Mnogi putnici radoznalci minu kroz Stolac ne znajući da bi samo koji kilometar gore iznad grada, nadomak sela Ošanići, mogli vidjeti jedinstveni arheološki park u Bosni i Hercegovini sa ostacima kiklopskih zidina nekadašnjeg ilirskog plemena Daorsa ili pak stolicu uklesanu u kamen, po kojoj je sam grad – Stolac – dobio ime.

Ime Daorson upisano je na novčićima kovanim mnogo godina prije nove ere, a otkopanim kod ovih zidina zbog kojih Daorson zovu i – hercegovačka  Mikena.

Daorson. Tu, možda i najstariju građevinu u BiH uočićete idući od Ljubinja prema Stocu, već sa Žegulje – drumskog prevoja i jedinstvenog hercegovačkog vidikovca, sa koga pogled seže od Veleža na sjeveru do plavičastih planina što se dižu tik nad Jadranom.

Sa prevoja koji je ime dobio baš po ovakvim nesnosnim ljetnjim žegama – kakve bjehu i u junu i u julu ove godine – kad sunčeva kugla nemilosrdno žeže po kršu, zanovijeti i sparušenoj žalfiji. Sa njega je panorame najljepše gledati po bistrom kasnojesenjem danu. Jer, ustreptale ljetnje jare skraćuju vidik. Ali i tad, onaj ko zna gdje je – može uočiti ošanićku zaravan nad Stocem i na njenom rubu malo zatamnjene ostatke utvrđenja nekadašnjeg starog i jakog ilirskog plemena.

Za one koji utvrđenju prilaze iz kakvog drugog smjera, dobro će ga  „oslikati“ redovi legendarnog hercegovačkog turizmologa dr Ljube J. Mihića iz knjige „Tursitički motivi i objekti Stoca i okoline“:

„Ostaci starog grada na Ošanićima, centar nekadašnjeg snažnog ilirskog plemena Daorsa, smješteni su na krševitom terenu grebena visokog 250 metara, na lijevoj strani potoka Radimlje, tu na ulazu u plodno Vidovo polje. Ostaci daorskog utvrđenja i naselja na gradini otkriveni su još 1891. godine. Manja istraživanja bez arheoloških iskopavanja izveo je na Ošanićima Đuro Basler tek 1953, te poslije toga o ovom vrijednom lokalitetu zapisao: gradina zahvata područje od blizu 300 metara dužine i oko 375 metara širine. O značaju ovog objekta, jedinog te vrste u BiH, govore zidine izgrađene od megalitskih blokova, tragovi odbrambenih kula, pregradnih zidova, rezervoara za vodu... Naročito se ističu kameni blokovi tesani u obliku kvadrova i ugrađeni u suhozid citadele. Zid je 54 metra dug i dva metra debeo, od kiklopskih, grubo pritesanih i naslaganih kamenih blokova (blokova od dva metra dužine, 1,2 metra širine i gotovo metra visine)!

Tu se nalazi ogromna cisterna (čatrnja) za hvatanje kišnice (duga 14, široka 8,7, a danas duboka samo dva metra). Malo dalje u kameni živac usječen je bazen pravougaonog oblika, 15 sa 11 metara!!!!“

Naselje je imalo akropolu, ispod nje trg okružen, po svoj prilici, skromnim zgradama. Sve građevine izvedene su u suhozidu, dominira rustičnost, ali ni u kom slučaju kao znak nižeg stepena civilizacije graditelja.

SICILIJA, RIM I KORINT

Odmah pošto je otkriveno, a posebno nakon što je od 1963. do 1970, u njemu obavio arheološko iskopavanje dr Zdravko Marić (nađeni artefakti su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu), naselje je metaforički nazvano – hercegovačka Mikena!

I, uistinu, ni oni koji su doticali Lavlju kapiju u pravoj Mikeni, nisu se tome protivili.

Nećemo vas opterećivati popisom otkopanog blaga pod slojevima ošanićke zemlje, ali neizostavno moramo podsjetiti da su u bogatom arheološkom materijalu bili brojni srebrni i bronzani novčići, kovani u četvrtom, trećem i drugom vijeku prije nove ere na Siciliji, u Rimu i na grčkom Korintu, što ukazuje na veze Daorsa sa tim dijelovima svijeta.

Samo ime gradu, odnosno gradini – Daorson – dato je pošto je na loklalitetu otkopano pet jedinstvenih novčića. Na tih pet novčića s lica je portret boga Hermesa, s naličja lađa i grčki napis – Daorson!  

Ne tako davno, u ovom našem 21. vijeku, izvijestili su pojedini portali, na nedalekom lokalitetu Desilo u Hutovom blatu otkriveni su prvi put u svijetu ostaci ilirskih lađa baš onakvih kakve su na rečenim daorsonskim novčićima! O tome će se, naravno, još voditi duge stručne rasprave dok se ono što je nađeno naučno dobro ne izvaga i definiše.

NESTALI U VATRI I PEPELU

Ono oko čega se struka u vezi s Daorsonom saglasila svodi se na sljedeće: kroz brojne fragmente keramike, crijepa, pisma, gvozdenih strelica, kacige iz trećeg vijeka prije nove ere, dokazan je grčki uticaj.

Vjetar u jedra razvitku plemena Daorsa davale su, pretpostavlja se, prvo grčke kolonije na obali Jadranskog mora, potom i njihovo uključivanje u okvire Rimske republike...

Ali kako sve na svijetu poslije uspona i rascvata ima i pad i kraj, imalo ga je i ovo pleme. Njihovo naselje na slikovitom grebenu je spaljeno! Smatra se da su ga spalili Dalmati u prvoj polovinu prvog vijeka stare ere... i tako indirektno predali dugom i mutnom zaboravu, maltene sve do onog Baslerovog dolaska na Banje i ovaj greben polovinom 20. vijeka!

MANJE TEŠKOĆE S RASKRŠĆIMA

U našoj pak eri i 21. vijeku imaćete manjih teškoća da sami otkrijete  put od Stoca do Ošanića, jer za strance ni on, ni neka raskršća poslije na njemu, kad se gore uspnete serpentinama, nisu odveć jasno obilježena.

Savjet: radije pitajte lokalne stanovnike, nego da sami rješavate dileme i zagonetke. I ovdje, i na većini drumova po Hercegovini.

Nadalje, mi koji smo bliže Ošanićima znamo da je obilazak lokaliteta najprijatniji u poznu jesen, kad minu vatre i babljeg, a ne samo žarkog ljeta. I kada vas na visoravni Banje dočeka meki  ugodni novembarski mir sa mnoštvom boja u divljim šipcima što se klate na sve strane, sa žutozelenim listovima drače, modroplavim uzmirisaniom vrijeskom...

Pa novi vidikovac s pogledom na vidovopoljske vinograde, na selo Masline i njegove masline, na presahlo korito potoka Radimlje, na impresivne bliže i dalje panorame. Dotaknućete rukom najstariju građevinu koju ste, možda, ikad do sad dotakli... I zamisliti se barem na činjenicom koliko li su ove kiklopske zidine predeverale vremena - i šta se sve u tim vremenima zbivalo u razdoblju otkad ih je nečija ruka zidala do momenta kada ih vaša ruka dotiče.

CRKVA I KAMENE STOLICE

Sretnete li kakvog starijeg, razgovorljivijeg Stočanina, podsjetiće vas da su, dolje u Stocu, sedamdesetih prošlog vijeka imali i vokalno – instrumentalni sastav s imenom „Daorsi“, kao i da su mu se poslije ovog posljednjeg rata članovi raštrkali po svijetu. 

Reći će vam i kad ste već na Ošanićima, da odete i onim drugim putem od raskršća s tablom za Arheološki park „Daorson“, do pravoslavne crkve Svetog Petra i Pavla, pokrivene kamenim pločama, koja potiče iz vremena vladavine feudalaca Hrabrena – Miloradovića, a pred čijim ulazom je sahranjen i njen ktitor Radoslav Hrabren, koji je umro 1505. godine.

Kod crkve su i dvije stare sudačke stolice, uklesane u kamenu, danas obrasle bršljanom. Na jednoj s jedne strane piše: „A se sto vojvode Stipana Miloradovića“, a sa druge: „A ponovi ga vojvoda Petar, sin mu, 1420 – 1488.“

Stipan Miloradović spominje se i u jednom dubrovačkom ćirilskom dokumentu iz 1416. godine...

Mnogi smatraju da je po ovoj njegovoj stolici na Ošanićima, uklesanoj u kamen, ime dobio i sam grad Stolac, dolje u dolini, na obalama rijele Bregave.

TOLSTOJEV „RAT I MIR“

Grad za koji se na internetskim portalima navodi da je prepun zanimljivih istorijskim spomenika, kao nijedno mjesto takve veličine u BiH, a mi smo vam u ovom zapisu opisali samo dvije znamenitosti, ne pomenuvši čak ni čuvene stećke sa Radimlje, koje su sa zanimanjem gledali i Ivo Andrić, i Žan Pol Sartr u pratnji Vladimira Dedijera, čemu sam i sam bio svjedok onih, sada već davnih sedamdesetih minulog stoljeća... Onih, u kojima sam čitao „Rat i mir“ Lava Tolstoja, kažu najbolji svjetski roman, gdje se pominje i „grof Miloradovič“ daleki potomak ovih hercegovačkih Hrabrena Miloradovića... i pepeo Moskve i vatre Borodina i poraz Napoleona.

Tako je to kad krenete ovim krajem „punim istorije“, pričama nikad kraja... No, ograničeni novinski prostor nas primorava da barem na dvije ošanićke epizode stavimo neumitnu tačku. Što i činimo.