Nakon jedne decenije usmjerenog srednjoškolskog obrazovanja, godine 1991. ponovo se otvaraju samostalne gimnazije. Tada Odlukom CO Trebinje o osnivanju počinje sa radom Gimnazija „Jovan Dučić“ ili kako Trebinjci vole da kažu „obnovljena“ Gimnazija.

Prvi direktor Gimnazije „Jovan Dučić“ bio je Milenko Pinjo Milinić, koji je tragično stradao te je na njegovo mjesto, 1996. godine, došao Dušan Kovačević. Nažalost i Dušan Kovačević je nedavno preminuo, a bio je direktor desetak godina. Oba profesora, odnosno direktora, po sjećanju njihovih kolega, karakterisala je ogromna požrtvovanost u radu i posvećenost samoj gimnaziji.

Školske 2005/2006. godine za direktora Gimnazije postavljen je profesor Bratoljub Mičeta, a četiri godine kasnije i profesor Dragoslav Banjak. Upravo su njih dvojica, sa aktuelnim direktorom Mišom Pešićem, naši sagovornici u nastavku ove priče.

Bratoljub Mičeta, omiljeni profesor fizičkog vaspitanja, a kasnije i direktor u jednom mandatu, zaposlio se u Gimnaziju „Jovan Dučić“ 1995. godine.

„Bilo je to neposredno nakon rata. Došao sam u Gimnaziju na pola norme. Direktor Milinić, mnogo poznatiji kao Pinjo, me je primio i na tome sam mu zahvalan kao i na svakom ljudskom gestu koji će uslijediti u godinama naše saradnje. Pinjo je bio direktor i OUR-a 2 nekadašnjeg Školskog centra u vrijeme usmjerenog obrazovanja, a pošto je taj OUR bio organizaciona jedinica koja je čuvala identitet gimnazije kroz Prosvjetnu i kulturološko-prevodilačku školu i Matematičko-fizičko i informatičku školu, onda je nekakav logičan slijed i bio da on bude prvi direktor obnovljene gimnazije. Znamo svi da je to bilo neko ružno vrijeme, a u takvom vremenu dijelilo se sve pa i zgrada škole, učila, bibliotečki fond, arhiva, dokumentacija... Tu je Pinjo odigrao veliku ulogu.“ – prisjeća se na samom početku našeg razgovora Bratoljub Mičeta ili jednostavno profesor Bato, kako je poznat među generacijama Trebinjaca.

Divljenje s kojim profesor Bato Mičeta odaje počast svom starijem kolegi i direktoru Pinju Miliniću je zadivljujuća, a u nastavku razgovora saznajemo i zašto je to tako.

„Pinjo je živio za Gimnaziju. Bio je tu i ujutro i uveče. Nije imao ličnu porodicu pa je sav svoj život posvetio gimnazijskoj porodici. Okupio je oko sebe, u kolektivu, vrlo stručne i kvalitetne profesore. Disali su jednom dušom, svi od reda na njegovom putu prosperiteta trebinjske Gimnazije. Pričala je naša Beba – Ljuba Šupljeglav, koja je radni vijek provela kao računovođa u školi da je u toku rata, svakog petka, direktor Pinjo uspijevao nešto da obezbijedi za kolektiv. Bilo da je hrana, higijena, novac ili ako ništa drugo onda kutija cigareta. Takođe, od Ljube smo saznali i da je u toku rata, Pinjo vodio računa da svakom zaposlenom budu uplaćeni i doprinosi. Kad je tragično izgubio život na mjesto direktora došao je nedavno preminuli Dušan Kovačević. Pinjo je bio čovjek od riječi, a Dule – šta reći za nekoga s kim odrastete?! Pinjo je usmjerio i Dula i mene, a Dragoslav i Mišo su nastavili našim putem. Svakom od nas cilj je bio da učenik dobije osnov, da ima mogućnost i da da svoj maksimum.“

Za razliku od Milenka Milinića, profesora starog kova, priča nam profesor Bato, Dušan Dule Kovačević je bio neposredan, širokogrud, otvoren za sve vidove saradnje i često organizator neformalnih druženja koji su stvarali koheziju u kolektivu.

„Još od osnivanja Gimnazije jedan od gorućih problema je problem prostora. A o fiskulturnoj sali da ne pričamo. Dule Kovačević je dobar dio direktorskog rada posvetio lobiranju da se Gimnaziji dodijeli plac za gradnju nove zgrade. Što je njegovom zaslugom i učinjeno.“ – dodaje Bato Mičeta.

Bratoljub Bato Mičeta je tek iz trećeg puta prihvatio da bude direktor Gimnazije „Jovan Dučić“. U školskoj arhivi pronalazimo dokument sa sjednice Školskog odbora gdje se predlaže sastav delegacije koja će ići na razgovor sa profesorom Batom kako bi ga umolila da se prihvati direktorske funkcije. Na pomen toga, profesor Bato se smije i priznaje da je direktorsko mjesto prihvatio samo zbog kolega.

„Kad sam 2005/2006. godine došao na mjesto direktora, dao sam sebi zadatak da obnovim školu i obezbijedim i učenicima i profesorima bolje uslove boravka i rada u ovoj srednjoškolskoj ustanovi. Sad me kolege u šali zovu 'Bato graditelj', jer ni sam ne znam kako, ali uspio sam da promijenim većinu otvora na školi, obezbijedim novu kotlovnicu i uspostavim mnogo efikasniji sistem grijanja, a zatim i da se sve okreči, parketi da se prelakiraju, toaleti da se obnove, da nabavimo nova učila... Sistem grijanja koji smo imali je bio sistem priključen na nekadašnju Duvansku stanicu. To grijanje odnosno ti kotlovi su korišteni za sušenje duvana. Em je sve to bilo staro, em smo mi u toj distribuciji više gubili nego dobijali pa je stalno bilo hladno.“

I dok razgovaramo o prohujalim vremenima, pomalo sjetno priča profesor i direktor Mičeta da je u njemu ostao žal za kreativnim kutkom, koji je pokušavao da napravi od kino sale u suterenu. To nisu uspjeli realizovati ni njegovi nasljednici, ali jesu mnogo toga drugog.

Dragoslav Banjak, nekadašnji profesor i direktor u Gimnaziji „Jovan Dučić“ se nadovezuje na riječi starijeg kolege i potvrđuje da je u Trebinju uvijek bila čast ići u Gimnaziju, a naročito biti profesor u Gimnaziji.

„Zaposlio sam se u Gimnaziju kada je moj odjeljenski starješina profesor Vojin Mišeljić otišao u penziju. Moram priznati da sam dobio posao koji sam i priželjkivao, te je za mene tih godina sve bilo mnogo ljepše nego što je stvarno tako bilo. Moje prethodnike na mjestu direktora pamtim kao ljude koji su se borili za više ciljeve. Profesora Pinja pamtim kao direktora dok sam bio gimnazijalac, a direktora Kovačevića kao nekoga ko je školi želio najbolje što se može poželjeti. Ono što nikad neću zaboraviti je da se svaki nastavnik mogao obratiti direktoru kad god je za to imao potrebu ili želju da se nabavi neko učilo pa čak i ako je bilo skupo. A nikada u obrazovanju nije bilo toliko novca da ste mogli da kupite baš sve što želite i što vam treba. Tako se sjećam tih godina na tržištu se pojavljuju prvi digitalni projektori koji su se mogli odlično upotrijebiti u nastavi. Zamolili smo Duška da ga kupi iako je mnogo koštao. Bio je rijetkost u Trebinju i vrlo ozbiljne firme, kada bi im trebao za prezentacije, pozajmljivale su od Gimnazije taj projektor nekoliko godina. Posebno je Dule imao lijep odnos prema ljudima...“ – nastavlja da nam pripovijeda profesor Banjak, koji je sa mjesta direktora prešao na mjesto predsjednika Skupštine Grada Trebinja.

Dragoslav Banjak je bio direktor trebinjske Gimnazije nepunih sedam godina, od februara 2010. do kraja novembra 2016. godine. Kako nam reče, za ono vrijeme, došao je, za školske uslove, u stabilnu finansijsku situaciju jer mu je, između ostalog, direktor Mičeta uštedio oko 20.000 konvertibilnih maraka namijenjenih za kupovinu novih klupa.

„Ono što sam ja kao direktor želio da promijenim, jer sam poučen iskustvom iz nastave sagledao taj problem sa kolegama u zbornici, a kao direktor sam dobio priliku, bilo je kako smanjiti broj opravdanih izostanaka. Svima nam je bilo jasno da se sa izostancima kalkuliše. Jedna od prvih mjera je bila uvođenje pravilnika o pravdanju izostanaka i mi smo tim pravilnikom predvidjeli tri tijela koja su mogla da opravdaju izostanak. Do određenog broja časova pravda odjeljenski starješina na način koji je bio uobičajen. Kada pređe neki opravdani broj izostanaka tada roditelj ide pred komisiju koji su sačinjavali direktor škole, odjeljenski starješina i pedagog ili psiholog i tu se analizirala situacija, gledalo se da li postoje eventualna podudaranja izostanaka sa određenim predmetom ili pismenim i kontrolnim testovima i na jedan lijep i prijateljski način smo smanjili broj izostanaka za 30%. Taj pravilnik o pravdanju izostanaka smo svi poštovali.“ – pojašnjava nam profesor Banjak na koji način su se sve dovijali da spriječe dječije nestašluke.

I dok evociramo uspomene, oba profesora - direktora se sjećaju i svojih gimnazijskih drugova i profesora, a poslije i direktora i kolega i ono što se da primijetiti  je da bi se obojica opet vratila u Gimnaziju, ali isključivo kao profesori.

Na pitanje 'zašto?' odgovaraju da im je rad sa đacima oplemenio i uljepšao život.

Istorijat škole

Škola je počela sa radom u školskoj 1921/22. godini. Na prijedlog Gradskog vijeća Trebinje i Pokrajinske uprave Bosne i Hercegovine 9. avgusta 1921. godine Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS donijelo je odluku da dotadašnja Viša trgovačka škola prerasta u nižu gimnaziju. Gimnazija je počela raditi u zgradi Trgovačke škole. Godine 1935. prelazi u drugu zgradu u Starom gradu (Kastelu), koju je ustupilo Ministarstvo vojske. U toj zgradi u kojoj je sada smješten Muzej Hercegovine, gimnaziju je pohađalo 40 generacija.

Ministar inostranih djela Kraljevine Jugoslavije, Milan Stojadinović, na intervenciju diplomate i pjesnika Jovana Dučića, donosi Odluku o prerastanju Gimnazije u višu Državnu realnu gimnaziju 1935. godine. Jovan Dučić i Milan Stojadinović 1938. godine postavljaju kamen temeljac za novu zgradu Gimnazije. Do rata su napravljeni samo temelji za novu zgradu. Godine 1958. na tom mjestu je u novoizgrađenoj zgradi počela da radi Ekonomska škola.

Od 1960. do 1962. godine Gimnazija je bila smještena u zgradi Pravoslavne crkvene opštine, danas Eparhijskom domu, da bi se tada uselila u novo izgrađenu zgradu Ekonomse škole. Godine 1964. formirana je nova ustanova Školski centar gdje su do danas smještene sve srednje škole u gradu.

U vremenu od 1980. do 1991. godine, zbog reforme srednjeg obrazovanja, učenici se ne upisuju u gimnaziju, nego u tadašnji OUR 2 koga su najvećim dijelom sačinjavali profesori gimnazije gdje se upisuju učenici jezičko–prevodilačke, matematičko–fizičko–računarske i elektrotehničke škole.

Mišo Pešić, direktor Gimnazije „Jovan Dučić“

Mišo Pešić je direktor Gimnazije „Jovan Dučić“ već petu godinu. Kad se osvrne na prethodni period, osmijeh mu se pojavi na licu, što je dovoljan izraz zadovoljstva postignutim.

„Kao što znate škola je osnovana 1921. godine, a kao Gimnazija „Jovan Dučić“ počinje sa radom 1991. godine. Trenutno se nastava odvija u osam učionica i tri kabineta - za biologiju, računarstvo i informatiku i strane jezike, a škola raspolaže i prostranom i dobro opremljenom bibliotekom. U školi ima otprilike 380 učenika, u 16 odjeljenja. Nastavni proces se odvija u dvije smjene.“ – upoznaje nas sa funkcionisanjem škole direktor Pešić.

I dalje je gorući problem prostor, a škola ne raspolaže ni svojom fiskulturnom salom nego se samo dio časova fizičkog vaspitanja odvija u sali druge škole.

„Još 1999. godine dobijeno je obavještenje Ministarstva da će se iz sredstava donacija graditi nova Gimnazija. U međuvremenu su počeli radovi na novoj zgradi Gimnazije. Izgradnjom novog školskog objekta pitanje nedostatka prostora bi  konačno riješila i Gimnazija, ali i druge dvije škole koje su u istoj zgradi sa Gimnazijom.“ – pojašnjava nam Pešić i s posebnim poštovanjem se zahvaljuje svojim prethodnicima, ali i kolektivu koji s ogromnim naporima pokušava iznijeti teret onlajn nastave i održati kontinuitet obrazovanja i u trenucima pandemije.

Direktor Pešić ne krije ponos kada kaže da učenici Gimnazije „Jovan Dučić“ postižu zavidne reultate na svim takmičenjima i konkursima. Posebno se ističu daroviti matematičari i fizičari, ali nabraja i pregršt nagrada na književnim konkursima, sportskim takmičenjima, u recitovanju, radu školskog orkestra.... Dakle, Gimnazija „Jovan Dučić“ uspijeva održati kontinuitet upisa dobrih đaka, ali i ulaganja u znanje.