26. mart 1994.

Ležim u sobi i gledam svjetlosti Praga kako se gube u sumpor-dioksidu. Ima tu više svijetla nego u vrijeme kada sam studirao. Ali je, začudo, vidljivost smanjena. Ne mogu da spavam. Ništa danas nisam pokrenuo. Umjesto da  igraju, glumci govore tekst. Jedina utjeha je materijal snimljen prije neki dan i pregledan večeras prije spavanja… Materijal je odličan, biće to veeeliki film! To je slatka iluzija, u stvari, utjeha svakome ko se bavi filmom. Zato što je snimanje filmova velika kocka. Niko ne zna do kraja kakav će film biti. Najbolje je bilo kada se materijal, davno, pregledao bez ustartovanog tona. Slika je magična kad se gleda bez tona. Sa zvukom sve postaje tek reprodukovana stvarnost…

Velika mi je muka zbog lošeg vremena. Ne samo što u Pragu nema sunca već pola godine. Loša su vremena. Kada je Žika Pavlović pravio Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo bila su bolja vremena. Ti su filmovi nastali nošeni utopijom. Ja pravim filmove uprkos vremenu, gledaocu  opijenom televizijom, pornografijom.

Sreo sam jednog poznanika iz Sarajeva. Izašao je iz Sarajeva i kaže da mu se sve zgadilo. Ženi je rekao da tamo više ne želi ni mrtav. Pitam ga šta mu je bilo najteže. Odgovorio mi je da mu je najteže bilo što nije znao jesu li mu gori oni što ga napadaju ili oni što ga brane. Čovjek je Musliman po nacionalnosti.

27. mart 1994. 

Kada piješ kafu sa doktorom Karajlićem, ne može biti da se ne nasmiješ. Pošto šest mjeseci nismo vidjeli sunce u Pragu, zaključili smo da je prelazak iz Sarajeva za brojne izbjeglice značio prelazak iz kontejnera u kontejner. To što se tiče klime. Za lična osjećanja ostaje da pamtimo pitanje iz filma Sjećaš li se Doli Bel:

– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasijati kako treba?

– Neće, Dino, neće.

Dok je ćelavi doktor (ošišali smo ga da bi još više ličio na Ciganina) citirao oca Mahu, ja sam vrtio šolju sa kafom pokušavajući da u njoj uhvatim oblak. Nema oblaka ni za lijeka. Zazvonila je sirena iz studija koja označava početak snimanja. Taj zvuk me podsjeća na logorsku sirenu.

Ćiro Mandić se pojavio i umjesto da nas kao pomoćnik režije otjera u studio, rekao je:

– U Prag je stigao Zdravko Grebo.

Taj Grebo je bio jedan od junaka iz moje mladosti. Pametan a mangup, volio da čita, ali i da pije, pravi idol iz kasabe. Bavio se politikom i to mu je bilo oprošteno. Bio je šef kabineta predsjednika CK Bosne i Hercegovine, Branka Mikulića. Nešto stariji od nas, taman koliko treba da mu zbog toga više vjerujemo. Obuzeo me nespokoj zbog tog susreta. Ne zato što ga ne volim, nego zbog toga što mislim da su ljudi prošli  kroz pakao rata – neki drugi ljudi. Posebno oni koji nisu nosili pušku, nego su posjećivali ratnike i podizali im moralnu gotovost.

Grebo je  ušao u studijsku kantinu na kraju snimanja. Nosio je maskiranu uniformu šezdesetosmaša, zelenu vijetnamku, mršav i uspravan trudio se da izgleda kao savjest svih pobijenih Muslimana u ovom ratu.

Mrko je gledao u mene i u moju ruku koja je ispružena prema njemu čekala njegovu šaku i otpozdrav. Gledao me u oči i pojačavao osjećaj poniženja. Da li da mu udarim šamarčinu? Ne bi trebalo, ipak je na gostujućem terenu.

Te večeri smo, ipak, razgovarali. Ali, ružno i bučno. Trebalo je da odem. Uvijek ponavljam greške. Odlazio iz Sarajeva i uvijek se vraćao. Iz Amerike letio avionom u Beograd i u Sarajevo, a nije trebalo. Kada jednom odeš, ne okreći se, sine. Pitam Zdravka za Raku, njegovog zeta, mog najboljeg druga u Sarajevu.

– Kako je preživio? Čujem da su ga vodili u „Viktor Bubanj“, kaže mi čovjek da mu je vilica izvaljena! Je l’ nešto srao ili je odveden samo zbog istine da je Srbin?!

– Ne brini ti o Raki!

– Kako da ne brinem, drug mi je?!

– Nego, reci ti meni, ko će odgovarati za klanje Muslimana u Foči i Prijedoru?!

– Ti ja nećemo – kažem. – Narodi na Balkanu završe jedan rat pa čekaju novi da se jedni drugima svete. Teško će pravda biti zadovoljena! To ti se, dragi moj Grebo, uz Drinu svete oni Srbi što su im Francetić i ustaše Muslimani i Hrvati pobili 6000 najbližih. Nema opravdanja što se svete, kao što nije bilo za ove ustaše!

– Znači ti si za etničko čišćenje?!

– Svakako da nisam, i ti to dobro znaš, nego se praviš lud! Kao što znaš da neće Srbi i Hrvati da žive pod Muslimanima, kao što Hrvati i Muslimani nisu htjeli da žive u Jugoslaviji pod dominacijom, kako kažu, Srba.

– Znači ti si za etničko čišćenje? – reče on.

– Svakako nisam!

– Ti i takvi kao što si ti bombardujete moj grad – gleda me on i mirno to izgovara.

– Koji grad? – pitam ga, pokušavajući da olakšam priču. – Misliš Mostar, pa tvoj Mostar bombarduje Hrvat, Sidranov prijatelj Praljak! – nije mu se svidjelo pokretanje priče o Mostaru kao njegovom gradu, iako je čovjek tamo bio rođen. – Vidiš li, čovječe, da snimam film – dodao sam.

– Ti bombarduješ moj grad! – ponovio je, a zjenice su mu se širile i, vjerujući da je u ratu stekao dodatnu hrabrost, kao da je osjećao kako ga ta novostečena osobina štiti u slučaju fizičkog sukoba i da ima pravo da me, ako tako osjeti, udari tupim predmetom i usmrti. Jer nisam u funkciji branitelja nekada mog grada, a sada, kako stvari stoje, ja na taj grad nemam prava.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica