DNEVNIK EMIRA KUSTURICE (13): Cijena je bila da postanem crni đavo, sotona, šejtan i prezreni izdajnik | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

DNEVNIK EMIRA KUSTURICE (13): Cijena je bila da postanem crni đavo, sotona, šejtan i prezreni izdajnik

Izvor: Iskra | Foto: rs.sputniknews.com | Datum:17.08.2015.

Foto: rs.sputniknews.com


  1. mart 1994.

Svađa u zadimljenoj kafani studija „Barandovo“ nije razvijena do kraja. Mislim da je to bilo tako pošto smo Grebo i ja imali jednu zajedničku osobinu. Nismo u tom ratu predstavljali nikog. Bez obzira na to što je on bio portparol armije Bosne i Hercegovine. To je za mene bilo samo trenutno prilagođavanje situaciji. Isto kao što je svojevremeno bio šef kabineta Branka Mikulića i pritom govorio kako ga politika ne zanima. Razumio bih ga do kraja da je izrazio iskrena osjećanja, kao što bih razumio svakog mangupa kome se gade i jedni i drugi, pa se aktivira samo u mjeri u kojoj sprečava da ga neko ne pljune kako „ništa nije uradio za svoj grad“!

Nisam mogao da ga ne pitam kako je moguće da Nedžad Ibrišimović provali u moj stan i da li može da zamisli kako je, u slučaju bombardovanja Beograda, Matija Bećković provalio u stan Gorana Markovića, a on mi je rekao:

– Mnogi su zbog četnika ostali bez domova, otjerani sa ognjišta i zaklani, a Matija Bećković je četnik!

– Jebi se! – bilo je sve što sam mogao da odgovorim.    

Tada je Zdravko izjavio kako će do kraja rata izdržati u Sarajevu i onda se lijepo pokupiti te nestati u nepoznatom pravcu. Ne znam da li će tako učiniti. Ako bude tako, biće da je to ona vrsta dokazivanja kao kada smo bili djeca – ko može više izdržati pod vodom u cugu, bez disanja. Meni, zapravo, nije smetalo što je Zdravko bio portparol armije Behe, zatim Sorošev zastupnik i na kraju pronašao sebe u radio biznisu. Smetalo mi je što on nije mogao da podnese istinu o tome da postoje ljudi koji, jednostavno, ne žele da žive u Sarajevu i da u njemu vide svoj grad. Po cijenu da postanu crni đavoli, šejtani, sotone, ili prezreni izdajnici, što je bio moj slučaj. Mislim da je za shvatanje takve ideje bilo neophodno da se bude malo manje provincijalac nego što je bio taj Grebo.

Te večeri u studijskoj kafani „Barandova“ iznenadio me Ćiro Mandić, tada moj pomoćnik režije, inače režiser. Govorio je onoliko dobro koliko dobro igra šah. A igra odlično. Imao je razloga, izgledalo je kao da je ostao dužan Zdravku za nekoliko večeri provedenih u Republičkoj Skupštini, u kojoj su se, na početku rata, nekoliko dana okupljali svi nezadovoljni nacionalnim partijama u namjeri da ih svrgnu sa vlasti i tako promjene istoriju.

Ćiro je mislio da je Grebo bio jedini koji je, tada u Skupštini, trebalo da preuzme vlast i povede građane te da ih otme  Karadžiću, Izetbegoviću i Kljujiću. Grebo je bio miran, slušao je Ćiru i samo se povremeno branio da on nema namjeru da se bavi politikom. To mogu i da razumijem, jer on se već politikom bavio kod Mikulića, ali kada je rekao da tada i nije moglo ništa na silu da se učini, pitao sam ga da li je Havel došao na vlast sa ulice. Odgovorio je potvrdno. Ali, po njegovom mišljenju, to je bilo nešto drugo. Rekao sam mu da je on već sjedio u Skupštini, znači nije trebalo da stigne sa ulice, već je trebalo nešto da učini, a ne da gleda kako rat počinje i drži govore u slavu demokratije.

Uglavnom, odbio je da ponese hiljadu dolara pomoći mom prijatelju Radetu Jeftiću, njegovom zetu, jednom od mojih najboljih drugova koga su vlasti civilne Behe dvanaest puta u toku rata vodile u zatvor, na informativni razgovor. Tamo su mu izbili zube. Samo zato što je Srbin. To mi nije rekao Grebo.

Zdravko Grebo je otišao u Sarajevo nakon susreta sa svojom djecom i bivšom ženom koji su se nastanili u Pragu. Otišao je u zavičaj da prkoseći, kako kaže, četnicima „potvrđuje svoju opredjeljenost za građansku Behu“, a meni nije preostalo ništa drugo nego odluka da se izborim za film Bila jednom jedna zemlja.

Noć nakon razgovora sa Grebom nisam, naravno, spavao. Mislio sam na onog Ivana Starčevića, novinara iz Zagreba, koji je onomad spavao u mom sarajevskom stanu. Do ruku su mi došle novine u kojima je pisalo kako sprema veliki izdavački pothvat. Izdaje sabrana dijela Ante Pavelića. Izuzetno je, kaže, oduševljen literarnim talentom poglavnika. Da li to znači da će za dvadeset godina ovi zlikovci što su masakrirali Muslimane izdavati sabrana dijela po Beogradu? Ne vjerujem. Mislim da demokratija u Beogradu nikada neće otići tako daleko.

 

(nastaviće se…)

Emir Kusturica

Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: