Borci se ne daju uplašiti | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

Borci se ne daju uplašiti

Izvor: Herceg TV | Foto: Ilustracija | Datum:30.01.2016.

Ljekari, bolnice i domovi zdravlja kojima se, po pravilu na grobljima zahvaljujemo za zdušnu brigu o našim pokojnicima, kupujući na taj način njihovu ljubav i pažnju za nas žive, česta su tema ogovaranja, osuda i tračeva, koji znaju poprimiti i razmjere epidemije. Šire se brzo a ponekad ih podupiru i sujetne i ljubomorne kolege, pa osuda pojedinih specijalista, čiji posao je najvidljiviji, bude pečat koji nedužni dugo nose.

Takav jedan slučaj sam lično ovih dana zabilježio u Trebinju i bio svjedok, do koje mjere „savjeti“, dobro informisanih sugrađana, mogu da unesu nemir u porodicu. Uz ogardu da propusta i u zdravstvu, kao i uostalom i u svakom poslu ima, ali zasigurno ovdje nenamjernih i nepredvidljivih, ispričaću ovu skorašnju priču.

Borac, kažu dobar i hrabar iz prošlog otadžbinskog rata, da li zbog visokog šećera, vrtoglavice ili nesnalaženja, sa u ratu oštećenom nogom na gatačkom ledu pao je i slomio kuk. Ovaj odlučni, ozbiljni i vedri čovjek uz veliki bol, odmah se tu suočio i sa dilemom, hoće li da ga voze u Foču ili Trebinje u kojem živi od rata. Trebinje bila je čvrsta odluka, po mnogima uzrokovana blizinom porodice. Kao i svakom vrijednom i okretnom čovjeku, a i ratniku koji mogo toga preturio preko glave, uz slomljeni kuk, šećer je skočio do mjere da ga odmah nisu mogli operisati. Tu na scenu stupaju savjetnici, koji su svoje prijedloge da ga voze od Foče, Banja Luke, do Beograda ili Risna, podkrepljivali lošom uslugom u trebinjskoj bolnici i raznim drugim pikanterijama koje nisu za javnost. I porodici i prijateljima, ovaj stemeni ratnik, čvrsto i odlučno je saopštio :“ Ja ovdje živim. Ja ovim ljudima vjerujem. Ja sam odlučio ostajem i operisaću se u Trebinju. “Što bi propagandisti kazali – kupujte domaće, vjerujte to je najbolje. I bi tako. Stručni tim mu sanira šećer i ugradiše mu vještački kuk. Operacija prođe u najboljem redu i on se, na čudo dežurnih skeptika probudi, i brzo ustade.

Kažu da je suprizi koja je prisustvovala buđenju iz anastezije, i tješila ga da će sve proći, odlučno kazao: „Znam i život je prolazan, samo je Srbija vječna“, istovremeno pitajući doktora, koji ga je operisao, da slučajno nije dobio crnogorsku krv, komentarišući da onda ubuduće neće biti vrijedan u radu kao do sada. Utješnu rečenicu da je krv iz Vranjske, prokometarisao je: „O pa biću snalažljiviji i moraću za ovcama“. Sve je to propratio smijeh, a meni nametnulo pitanje koje sa vama dijelim. Zar nam i ovdje oni koji su krvlju stvorili Republiku Srpsku, moraju primjerom potvrđivati da trebamo sebi i svojima vjerovati. Jer priče su se u ovom slučaju odjednom obrnule, i oni koji su doktore ogovarali, počeli su da iznose iz vreće sjećanja, brojne podvige vrijednih ljudi u bijelim mantilima iz trebinjske bolnice. Očigledno je. Da ratnici, oni koji su smrti u oči gledali više puta, oni koji dobro znaju mjeru strahu i životu, mogu i danas da nas uče da dobro gledamo i prepoznamo kvalitete tu oko nas. Ti dokazano hrabri i stameni ljudi, kao u ovom slučaju, potvrđuju vjerom i odlučnošću, da treba da cijenimo i poštujemo svoje. Bez te vjere i takvog odnosa, kao i ljudi koji ni u miru nisu izgubili odlučnost da ne pokleknu kad se dileme nakote, kao u ovom slučaju, ostaćemo na razmeđima, da nas vode kroz život oni koji se sa nama samo igraju. Borce otadžbinskog rata zasigurno ne mogu ni uplašiti ni prevariti.

Zoran Grgurević

Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: