Znam da vi ovdje u Vojvodini i uz gusle pomenete ime Luke Vukalovića.Tako je i dolje na jugu, u Vašoj Hercegovini, a posebno na njegovim kamenitim Zubcima na kojima je i započeo svoju životnu dramu i veliki podvig.

Samo ću vas podsjetiti, Lukin ustanak, koji je obilježio jednu deceniju života u Hercegovini, počeo je onog trena kad je Omer paša Latas naredio da se Zubčani razoružaju i da im se time ukine i ono malo slobode koju su imali, kao nezavisna pogranična opština.
U to vrijeme zatražiti od Zubčana oružje, narediti im da ga donesu kod crkve, značilo je započeti otvoren i potpuno neizvjestan sukob.
Da li je to Omer paša znao, da li je naredbom da se predaju džeferdari i šešane, želio da umiri granicu prema Crnoj Gori, ili mu je sukob sa Zubčanima bio potreban nekih drugih razloga, do danas nemamo odgovora.
Naravno, Zubčani ni tada, a i nikada prije, i nikad kasnije nisu predali oružje, ne samo zato što su pronicali u namjere svojih protivnika, nego zbog onog iskonskog osjećaja, da bez oružja, ne mogu sačuvati ni kućni prag ni ljudsko dostojanstvo.

Otud više je nego sigurno da je Lukin ustanak bio samo još jedna borba za goli život i opstanak. Još ću nešto da naglasim u ovoj prilici, a i u kontekstu minulih događaja u koje uključujem i onaj jučerašnji u Srebrenici.
Malo je poznato, imam utisak, da je o tome i malo pisano, da je Luka svim svojim silama nastojao da se ustanak ne pretvori u bratoubilački rat. Podsjećao je, ako se sukob pretvori u novu klanicu između braće koju su podijelile vjere, svaki rezultat i svaka pobjeda biće pod upitnikom.
Zato, ustaničke godine donijele su mnogo krvi, mnogo nepravde, i mnogo ljudske boli. Hercegovački narod, u jednom trenutku, izgledalo je da je bio pred potpunim nestankom. Vladala je silna i mnogi svjedoci kažu i najveća glad u Vojvodstvu Svetog Save. U svojim porukama, konzulima u Mostaru, Dubrovniku i na Cetinju, Luka je otvorio opciju svenarodne kataklizme. Otvoreno im je saopštio da je narod došao u situaciju da im život ne vrijedi ništa, da se sprema na odsudan boj, do posljednjeg. To nisu bile nikakve fraze niti taktičke igre. Hercegovina je bila zaista na izdisaju. Kamenjarom su tumarali ljudi-aveti, ljudi potpuno pobijelili od gladi, ali na njima je bilo ono isto oružje koje nisu htjeli predati Latasu.

I turski paša u Mostaru, a i konzuli koji su ga često obilazili vidjeli su pred kakvim protivnikom stoje, i zato su odlučili da naprave korak nazad i ponude reforme.
Čitavu deceniju tako će trajati jedno mučno diplomatsko natezanje preko podvala i diplomatskih igri, u kojima će se Luka izboriti vrlo dobro, čak i u prilikama kad mu je Njegoševski rečeno, i nebo bilo zatvoreno, kada je pred sobom imao ove stare protivnike, a iza leđa razbraću koja su htjela da ušićare na Lukinom poduhvatu. O tome je puno toga zapamćeno i dokumentovano, ali našem utisku da smo osvijetlili sve ono šđto je kasnijim idelogijama, odgovaralo da ostane u tami.

Ali, ovdje danas moram da kažem, a opet u kontekstu najnovijih događaja, u kontekstu što mi u Republici Srpskoj zovemo paralelnim i specijalnim vezhama, da su se hercegovačka plemena i u takvim prilikama uspijevala organizovati i veoma brzo, zaboravljajući na stara podozrenja, stati pod jedan barjak i prema protivniku stupiti kao jedna organizovana narodna zajednica iza koje stoji mnogo atributa države.
Tada, da su znali Zubčani, Banjani, Rudinjani, Zavođani, Pivljani, Šarenci, Šumljaci, Zagorani, Popovci, Nevesinjci i Gačani, mogli su se koristiti riječju entitet, jer su zaista bili i samosvojni i usvereni u velikoj mjeri.

I taj stepen kakve-takve slobode sačuvali su i za turskog vremena. Jedini garant da im to nešto malo, ali slobodarski zlatno, niko neće oteti, nažalostz bila je ruka na sablji i prst na obaraču.

Luka je to sve dobro znao. Znao je da se može nekom i poklonit, ali da se ne smije previše savit, ili bar ne toliko, da se više nikad ne bi mogao uspraviti.

Njegova ustanička taktika je bila da se sve što se može rješava dogovorom i ugovorom. Ali, kada se izgubi svaka nada um mirno rješenje, onda se narod nanovo okuplja pod zastavu i kreće u borbu s elanom koji nije mnogo respektovao protivnikovu nadmoć, pa i opštu podršku koju je imao u najvećim silama tog vremena.

O Luki bi još mnogo mogli da govorimo, više od nas ovdje mogla bi da kaže samo narodna pjesma. Međutim, kad stojim ovdje pred bronzanim likom velikog Hercegovačkog Vojvode, moramo se sjetiti njegovog usuda da u zemlji, za čiju se slobodu borio, ne nađe ni nekoliko stopa zemlje u koju će ga njegovi potomci sahraniti.

Luka je doživeo da ga istovremeno progone i kao vuka vijaju i iz Hercegovine, iz Crne Gore i iz Srbije.

Voljom Ruskog cara pribježište je našao u našoj dobroj “matuški” Rusiji, skrasio se u blizini Odese i iako mu se tamo nikad nije ležalo, njegove kosti u tuđini vrpolje se, evo već stopedesetak godina. Kad ko progovori da bi ga trebalo vratiti nazad – Vojvodstvu Svetog Save, ali brzo sve utihne.

Nadam se da ovog puta neće biti tako, da ćemo ovdje u Gajdobri, još dugo stajati pred Lukinim bronzanim likom, a da ćemo dolje u Trebinju, imati priliku da se poklonimo njegovom zemnom prahu, koju je tako dugo stranstvovao.

Ako smo vratili Dučića podno njegovog Leotara, ne vidim ni ograničenja ni razloga da i Luku ne vratimo da otpočine i da se smiri među svojim precima u Hercegovini.
Vojvodo Luka! Preži opanke i obuci svečano odjelo! Valja ti putovati! Hercegovina te čeka! A, Gajdobra neka tim bude ustupna stanica gdje ćeš se s braćom izljubiti i okrijepiti.
Putuj u miru svojoj braći i svome domu.

Živjeli!