BOŽIDAROV BOŽIJI ŽIVOT | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

BOŽIDAROV BOŽIJI ŽIVOT

Izvor: HERCEG TV | Foto: HERCEG TV | Datum:26.10.2019.

Rođen je 1939. godine u Dubrovniku o Božiću koji mu ime donese, gde je s roditeljima ocem Milovanom i majkom Sarom, živio dvije godine. Po dolasku ustaša na vlast, 1941. godine, porodica se spašava odlaskom u Hercegovinu uz pomoć prijatelja hrvata. Djetinjstvo je proveo u selu Mosko kraj Trebinja. Osnovnu školu završio je u Ljubomiru, gimnaziju u Trebinju, a studije filozofije u Beogradu. 

Radni vijek je proveo u NIS Jugopetrolu, kako je govorio „Točio benzin u kante i studirao Kanta“, a sa šezdeset godina, podstaknut Dučićevom poezijom, počeo je da piše pjesme. Gostovao je širom bivše Jugoslavije i u svijetu. 

U braku sa suprugom Cmiljanom ima dva sina i kćerku, kao i unučad. U Beogradu je živeo od 1961. godine. Upokojio se 21. oktobra 2019. godine u Beogradu i na vječni počinak se vratio svojima u Hercegovinu na Mosko, svoj centar svijeta 25. oktobra, na jedan od vedrih i lijepih dana njegovog Miholjskog ljeta koje je zadnjih decenija svog života krstio u maksimu: “Ja živim pišući, moje Miholjsko ljeto.“ I ono ga je ovog vjerog i toplog dana ispratilo sa sunčanim Pasošem za nebo. Odmah na početku svog književnog rada pjesmom pod naslovom „O čemu pišem“ je omeđio svoj opus.

Ljubav-u mom plemenu/Hristos-u mom imenu/Od imena-u prvom slovu/Ponos–u očevom blagoslovu/ Ljepote–u mojoj Hercegovini/Smiraj-u mojoj Đedovini/ Amanet-potomstvu svome/ Sloga-narodu srpskome/Lament-slavnim precima/Molitve-srpskim svecima/ Uglavnom to-ima i više/ Olovka u ruci-srcem piše / „A znaće Bog-i daće Bog“.

Čarobno je ovaj, u poznijim godinama na pozornicu uzletjeli pjesnik i pisac, tkao svoje stihove. Da dolaze iz duše svjedoče nastupi širom Srbije i Hercegovine, gdje su ga pod obavezno na saborovanjima čekali, njegovog baritona, glasnih, čistih  i lijepe riječi gladni, nostalgični Hercegovci i svi drugi, kojima je podjednako na licima izmamljivao i smijeh i suze. Prateći ga i drugujući sa njim, imao sam čast da sate odćutim i slušam generacijska nadmudrivanja njega i Profesora Miljana Svorcana koja su vrcala filosofskim raspravama, otadžbinskom ljubavlju, epsko-lirskim nadmetanjima, društvenim dilemama, vjerskim razmeđima i dječačkim sjećanjima na vremena kojima nijesu dali da im izmaknu, ma kako ona surova bila po njih i njihove živote. A ti životi su bili toliko povezani i sadržajni da bi i ćutanje koje je nailazilo u nekim mučnim sjećanjima i temama, vitlalo u vazduhu misli koje su zborile više od riječi, praćene zvucima nekih nepostojećih nebeskih gusala. Dva sijeda, lijepa i mudra gospodina, sa dječijim osmjesima i šarmom plijenili su pažnju gdje god da su bili skupa. Sjećam se jedne anegdote, kada je žedni Božo u Beogradu Miljana pozvao na piće kod „Tri šešira“, a ovaj nevoljno upita imali za to razlog. “Imam“, kaza Božo, “Smiljana mi je trudna“! „Pa, kakve to veze ima sa tobom“ vrati mu u dim Miljan i odoše uz smijeh ne piće.

Božidar Božo M. Glogovac u Hercegovinu, u Trebinje je nicao nitokuda, kao da je s neba padao. Nastavljao je razgovor na prije nekoliko mjeseci nezavršenoj temi i po pravilu donosio na ocjenu novu knjigu, koje su u dvadeset godina od kada je intenzivno pisao dolazile jedna za drugom. Od prve zavjetne „Rađajte“, izdate 2000. godine u Beogradu, zahvaljujući kojoj, i porukama i vapaju za potomstvo kazanim  u njoj, po čuvenju a i njemu upućenim, pođeno je dosta djece. On je poput propovjednika sve svoje pjesničke večeri počinjao sa pjemom „Rađajte Srpkinje majke!“ Rađajte zaboga/I ne pitajte kako/Ako znate zašto.../

Nakon toga je besjedio, vrcavo duhovito i ubojito. O čemu god da je govorio, kao i u razgovorima sa Miljanom, bilo je sa svrhom, iskričavo, potkovano primjerima iz života i literature, a na polzu narodu Srpskom. Ovaj buntovni studentski, beogradski šezdeset osmaš, bio je etiketiran politički, ali je filosofsko bogatstvo učinilo da sačuva britki duh i podigne uzornu porodicu.

Svojoj djeci ovaj umni pjesnik i filosof koji je pjevao od krčmarice Novke, preko Kosovke Đevojke, Jovana Dučića i Njegoša, Kosova, Maksima Crnojevića i Banović Strahinje, Krvave bajke, Bilećkog Đordana Bruna-Pera Parežanina, Oca, Majke Babe voljenog druga Radomira Begenišića –Šike, od i do svoje supruge Smilje sa čijim mirisom je otišao Bogu na istinu ostavio je i pjesmu Amanet: pisanu u San Francisku 2004. godine. 

Radost u kolu našem velikom/Igraju sve dvoje i dvoje/Dva bora s vitom jelikom/Milo mi što vas vidim sve troje... Kad se pred oltar bude stalo/Neka vam Gospod sudbinu piše/A i vi se potrudite malo/ Od troje neka vas bude više/.

„Pasoš za nebo“, knjiga koju mu sin Milovan štampao na godinu pred upokojenje, sadrži na sedamstopedeset strana priče  o svemu što su oči i dobra duša Božidara M.Glogovca gledali i stimavali u njegovih osam decenija života koji je bio bogat i časan. To na poslenjem ispraćaju potvrdiše Hercegovci i mnogobrojni prijatelji iz Udruženja Trebinjaca „Jovan Dučić“ koji u Beogradskom „Kolarcu“ prirediše komemoraciju, njegovi voljeni trebinjci dolaskom na ispraćaj pred Kapelom u Podglivlju, i uz Hercegovce iz svih gradova Istočne Hercegovine i brojnih prijatelja iz Srbije i Crne Gore, koji mu su pokloniše na opijelu u Mosku, kao voljenom, dobrom, umnom i časnom čovjeku. Neka mu Bog da carstvo nebesko, koje je zaslužio.

                                                                                                             Zoran Grgurević

 

 





Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: