koji navodi Veljko Gerun u radu „Ustanički dani u Šumi Trebinjskoj – neuspjeli razgovori sa Novicom Kraljevićem“.

Bila je nedjelja, kraj septembra ili početak oktobra 1941. godine. Toga dana dr NovicaKraljević je došao u selo Petroviće.

Pitao je: „Gde je sastanak?“ Ja mu odgovorih: „Sastanak je kod sela Mijonića i ja ću te do sela otpratiti“. Usput me pita ko će biti na sastanku. Pošto ni ja nisam znao, nisam mu odgovorio.

Pored ostalog, pitao me je da li sam u gerilskom odredu, na šta sam odgovorio odrečno. Zatim je dugo pričao o tome kako je napadagi Italijane prava ludost, kako je Italija sila, a njeni vojnici, naši su prijatelji — štite nas od ustaša. Sa zabrinutošću je govorio kako ljudi po selimaimaju oružje, koje je sada u rukama mladih ljudi, a oni ne shvataju situaciju, niti u ovom složenom vremenu znaju šta hoće. Zbog toga će izazvati nesreću, pa će sela izgorjeti. Pričao je kako on nastoji da sačuva trebinjski srez od pokolja, ali da ima ljudi koji se tomesuprotstavljaju, jer ne razumiju situaciju. „Ti ljudi nijesu narodni prijatelji. Treba tim usijanim glavama reći da se jedna šačica ljudi ne može boriti protiv sile“ — veli Novica i ne prestaje da priča sve vrijeme dok smo išli prema Mijonićima. Dijaloga među – nama nije bilo, niti je moglo biti. Uostalom on je bio doktor prava, a ja seosko momče.

Došli smo do Vuletića-pojata. Rekao sam Novici da ćemo u kuću Steva (Vasova) Vuletića. Svratili smo. Domaćin nas je dočekao na vratima. Njih dvojica su ušli u kuću, a ja za njima. Novica se sa svim pozdravio i sjeo za sto za kojim su već sjedili svi koji su pozvani na sastanak. Ja sam sjeo na jedan stolić kod vrata. Gledam ta lica. Većinu poznajem: Jova i Miloša Ljubibratića, Budimira Ukropinu, Toma Galeba, Rada Pravicu, Đoka Puticu, Vulu Lončara,starog Jova Vuletića, Milana S. Bubala, Đura Škera, Pera Bašića iz Taleže, Sima Savovića iz Turice, Obrena Draškovića iz Vlasača, i Draga i Steva Vuletića. No, bilo je tu još nekoliko ljudikoje nisam poznavao, vjerovatno još neki od Vuletića. Čini mi se da su tu bili Mirko Kolak i Cvjetko Stanić iz sela Huma, možda i Krsto Petković iz Poljica. Sastanak je otvorio Rade Pravica i prvi govorio prilično mirnim tonom. Govorio je o opštoj situaciji u svijetu i u zemlji, zatim u Hercegovini, u srezu i u Šumi trebinjskoj. Zadržao se na politici okupatora i vlasti tzv. NDH, našim snagama i akcijama koje su vođene; te potrebi borbe protiv okupatora. Njegovo izlaganje nije dugo trajalo, ali ga je Novica često prekidao. Kraće je govorio Đoko Putica, a zatim reč uze Novica Kraljević. Od samog početka kategorično je odbijao svaku pomisao o borbi protiv Talijana, o ustanku. To je nazvao „nepromišljenom stvari“, a svaku saradnju sa „Turcima“ i Hrvatima okarakterisao kao besmisleni pokušaj. Govorio je o Talijanima kao prijateljima srpskog naroda, o mjerama koje je on lično preduzeo kod italijanskog kralja, naglašavajući: „Treba sačekati još koji dan, dok italijanska komanda dobije instrukcije iz Rima, a zatim ćemo uputiti viđenije ljude iz naših sela u Trebinje, da se s Talijanima dogovore o zaštiti srpskog naroda. Drugog izlaza nema“.

Bilo je još govornika, pristalica jedne ili druge strane. Neki su govorili da oružje treba sakriti, a ustapak protiv Talijana ne dizati „sve dok ne nastupi pogodan momenat“. Drugi su se u potpunosti slagali sa predlogom Rada Pravice da se narod odmah pozove u bespoštednu borbu protiv okupatora. Nastala je žučna diskusija. Sastanak je trajao oko dva časa. Na kraju je Novica Kraljević ustao i rekao: „Zašto ste me zvali, kada me ne slušate? Ja znam situaciju bolje nego svi vi ovđe“. Napustio je sastanak demonstrativno — zalupio je avlijska vrata i otišao u svoje selo Cicinu. Poslije toga ljudi su se razišli.

Kompromis nacionalista sa Italijanima, napravljen da se spasi srpski narod od istrebljenja, komunisti su (nastojeći da osvoje vlast revolucijom, bez puno brige za stradanje srpskog življa), tumačili narodu kao izdaju i tako diskreditovali svoje političke oponente. Na svojim skupovima komunisti su na isti način predstavljali i đela dr Novice Kraljevića, ne obazirući se na dokaze koliko je svojim autoritetom i zalaganjem uradio za spas srpskog naroda Hercegovine. Za ciljeve komunističke borbe to, svakako, nije ni bila presudno važna činjenica. Uz to su sve vrijeme vrebali priliku za likvidaciju…