Šta su Srbi jeli u Dušanovom carstvu? Neka jela bi nas iznenadila, a omiljenih specijaliteta nije ni bilo

Na trpezama srednjovijekovne Srbije nije bilo krompira, paradajza, paprika pa ni današnjeg pasulja. Ipak, u vrijeme cara Dušana jelo se mnogo toga što i danas prepoznajemo kao domaću hranu. Razlika između carskog i seljačkog stola bila je ogromna.

Zamislite da se na jedan dan vratite u 14. vijek u vrijeme cara Dušana i sjednete za trpezu srednjovijekovne Srbije. Nema krompira ispod sača, nema punjenih paprika, prebranca pa čak ni paradajza uz sir. Iako danas gotovo ne možemo zamisliti domaći ručak bez ovih namirnica, naši preci u doba Nemanjića za njih nisu ni znali.

Ipak, njihova kuhinja nije bila bez ukusa i raznovrsnosti. Hljeb, sir, meso, riba, žitarice, povrće , med i vino činili su osnovu ishrane, dok je ono što će se naći na stolu u velikoj mjeri zavisilo od bogatstva porodice.

Šta se jelo na carskom dvoru, a šta u običnoj kući?

Dok su se na dvorovima Nemanjića služile različite vrste mesa, riba, kvalitetni sirevi i vino, običan narod hranio se znatno skromnije.

Hljeb je bio najvažnija namirnica. Pravio se od pšenice, raži, ječma i drugih žitarica, a kvalitet brašna često je otkrivao I društveni položaj domaćina.

Na seljačkoj trpezi nalazile su se kaše od žitarica, luk, zelje, bob, sočivo i mliječni proizvodi.

Meso nije bilo svakodnevna hrana za većinu stanovništva, već se češće jelo tokom praznika i posebnih prilika.

Istraživanja srednjovijekovnih izvora potvrđuju da je sočivo imalo važno mjesto čak i u manastirskoj ishrani, dok je bob bio značajna namirnica siromašnijih slojeva.

Sa druge strane, bogata vlastela mogla je da uživa u jelima pripremljenim od mesa, ribe i namirnica koje su trgovci donosili iz udaljenih krajeva.

Najveće iznenađenje: Nije bilo ni krompira ni punjenih paprika!

Možda najzanimljivija razlika između srednjovijekovne i današnje srpske kuhinje jeste to što mnoga jela koja smatramo tradicionalnim tada nisu mogla postojati u današnjem obliku.

Krompir, paradajz, paprika, kukuruz i pasulj vrste koja danas preovladava u našoj kuhinji potiču iz Amerike, a u Evropu su počeli da stižu tek nakon Kolumbovih putovanja krajem 15. vijeka.

To znači da na Dušanovoj trpezi nije moglo biti krompir-pirea, prebranca od današnjeg pasulja, ajvara ili punjenih paprika.

Umjesto krompira i pasulja kakav danas poznajemo, važnu ulogu imale su žitarice, repa, sočivo i bob.

Zanimljivo je da se upravo posljednjih godina neke od tih starih namirnica ponovo vraćaju na jelovnike, naročito među ljudima koji nastoje da se hrane raznovrsnije.

Umjesto kolača: med, voće i orasi
Ni poslastice nisu izgledale kao današnji kolači.

Čokolade nije bilo, a šećer je bio skup i mnogo manje dostupan nego danas. Med je imao posebno mjesto u ishrani i koristio se za zaslađivanje različitih jela.

Jeli su se i orasi, sušeno voće, jabuke, kruške, šljive i smokve, u zavisnosti od kraja i mogućnosti domaćinstva.

Dok  danas na slavskim trpezama dominiraju torte i sitni kolači, u srednjem vijeku slatki završetak obroka mogao je biti mnogo jednostavniji: voće, med ili poslastica od brašna i meda.

Šta je ostalo isto do danas?

Iako nas od Dušanovog carstva dijeli gotovo sedam vijekova, pojedine namirnice i navike preživjele  su sve promjene. Hljeb je i dalje nezamjenjiv dio domaće trpeze, sir i mliječni proizvodi imaju važno mjesto u našoj ishrani, a meso, riba, med i vino ostali su prisutni kroz generacije.
Neka jednostavna jela poput žitnih kaša i hljeba sa sirom, podsjećaju na mnogo starije načine ishrane, iako su se recepti vremenom mijenjali.

Na današnju srpsku kuhinju snažno su uticali vizantijska, osmanska i srednjoevropska kulinarska tradicija. Zato su mnoga jela koja danas smatramo domaćim zapravo rezultat viševjekovnog susreta različitih kultura.

Od Dušanove trpeze do današnjeg ručka

Kada bismo pred srednjovjekovnog stanovnika Srbije stavili tanjir sarme, porciju prebranca, krompir ispod sača i salatu od paradajza, vjerovatno bi ga prizor iznenadio.

Ipak, kada bi ugledao domaći hljeb, komad sira, pečeno meso ili činiju meda, mnogo toga bilo bi mu poznato.
Možda upravo u tome leži najveća zanimljivost naše kulinarske istorije: jela koja danas smatramo najstarijom tradicijom često su mnogo mlađa nego što mislimo, dok su neke gotovo zaboravljene namirnice vijekovima hranile naše pretke.

Promijenili su se sastojci, recepti i način pripreme hrane, ali je trpeza ostala mjesto okupljanja, razgovora i porodičnog zajedništva.