Marka Reskovića znaju svi koji su zakoračili u trebinjski bioskop, došli da pogledaju pozorišnu predstavu ili bili na nekoj gradskoj kulturnoj manifestaciji.

Trebinjsko kino druga kuća Marka Reskovića: Više od četiri decenije druguje sa  filmskom trakom

Kablovi, ključevi, filmska traka, s tim se Marko druži više od četiri decenije. Od dječaka koji je obožavao filmove, a koga su u početku zvali Mali, do višedecenijskog iskustva kinooperatera i rada na održavanju trebinjskog Doma kulture, doživljaj bioskopa kao druge kuće u njemu nikada nije nestao.

U svijet filmskih projekcija, pozorišnih predstava i drugih kulturnih dešavanja zakoračio je sa 13 godina, a samo šest godina kasnije dobio je stalno zaposlenje.

– Odrastao sam u naselju u kome je i Dom kulture, sadašnji Kulturni centar. Volio sam filmove i stalno sam obilazio, ne bih li ušao u bioskop bez karte. Da bi me pustili morao sam nešto i pomoći. Njima je trebalo radnika, a meni slobodnih ulazaka. U početku sam lijepio plakate, nosio stolice, pomagao sve i nakon kratkog vremena tu sam stekao prijatelje. Zvali su me kad god je nešto trebalo – sjeća se Marko svojih prvih susreta sa kućom kulture.

Prvo putovanje
Još kao dječak je sa zaposlenima u Domu kulture i lokalnoj radio stanici otputovao u Knin, a to putovanje mu se zauvijek urezalo u sećanje.

– Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Radio Trebinje i Radio Knin bili su zbratimljeni, a mi smo odavde putovali na druženje. Išao sam kao tehnička podrška, bio u društvu novinara, muzičara. Radile su se emisije u Domu omladine u Kninu, kao i koncerti, a zabavljali su ih trebinjski muzičari. Bio sam zadužen da dežuram tokom koncerata i provjeravam osigurače. Nijednog trenutka se nisam osjećao zapostavljenim – prepričava on svoje prvo putovanje s budućim kolegama.

Bio je dio ekipe i na brojnim koncertima, koji su se samdesetih godina prošlog vijeka održavale u Trebinju, ali i širom bivše Jugoslavije.

– Nema gdje nisam išao, prodavao karte, osiguravao ozvučenje, radio na obezbjeđenju, vodio računa o rasvjeti, pozornici i drugim važnim stvarima za uspješnu organizaciju nekog nastupa. Radili smo i rasvjetu za koncerte, izbore za mis ljeta, proljeća, jeseni. Jedne godine smo za izbor mis u Kotoru postavljali modnu pistu u zatvorenom bazenu punom vode, što je tada bio spektakl. To su bile nezaboravne godine, prepune entuzijazma i želje za stvaranjem nekog boljeg ambijenta – sjeća se Marko.

Život u Domu kulture
Dodaje da su se tada svi trudili da odrade svoj posao na najbolji način, a da je kino imalo veću draž.

– Bilo je prozor u svijet, izlazak. Danas je sve dostupno, pa se i najnoviji filmovi pogledaju prije nego što stignu u bioskop, iako ugođaj nikada ne može biti isti. Projekcije su bile tri puta dnevno. Ljeti smo filmove puštali na otvorenom, u ljetnom kinu u Starom gradu, gdje je bio stari projektor, koji je umjesto lampe imao ugljen. Kada je gorio davao je svjetlost mašini za projekciju filma. Imali smo i pokretni projektor s kojim smo povremeno išli u okolna sela i puštali filmove za mještane i vojsku – opisuje Marko.

Od djetinjstva radi u trebinjskom Domu kulture, a posljednjih 15-ak godina i živi u objektu sadašnjeg Kulturnog centra.

– Kino je oduvijek moj dom. I sada pogledam svaki film i prema svemu ovdje se odnosim s poštovanjem. Nikada nisam razmišljao o napuštanju kina, veže me neka magija za ovo mjesto. Nadam se da će i u penziji moja ljubav biti ista, da će me neki novi momci prepoznati i pustiti da uživam u dobrom filmu – kaže on.

MAGIJA POSLJEDNJEG REDA
Marko kaže da je bilo njegovih drugova i drugarica koje je puštao u bioskop bez karte. I dosta profesora je dolazilo redovno u kino. Prethodno bi ga zvali da im ostavi ulaznicu za film i obavezno rezerviše 19. red, koji je bio privilegija, jer tu nije mogao svako da sjedne.

– Oni su tada bili mladi, došli bi s djevojkom ili suprugom, a u posljednjem redu nema nikoga iza i niko ne može da smeta. Ja bih ispoštovao profesore u kinu, a oni mene u školi. Znalo se ko dolazi na filmske projekcije i gdje ko sjedi. Posljednji red lijevo, sjedište broj dva, ostavljalo se do zadnjeg momenta – priča on.

Dodaje da filmskih traka, koje je trebalo stalno pratiti, odavno nema, da je sada mnogo lakše raditi, ali i da je nestala magija.