"Posvetili smo sebe sjećanju na stradanje, na žrtvu, na primjer kako se živi i umire za Hrista"

Piše: Željko Vukčević

"Ja sam mnogo obiša svijeta.

Najsvetije nebesne hramove,

Što je zemlja nebu podignula,

Ja sam redom svaki polazio."

Kako ovu priču početi sem Njegošem? Kako riječima dati snagu da dočaraju onaj vazduh, one trave, ono nebo, onu vodu, onu smrt, onaj život vječni? Kako se svega sjetiti, sve vidjeti, sve čuti, a ostati pri svijesti i zdravom razumu? Samo jedan je način: govoriti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.

Višegodišnja je tradicija crnogorskog odjeljenja Noćnih vukova posjeta našoj svetinji Hilandaru. Išli smo mu i ići ćemo mu kao što žedan ide na izvor, toliti žeđ i kapi žive vode nositi sa sobom svijetom, ne bi li koga napojili i probudili. Ova godina je bila godina ograničenja. Putevi prepriječeni, naša hrabrost i volja ucijenjena strahom drugih. Ali mi ne ropćemo. Naš klub i mi kao njegove žive ćelije znamo da je sve od Boga i po njegovom promislu. Sve Bog za nešto daje, a 13. septembra smo shvatili zašto je nama promijenio plan i umjesto na Hilandar obreo nas u Jasenovac.

O Jasenovcu vam neću pričati. Ako držite do sebe, ako znate ko ste, ako imate cilj u životu, ako ste ljudi, ma kojoj vjeri i narodu pripadali, znate. Ako ne znate, a ipak ste sve ovo, saznaćete. 

Jasenovac - "mjesto gdje je iznevjeren Bog a posramljen čovjek", odlučili smo da bude naše mjesto hodočašća ove godine. U stvari, naše vožnje ove godine posvetili smo stratištima i Svetim novomučenicima prebilovačkim, donjohercegovačkim, jasenovačkim. Posvetili smo sebe sjećanju na stradanje, na žrtvu, na primjer kako se živi i umire za Hrista. Na našim putevima saznali smo da riječ mučenik u izvornom grčkom značenju ne označava onoga ko pati već onoga ko svjedoči. Svjedoči istinu bez obzira na cijenu koju za to plaća.

Ka Jasenovcu smo iz Crne Gore krenuli 11. septembra.

Putevima slavne Republike, prva stanica je srpsko vojničko groblje, Mali Zejtinlik na Sokocu. Bijelih krstova 960. Trideset i tri porodice su sahranile po dva člana, a 6 porodica je sahranilo po 3 poginula člana. More bijelih krstova, jednobraznih onima u Solunu čeka vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka.

Sa Braćom iz Republike Srpske nastavljamo ka Bratuncu. On je odmah pored Srebrenice. Tu je, jednog dana ratne godine, niz brdašce tik pored puta, tekao potok. Potok krvi. Srpske krvi. Da bi put krvav bio i tragovi putem ostavljeni. Još se vide tragovi i potok do izvora. Od 1992. do 1995. 3267 srpskih žrtva. Od 1941. do 1945. 6469 srpskih žrtva. Strašnih priča i svjedočenja smo se naslušali na bratskom dočeku momaka iz MK Taurus iz Bratunca.

Sjutradan smo se, preko Brčkog, zaputili u Kozarsku Dubicu. Uz pratnju i pažnju Braće Noćnih vukova Republike Srpske, priče i razgovore, strune gusala i junačke pjesme, gledam i slušam ljude koji svjedoče o stradanju svojih predaka u Jasenovcu. Skoro će stoljeće od genocida a predanje živi i traje, kao da je bilo onomad. I da se zaključiti da su Srbi krivi za prošli rat jer ovog puta nijesu dozvolili da ih vezane vode na klanje. Niti će ikada više u nebratu tražiti brata.

Iako smo vladici Jovanu nekoliko puta obećali da ćemo doći u Jasenovac na slavu, kao što rekoh na početku, u svetinje se ne ide kad ti hoćeš, nego kad Bog kaže. Neočekivano lako prelazimo granicu sa Hrvatskom, poslije nekoliko stotina metara smo ispred Manastira. Jake policijske snage su profesionalno vodile računa o bezbjednosti. Izgleda da se još uvijek mora. Vladika Jovan nas dočekuje raširenih ruku: "Evo nama naših Vukova! Dobro nam došli, braćo!" Zatim poziva mitropolita iz Rusije da nas upozna. Poslije Svete liturgije i pričešća, krećemo do spomen-obilježja Jasenovac.

"Kod Jasenovca

ponire Sava

u ponor pomora,

u bezdanje...

Oslušni kako se

stropoštava

niz ljudske kosti

i lobanje. 

S visina života

pada rijeka

i daleko se

njen jek čuje

širom svijeta

i širom

čovjeka

taj strašni

sunovrat

odjekuje. 

Kod Jasenovca

ponire Sava

u ambis čovjekov

(O, taman li je!)

pa potom izranja

široka i plava

dozvana dušom

Slavonije.

      (Vito Nikolić)

Najljepši komad planete, ravan zeleni tepih oivičen šumom i Savom koja se lijeno valja ka svom uvoru. Tako izgleda Jasenovac u očima ljudi-zvijeri. Tu se na svakom koraku osjeti smrt: šuma priča, zemlja kuka, trava vrišti, Sava zaglušujući huči. Iz zemlje i rijeke izlaze krvave, izmučene, ruke, iz Donje Gradine se čuje plač hiljada glasova...zovu, pitaju: zašto? Tako zapravo svi mi vidimo Jasenovac. Vidjeli bismo ga i da nam oči vežu. Vidi ga tako i onaj ko dođe prvi put. Zarasla željeznička pruga i nekoliko vagona. Vagoni - svjedoci. Iz njih dopire vriska i plač žena i djece. Čini mi se - i sad su puni ljudi.

A humke, džinovske humke...kosti su i ispod nasipa, kosti su svuda. Od zemlje do neba. Na jednoj humci je osveštan i lomljen slavski kolač: vaskrsenjem smrt ste pobijedili! Jasenovački mučenici, upisani u knjigu vječnosti, naši zastupnici pred prestolom Cara nebeskoga. Ubijeni a puni života. I hiljade sveštenih glasova čujemo sada sa neba. Mole se za svoje dželate.

Teškim korakom krećemo nazad do porte. Tužni a srećni jer svjedočimo živu vjeru i pobjedu Vaskrsa. Vladici Jovanu darujemo gusle, da svjedoče i kazuju ljudima i narodima našu istoriju. Ako Bog da, sledeće godine će se čuti sa guvna iz Jasenovca, guvna istog kao ono pred Manastirom na Cetinju. To je dar Mitropolije i naroda Crne Gore Jasenovcu.

Gledajući u retrovizor, u glavi pjevaju sjeni Jasenovca:

"Sljedujući Bogu i precima

Naselismo nebo sa svecima! 

Nahranismo zemlju herojima, 

I još mirno idemo za njima, 

Da i sebe na žrtvenik damo, 

Od tog puta ljepši put ne znamo! 

Još ni jedno srpče nije mrelo, 

A da nije nosilo raspelo, 

Da iz čaše čemer nije pilo, 

Prije no je razapeto bilo

I na krstu ostavljeno samo, 

Sem te smrti ljepšu smrt ne znamo! 

Da li ima još nekakvo pleme

Nadahnuto za žrtve goleme

Da pod Krstom gdje Bog prima sjeni, 

Ove srpske mučenike sm'jeni? 

O, kada bi drugom svoj krst dali - 

Mi se više Srbi ne bi zvali!"