Bileća nije samo tačka na karti istočne Hercegovine. Ona je osećaj. Miris kamena koji pamti vekove. Zvuk tišine koji se čuje jače od svake buke. Mesto gde su planine svedoci, a ljudi ponos – duboko ukorenjeni u kamenu i čojstvu.,
U Bileći sunce zaista sija jače. Njegove zrake ne prelama samo jezerska površina, već i pogledi ljudi koji te dočekuju otvorenih vrata i još šireg srca. Tu se živi sporije, ali sadržajnije. Svaki dan ima svoju težinu, a svaka reč – svoju čast.
Bilećko jezero, plavo oko Republike Srpske, ne osvežava samo telo, već i dušu. Na njegovim obalama čovek nauči da ćuti kad treba, i da govori kad ima šta da kaže, jer ovde je tišina vrlina, a reč – zakletva.
Oduvek je važilo: ako hoćeš da upoznaš istinskog Srbina – idi u Bileću. Tamo gde se junaštvo ne pokazuje glasom, već delom, a vera, čast i sloboda ne dovode u pitanje. Ljudi iz Bileće su čvrsti kao hercegovački kamen i tihi kao molitva pod svodom manastira Dobrićevo.
Grad se diči svojom vojničkom, kulturnom i duhovnom tradicijom. Od kamenih temelja pravoslavlja do stranica ispisanih poezijom i pesmom, Bileća je više od prošlosti – ona je trajanje. Otporna na zaborav, otporna na prolaznost.
Oni koji su iz nje otišli, nose je u glasu i hodu, a oni koji ostaju, čuvaju je kao svetinju.
Bileća nije za svakoga – ona je za one koji znaju da vrednuju ono što traje, što ne podleže modi ni lažnoj veličini.
To je Bileća – mesto gde se nebo spušta nisko, a duša čoveka diže visoko.
Šta Vi mislite o ovome?