U 18. vijeku manastir se premjestio uz rijeku Cetinu, čiji je zvonik bio visok čak 28 metara, besjedi jeromonah Jovan o istoriji Manastira Dragovića, svjetionika srpstva u Svetoj dalmatinskoj zemlji.

Na golom dalmatinskom kršu, na kamenu iz koga su ponikli najveći junaci, na samoj obali najvećeg vještačkog jezera u Hrvatskoj - Peručkog nalazi se pravoslavni Manastir Dragović koji datira iz 1395. godine.

On i danas odolijeva buri sa Dinare i svjedoči o postojanju Srba u dalmatinskoj zagori.

Na ulasku u manastirsko dvorište, ozarena lica i čvrstog stiska ruke dočekuje vjernike jeromonah Jovan.

Bura povija čemprese u dvorištu, kao da pokazuje da je Srbin u Dalmaciji kao soko u letu - svoj na svome.

Manastir Dragović datira iz 14. vijeka, tačnije iz 1395. godine. Po predanju manastir je nastao kao zbijeg poslije Kosovske bitke na izvoru rijeke Dragovića.

- Kasnije, u 18. vijeku, manastir se premjestio uz rijeku Cetinu, čiji je zvonik bio visok čak 28 metara - besjedi jeromonah Jovan o istoriji Manastira Dragovića, svjetionika srpstva u Svetoj dalmatinskoj zemlji.

Prema njegovim riječima, u to vrijeme bratstvo manastira bilo je brojno - imalo je 15 monaha.

- Nažalost, rijeka Cetina je granica između Osmanlijskog carstva i Mletaka, Austro-ugara i drugih, zbog čega je Svetinja stalno bila na meti pljačkanja i stradanja. Kako istoričari kažu, Dragović je najhudije sreće od svih dalmatinskih svetinja, jer je bio granica između istoka i zapada - kazuje kaluđer Jovan.

Manastir je opet doživio tešku sudbinu - potopljen je u hidroakumulacionom jezeru Peruča pedesetih godina prošlog vijeka.

Iako je stari manastir Dragović ostao pod jezerom Peruča, u današnjem manastiru ljubav se umnožila i ko god da dođe kaže da osjeća poseban mir. I zaista, svake godine kada se vodostaj jezera smanji izrone ostaci potopljenog manastira.

- Sve to simbolizuje stradanje ali i vaskršnju radost koja je neizmjerna i nama koji boravimo u ovoj voljenoj dalmatinskoj zemlji jedna velika utjeha - priča jeromonah Jovan sa beskrajnom nadom u glasu za bolje sutra.

Manastir Dragović svjedoči o postojanju srpskog življa u Dalmaciji vijekovima unazad - "oluje" su Dalmatince rasule po svijetu, ali ih uprkos svemu ponovo vraćaju u rodnu grudu.

- Naš narod je zidao velelepne crkve uprkos svim nedaćama, zamislite koliko je samo trebalo ljubavi i truda u ovoj našoj kršnoj Dalmaciji da se sazida bogomolja - objašnjava kaluđer Jovan.

Dalmatinci, kako ih obično zovu gorštaci, za sebe kažu da su gordi u smislu opstanka u zemlji gdje su kamen i sunce prava borba za opstanak.

Iako vijekovima izloženi stradanjima, ostali su i vraćaju se iz ljubavi prema zavičaju.

- Biti Srbin u Dalmaciji je mnogo lijepo. Vratili smo se da pokažemo da smo tu i da ostajemo - priča monah Jovan o životu u Dalmaciji. On u manastiru Dragoviću živi od 2004. godine.

Jovan poručuje da se uvijek treba vratiti tamo gdje si rođen.

- Rođen sam u Dalmaciji i tu dijelom pripadam - ovdje su živjeli moji preci. Kao onaj mali kamenčić iz ovog krša mogu sebe ovdje ugraditi da me vidi ona baka ili djed - priča monaha Jovan.

On napominje da je ljubav prema Dalmaciji "iznad svih ljudskih udobnosti i da je to poruka svima onima koji žele da se vrate u zemlju oca, djeda i korijena".

Pravoslavne svetinje u Dalmaciji stub su vjere i identiteta mučeničkog i stradalnog naroda, ali gordog i junačkog, koji odolijeva brojnim "olujama" i burama - naroda koji je ostavio iza sebe dubok trag u istoriji čovječanstva.

I dok život u savremenom svijetu brzo teče, u Dalmaciji kao da je stao, ali ljubav prema kamenu, Suncu i buri vratila je najhrabrije.

Tuga i žal za prošlim vremenima isprepleteni su čežnjom za povratkom , ali pišu nove stranice istorije sa porukom "da će Vaskrsnuti pravoslavna Dalmacija".