Nevesinjska gimnazijalka Milica Radovanović osvojila je prvu nagradu na međunarodnom književnom konkursu „Ljubav nije samo reč“ koji priređuje OŠ „Aleksa Šantić“ u Kaluđerici povodom tradicionalne manifestacije Šantićevi dani. Na ovogodišnji konkurs pristiglo je preko 700 radova iz 137 osnovnih i srednjih škola sa teritorije Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije. Učenici su bili maštoviiti za stvaranje poezije i proze, tako da je stručni žiri kojim je predsjedavao književnik Miroslav Kokošar imao težak i odgovoran zadatak da izabere najbolje literarne radove u dvije kategorije. Mlada nevesinjska pjesnikinja je zavrijedila pažnju žirija pa je njena tematska pjesma izabrana kao najbolja u konkurenciji viših osnovaca i srednjoškolaca.

Ovo je lijep dar za nevesinjsku maturantkinju koja se za nekoliko dana oprašta od srednjoškolskih obaveza.

Ljubav nije samo riječ

Kažeš mi ličim ti na okean
u meni raskoš, sklad i mir ima,
ali čini ti se, samo dašak vjetra
dovoljan je da naiđe plima.

Kažeš mi, ličim ti na sunce
sjajim raskošnim sjajem i grijem,
Ali za samo malo se uzojogunim
i danima se u svom svijetu krijem.

Kažeš moje su oči jezero bez dna.
Pogled mi kao pustinjski vjetar leti
i čini ti se dovoljan je samo tren
da taj vjetar počne da prijeti.

A ja ćutim i ravnodušno klimam glavom
osmijehujem se, priznajem, pomalo lažno.
Znam u meni neki vječiti nemir ima,
i nevažno mi sve što je drugima važno.

I žurim, koraci mi kao ptice lete,
da zgrabim neke svoje zamišljene snove,
oprosti za sve misli o meni,
ja nisam kao drugi, mene daljin zove.

------------------------------------------------------------------------

Ne čini li ti se da uzalud trošiš riječi?

Do mene samo tišina i ćutnja dopiru.

Srce se priči, kao usamljene stijene na obali,

morskim talasima, snažno i gordo odupiru.

Ne čini li ti se da uzalud trošiš vrijeme

i tragaš za stoppama tebi dragog vezivanja?

Ja često i nehtijući bježim sama od sebe

i kao majka čedo, s nježnjošću pratim svoja izbivanja.

Ne čini li ti se da uzalud trošiš misli?

Misao tvoja ni jedna nije me vrijedna.

Ja sam kao vjetar razvigorac neuhvatljiva,

samo sam daljine i beskraja, kao vode, žedna.

Ne troši uzalud vrijeme, ni riječi,

neka te misao na mene nikad ne zaboli!

Pusti me da govorim sa svojim ćutanjem.

I riječ moja neka i dalje samo papir voli.

Nikad ne drži pijesak u stisnutoj šaci-

iscuriti neće, samo ako je raširen dlan.

I čekaj, jer možda jednom, i nada kad prođe

misao moja jedna, nenandano stigne u tvoj san.

------------------------------------------------------------------

Zato na jagodicu prsta utisni usana trag,

i pusti da ga vjetar razvigorac nosi.

Neka putuje mjesečevom zvjezdanom putanjom.

Znaj,zaustaviće se jutrom mekim u mojoj kosi.

Tu na pupoljak ruže u toplo ljetnje predvečerje,

spusti usne,nježno,kao da ljubiš dugo željeni san.

Sa pjesmom zrikavaca iz tek pokošene trave,

doputovaće bezbjedno jutrom i pasti na moj dlan.

Šareni listić uveli,nježno usnama dodirni,

neka ga nebom,na krilima nose lastavice.

Jesenjim jutrom,tik u sneno pradskozorje,

nježno kao suza,pašće na moje sneno lice.

U zimski suton,kad krenu da lete pahulje prve,

krišom na jednu spusti poljubac mek.

I ne brini,do mene lako naći ce put,

i jutrom hladnim biće mi utjeha i lijek.

I ljubi,otisni usana trag na san svaki.

Neka me poljjupci tvoji kroz sutone i zore traže

I ne govori,jer ljubav nije samo riječ,

I ćutanjem se nekad puno više kaže.