Sloboda Mićalović-Ćetković: Mi nismo zvijezde, mi smo samo poznate ličnosti | Herceg Televizija Trebinje

Magazin - Kultura

Sloboda Mićalović-Ćetković: Mi nismo zvijezde, mi smo samo poznate ličnosti

Izvor: Dnevni Avaz | Datum:20.10.2015.

Sloboda Mićalović-Ćetković, glumica koja je stekla popularnost u filmovima i serijama u režiji Zdravka Šotre, od kojih su se neki snimali u Trebinju, ponovo boravi u ovom grad i snima. Ovog puta u režiji Emira Kusturice snima filma “Na mliječnom putu”.


Tokom boravka u Trebinju srpska glumica dala je intervju za “Dnevni avaz”, u kojem je govorila o filmu, pozorištu, djeci i braku sa poznatim glumcem Vojinom Ćetkovićem, njihovim blizankama, popularnosti...

Utjecaj oca

Kao veoma mladu glumicu, još na Akademiji, primijetio Vas je reditelj Zdravko Šotra i pozvao na snimanje filma “Zona Zamfirova”. Je li je to bio početak Vaše zaista uspješne karijere?

- Apsolutno! Ja sam bila druga godina Akademije, prvi semestar. Iako se na Akademiji ne praktikuje da glumci rade tako rano, Šotra je meni pružio šansu, i to ne samo sa “Zonom Zamfirovom”, koju sam ja uspješno iskoristila.

To je ostalo tako jako u mom srcu i sjećam se svakog momenta sa snimanja, vjerovatno zato što je to bilo moje prvo snimanje. Veliko iskustvo s velikim glumcima. Moj prvi kadar s Draganom Nikolićem, to je za mladog glumca, zaista, veliki podsticaj i vjetar u leđa.

Vaš otac Dragan je, također, glumac. Koliko je to uticalo na Vas i na Vaše sestre da se bavite glumom?

- Naravno da je zanimanje mog tate uticalo na mene. Leskovac je mali grad i onda sam ja, kad god bih išla u školu ili imala pauzu, provodila vrijeme u pozorištu. Već vidim kako svoju djecu nesvjesno guram u pozorište. Gledamo neke predstave, pričamo o pozorištu. Vjerovatno se to nekako tako stvara kod čovjeka. Nisam, kao mala, nailazila na razumijevanje roditelja da se bavim glumom. I sada, kao roditelj i kao glumica, mogu da razumijem zašto je to tako. To je za ženu zaista baš težak posao. Ne samo fizički nego i mentalno. Kada je žena, glumica slobodna, kada misli samo o karijeri i sebi, dosta je lakše.

No, kada želite da oformite porodicu, što ja smatram da je sasvim prirodno, dolazi do odricanja. Jer, ja moram da ostavim svoje djevojčice i da odem na neka dva-tri mjeseca i povremeno dolazim kući. S druge strane, ovo je veoma neizvjestan posao. Mogla sam da upišem Akademiju i da ne radim ništa, da se vratim u Leskovac. Sada razumijem strahove roditelja.  

Patetičan tekst

Trebinje, Šotra i uloga Anđelke Bojanić u “Ranjenom orlu”. Serija i film i nakon ko zna koliko repriziranja imaju svoju publiku.

- Moram da priznam da je to bila velika odgovornost. “Ranjeni orao” doživio je, zaista, veliku popularnost. Nisam se nadala tome, tolikoj gledanosti. Kažu da je to najgledanija serija u bivšoj Jugoslaviji. I do danas je ostalo tako. Zbog te uloge sam zavoljela Trebinje.

Taj tekst, uz dužno poštovanje, Mir-Jam, veoma je bukvalan, patetičan, teško ga je izgovoriti, da ljudi mogu da prate. U to vrijeme, ljubići i romani su bili divni. Ali, u današnje vrijeme, kada su sve vrijednosti ovoga svijeta poremećene... U toj seriji i filmu govori se o nevinosti i o ženi koja strada, jer je izgubila nevinost prije braka. Mislila sam da će današnja djeca misliti jesmo li normalni što uopšte pričamo o tome. No, Šotrina toplina i to kako on umije iz glumca da izvuče ono najbolje, najtoplije i najplemenitije i da prenese na ekran, zaista je fascinantna. Jer, šta god ja uradila, Anđelka je neprevaziđena. Ljudi me na ulici zovu Anđelka. Moram da priznam da mi je ta uloga donijela i ovaj projekat s Emirom Kusturicom, koji sam toliko željela kao studentica.

Kako se nosite sa popularnošću?

- Meni to ne predstavlja veliko opterećenje. Ne možemo govoriti da smo mi zvijezde. Mi smo samo poznate ličnosti. Jedino mi sada smeta kada sam s djecom, a neko me zaustavi. Kada sam s djecom, želim da budem samo njihova mama. I one se, onda, zbune i veoma mi je teško da im objasnim zašto me neko, kada se mi igramo u parkiću, vuče da se fotografiše. U tom smislu mi smeta i smetaju mi te neke emisije koje nas prate. Mada više ne obraćam pažnju.

Rekli ste jednom prilikom da odlazite na selo da tamo živite i odgajate svoje blizanke Milu i Veru.

- Nisam baš tako rekla, jer je nemoguće živjeti na selu sa mojim poslom. Moram biti u Beogradu. Tu su pozorišta, tu je moja baza što se tiče posla. Nego sam rekla da bih, da se ne bavim poslom kojim se bavim, voljela da odgajam djecu u manjoj sredini, u kakvoj sam ja rasla. Pa kada je Fakultet u pitanju, onda da se odlazi u veliki grad.

Poznanstvo s Vojinom desilo se na snimanju “Zone Zamfirove”. Je li “Zona” za Vas i u ovom smislu početak?

- Jesam Vojina upoznala na snimanju “Zone Zamfirove”, ali to nisu naši ljubavni počeci. Naprotiv, bili smo na nekoj distanci. Mogu reći da se nismo ni družili. Ja sam tada imala 21 godinu, a Vojin 31, zašto da se on druži s nekim s Akademije. Ljubav se rodila poslije. Poslije dvije godine, kada smo završili film “Pljačka Trećeg rajha”, i tu se negdje rodila ljubav, sasvim slučajno, nenadano, na moru.

Kakav je Vojin kao otac?

- Divan! Za poželjeti. Zaista je toliko nježan, pažljiv, strpljiv. On je zadužen za onaj dio zabave. Tata je nešto posebno. One imaju posebnu intonaciju kada pričaju s njim. To je poseban odnos. One mene isključuju iz društva kada je on tu. Ali, ja razumijem tu povezanost. Ja sam jako vezana za svog oca tako da je za mene ta vrsta komunikacije s ocem divna i obožavam da ih gledam kada se igraju, maze....

Razgovarate li Vojin i Vi o poslu i kod kuće?

- Nemoguće je ne pričati o svom poslu, pogotovo kada vas nešto muči. Kako sam deset godina mlađa, ja sam ta koja više priča, koja dosađuje. Vojin je po prirodi veoma strpljiv čovjek. Nekako je temeljan, a ja volim da se sve odmah sada riješi. Malo sam nestrpljivije prirode. Kada mi nešto ne ide, onda ja danima moram da pričam o tome, da nađem izlaz. On mi je velika podrška. Bez toga ne bih mogla, zaista. Svoj posao veoma volim i ne znam kako bih da me ne prati neko kao Vojin. Velika je stvar da neko ima razumijevanja za vaš posao.

Povratak sebi

Šta biste željeli reći za kraj razgovora?

- Voljela bih da se bavimo plemenitim i lijepim stvarima. Voljela bih, jer mislim da se to tiče svih nas i da su najzanimljivije priče nečije iskustvo, nečiji život i da svi mi imamo padove i lijepe stvari... U Srbiji je haos što se tiče žute štampe i programa realnosti i svih tih ljudi koji su se odjednom pojavili i za koje mislim da će ubiti generacije i generacije, unazaditi ih. U tom smislu, voljela bih da poručim da ljudi promijene literaturu, da promijene kanal koji nije dobar, da čitaju knjige, dobre tekstove, dobre novine, da prate dobre novinare... Samim tim će im i život i duša biti plemenitiji. Željela bih da se vratimo duhovnosti i sebi.

Odvojenost od djece

Pada li Vam teško odvojenost od Vojina i kćerki kada radite?

- U početku mi je bilo veoma teško. Ali, mnogo radimo i u toku dana nemam mnogo vremena da mislim o tome koliko mi je teško. Nekada sam znala otići do kuće ujutro i vratiti se uvečer, samo da vidim djecu. I one razumiju koliko je to moguće sa pet godina.

Monika Beluči je divna

Tokom snimanja filma “Na mliječnom putu” upoznali ste Moniku Beluči

- Monika se nimalo ne razlikuje od svih nas. Ona je, prije svega, ostvarena žena. Divna je, topla, otvorena. Nas dvije smo se od prvog dana veoma lijepo razumjele. Uopšte nije postojala ta ženska netrpeljivost. Nas dvije smo odmah uspostavile divnu komunikaciju. Mogu da kažem da smo postale dobre kolegice, koje lijepo sarađuju i na setu i izvan seta.  

Ljepota i pomogla i odmogla

Je li Vam ljepota pomogla ili odmogla u karijeri?

- Što se tiče filma, pomogla mi je, ali mi je odmogla što se tiče pozorišta, jer vlada neka priča da ne možeš biti i lijep i talentovan.


Kategorija: Kultura

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: