BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Vratimo rode u Bileću! | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU: Vratimo rode u Bileću!

Izvor: vukoje.rs | Datum:26.01.2016.

Dragi moji Bilećani, gdje god da ste i šta ste,

Obraćam vam se svima do jednoga, s dubokim poštovanjem, naklonom i molbom da, za početak, bar pročitate ove riječi. Pišem vam o nečemu što svi mi znamo, a kao da niko ništa o tome ne zna. O nečemu što svi mi jarko želimo, a niko ništa ne preduzima da se ta naša želja i ostvari. Pišem vam o našoj zajedničkoj rani koja odavno krvari i sve nas jako boli, a niko joj lijeka ne traži… Pišem vam tintom od bilećkih suza, obojenih onim tamnim oblakom koji se već duže vremena nadvio i nad njom ostao. Pišem vam o “savremenoj kugi” koja polako, ali sigurno sahranjuje i zvanično sahrani građane našeg grada. I njega samoga. Našu Bileću.

Imao sam tu privilegiju da mi se lična karta pozove na matični izvod rođenih i tako vječno bude ukrašena imenom našeg grada. Ja jesam, ali mnogi Bilećani poslije mene nisu i neće. Njihovu, ne samo ličnu kartu, nego i sva ostala životna dokumenta krase i krasiće imena nekih drugih, tuđih, gradova. Uglavnom Trebinja i rjeđe, nekih drugih većih medicinskih centara. I krasiće zanavijek ukoliko neko složno i jedinstveno jezgro bilećkih duša okupljenih oko najprioritetnije bilećke ideje najzad nešto ne preduzme. Ideje da se ponovo oformi porodilište u našem gradu. Jer, otkako bilećka beba nema svoj prvi plač u našem gradu, od tada i zvanično rođeni Bilećanin ne postoji!

Vratimo-rode-u-Bilecu1

Informatika je odavno zavladala svijetom, informacijama, načinom življenja i predstavljanja. Više vrijedi neki zvanično zavedeni broj ili slovo od ijednog pamćenja ili prenesene riječi. Kompjuteri bivaju brži, „pametniji“ i sposobniji od ljudi. U njima se vječno pamti i čuva samo ono što je negdje zvanično upisano. Svaka moguća pretraga već se vrši po nekom broju ili „ključu“. Razmišlja li ’ko o našoj (bilećkoj) budućoj čukununučadi i njihovoj djeci koja će „sutra“, ko zna gdje, odakle i iz kojih kompjutera (baza podataka) tražiti i nagađati svoje i porijeklo svojih predaka? Razmišlja li iko o netačnom odgovoru koji će dobijati? Tada Bileće u tim „papirima“ biti neće jer je sada i u ovima nema! Na kome da bude tolika odgovornost? Smije li je iko živ prihvatiti? Moramo li biti toliko sebični pa razmišljati i činiti dobro samo za onaj period u kojem mi ili naša djeca živimo. Moramo li ćutati, okretati glave ili žmuriti na naše zvanično zamiranje…?

Bileća je oduvijek rasipala i rasipaće svoje ljude i “mozgove”. One „starije“ koji su se po svojim uspjesima svijetom pročuli, njihove nove sredine upamtile su i predstavljale baš kao naše Bilećane. Što direktno, što porijeklom. Ove mlađe, pamtiće i nazivaće po imenima nekih drugih gradova dok će siromašna Bileća, koja ih je u pustom kamenu dala, znojem stvorila i trudom odgojila, sve to tužno posmatrati, patiti i tugovati. Možemo komotno iz futura u prezent – već posmatra, već pati i već uveliko tuguje. Naš biser iz kamene bilećke školjke, sjajnije od bilo koje biserne i svjetske – odbojkašicu Tijanu Bošković čitav region i svijet nazivaju i prozivaju imenom tuđeg grada.

Nije usamljena, ima ih još dosta i biće, hvala Bogu i zdravoj Bileći. Na nedavnom Evropskom prvenstvu u košarci Bileća je, malo li je, imala dva reprezentativca u timu BiH, naše kamene gorostase Miloševića i Albijanića. Prvi je imao sreće da bude rođen u Bileći pa su ga „njome, hvala Bogu i zvali“. Drugi je već bio zakasnio. Njegova roda je preletila naše divno nepregledno jezero i sletila malo južnije… Jer, nečijom letargijom, nemarnošću ili nesposobnošću (četvrto ne postoji) da održi ili ponovo izgradi taj, toliko svima nama neophodni, „BILEĆKI STUB“, ta roda nije ni imala gdje da sleti. Mediji, koji neznajući griješe, nisu krivi i ne može ih niko kriviti – oni samo čitaju ono što je zapisano. A Bileću, po tom pitanju, više niko nigdje ne čita i pominjati neće, jer je više niko nigdje i ne zapisuje…

Fino je uvijek čuti to svojatanje „Bilećanin i Bilećanka“. Ponosno je slušati: „On je rodom iz Bileće, ona je rođena Bilećanka.“ I fino i ponosno. Samo što je sada, svakim danom, sve manje toga finog i još manje onog ponosnog. Jer, mnogi naši budući sportski, privredni i intelektualni biseri biće javno predstavljani po gradovima iz njihovih „papira“. Danas iz matičnih izvoda ili ličnih karata. Sutra, hvala Bogu, indeksa a prekosutra brojnih diploma, nagrada i priznanja. Kroz stotine njihovih životnih dokumenata provlačiće se ime grada koji u suštini nije njihov grad.

„Trebinjac ili Trebinjka, dragi moji. On je rodom iz Trebinja i ona je rođena Trebinjka.“ Uglavnom će tim riječima ta neistina odzvanjati dalekim etrom i budućnošću naše djece. Trebinju beskrajno hvala, niko riječi nema i ne smije da mu kaže po tom pitanju. Šta bi tek da nam nije njega bilo i da ga sada nema?! No, vjerujem da bi i njemu lakše bilo da ne mora više „porađati toliku tuđu djecu.“ Nadam se da je došlo zasluženo vrijeme da odmori po tom pitanju. Da se ona prva pelena opet razvije u gradu bebinih roditelja i predaka. Da se ta beba sutra zove i odaziva ipak imenom svog, a ne nekog drugog grada.

Da li je moguće nekoga razumnog argumentima ubijediti u to da su se prije i više od pola vijeka rađale bebe u bilećkom porodilištu a da to sada nije moguće? Zaslužuje li to naš grad i mi kao njeni građani? Ja Bilećanin i vi Bilećani. Zaslužuju li to naša buduća pokoljenja? Tuga, žalost i pomalo stid! Neodgovornost neopisiva, šteta neprocjenjiva. Posljedice već nesagledive i nedostižne! Svaki nam se đed i njegova baba prevrću u grobu što im našom lijenošću, sumnjom u same sebe i „nečinjenjem“ ubismo grad u kojem su i oni „samo“ prije jedan ili više vijekova i sami bili rađani. A sada, u tom našem 21-om i “naprednom” vijeku ne može neko njegovo čukununuče. Oni iz grobova sigurno ne mogu ustati i pomoći, ali mogu poručiti: “Sve je samo na vama, dragi naši, sinovi i kćeri. Samo ako hoćete i ako dovoljno jako želite, imaćemo opet prvi plač naše bebe u našoj Bileći. Imaćemo ponovo rode koje će donositi naše male Bilećane i Bilećanke.“ Na ponos sviju nas, njihovih, ali i naših baba i đedova od kojih su mnogi i živote dali za tu istu Bileću i njena buduća pokoljenja.

Prostim matematičkim primjerom, ukoliko ništa ne preduzmemo, dragi moji Bilećani, u dogledno skorije vrijeme više će biti kokoši, krmadi, krava i ovaca u Bileći nego rođenih Bilećana. Torovi će biti brojem bogatiji od zvaničnih Bilećana u samoj Bileći. Onoliko koliko je do mene lično, ja to ne mogu dopustiti, zato i pišem ova teška slova. S nadam da ćete ih vi lako pročitati. Nadam se da će ih pročitati i oni koji trenutno vode i upravljaju našim gradom. I ne samo pročitati već na prvoj sjednici Skupštine formirati radnu grupu koja će da uradi tzv. „fizibiliti studiju“ za ponovno vaskrsnuće bilećkog porodilišta. Studiju koja će stručno i precizno “kazati” koliko je čega neophodno da bi plač bilećkog novorođenčeta ponovo odlijegao i razlijegao onim kamenim hodnicima bilećkog Doma zdravlja. Baš kao što je nekada i naš odlijegao. Šta je to što svako od nas Bilećana, gdje god da su i šta su, može i treba da preduzme da to „nekada“ bude sada i zauvijek!

Svako “zato” ima svoje i “zašto”. Ja bih molio one koji imaju odgovor “zato” da nam svima javno saopšte odgovor i na pitanje “zašto”. Pa da svi zajedno vidimo da li možemo ili ne možemo? Da li je izvodljivo ili nije? Da li nam je stalo do Bileće ili nije? Jesmo li toliko sposobni ili smo baš toliko nesposobni? Svako i od nas rasutih, ako nema, naći će i ideje i načina da pomogne. Imajući već nekoliko realno ostvarljivih ideja – lično sam ubijeđen u to. Ali, svi mi željno čekamo to zvanično “zeleno svjetlo” iz Bileće pa da „zavrnemo rukave“ i pomognemo po tom pitanju. Pitanju svih bilećkih pitanja – definitivno, ma šta god ko drugačije, u ovom tužnom bilećko-jalovom trenutku mislio…

Jedino bitnije pitanje od toga pitanja je da se djeca u što većem broju ipak “prave” u Bileći, gdje god da se rađala. To nema cijenu nikakvog “papira”. To su ipak naša djeca, naši Hercegovci! Ne mogu i ne želim da se miješam u politiku i mogućnosti Opštine, ali ona valjda sama zna da li, koliko i čime podstiče bar “pravljenje” djece u Bileći. Rađanje sigurno ne podstiče jer se naša djeca, za sada, u njoj roditi ne mogu. Tužno mi je saznanje da poznajem nekoliko porodica sa troje i više djece a čije “glave” muku muče sa bar “jednim” zaposlenjem u kući, a samim tim i prehranjivanjem i opstankom te iste djece. Ribe je u našem jezeru sve manje dok je kamen sve dublje i ta djeca, apolitičnih a samim tim i nepodobnih roditelja, su na neki način ugrožena. Kao što je Bileća danas ugrožena negativnom stopom prirodnog priraštaja, koja opet zavisi od te iste djece. A na drugoj strani, želeći da ne vjerujem u to, razno-raznim političkim dijeljenjem postizbornih karata, radna mijesta se jeftinim političkim trikovima izvlače iz rukava i poklanjaju podobnima. No, to je ipak ona kurva iz narodne poslovice, a ne politika o kojoj ja ovdje pišem i koju zagovaram.

Voljena naša Bilećo, kamenu krša Svetosavskog, srećan ti njegov dan. Srećna ti krsna slava. Želim ti u ovom trenutku samo dvije stvari. I Svetog Savu molim i moliću za te dvije stvari… Da se djeca u tebi što više prave i da ih ti, kao naša majka, rađaš! Da ne daš nikome drugome da rađa tvoju djecu, pored tebe žive i zdrave! I nas istih takvih sa tobom, u tebi i oko tebe. A ove što si već odavno rodila, molim te da ih složno okupiš, sjediniš, opametiš, zavrneš im rukave i “daš krampu u ruke” da krenu s kopanjem temelja tvog stuba opstanka… Da zajedno vratimo i zaustavimo rode u tebi!

Uoči Svetog Save dana, u Beogradu 2016. g.,
Božo Boban Vukoje

P.S. Bilećani moji dragi, podijelimo ovaj tekst među sobom nećemo li `činjeti nešto po ovom tužnom pitanju

 

Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: