Ovozemaljski život je napustio još jedan starac koji je znao da nam ispriča interesantne i zanimljive priče o nekim prošlim vremenima, o nekim našim sugrađanima i precima iz neke naše daleke prošlosti, a to je baš ono što nas čitav život vraća tamo odakle smo potekli. Mi smo o njemu zabilježili ponešto, a on o nama posljednjih trideset godina mnogo više…

Četvrtog aprila ove godine, u desetoj deceniji života preminuo je Risto Oro iz sela Veličana, Popovo polje. Posljednjih dvadesetak godina „deda Risto“, kako su ga mladi najčešće zvali, u nekoliko navrata bio je ličnost koju su novinari često posjećivali, pa smo i mi u „Glasu“ prije dvije godine radili jednu reportažu o šezdesetogodišnjem bračnom jubileju sa njegovom suprugom Ljeposavom. Ni ta zabilježena priča ne bi bila nimalo neobična da se u tom danu, u tom selu, nije dogodilo osam svadbi u osam kuća. Zapamtilo se u selu da je svaka kuća imala svata...

„Glas“ je zabilježio ovaj jubilej i arhivirao fotografije torte na kojoj je dominirao broj 60.

Ovaj put, naša priča bi trebala da bude, opet, više kao jedna dokumentarna zabilješka o nečem što će biti predmet interesovanja nekim dolazećim mladim naraštajima, na ovom malom prostoru naše opštine.

Odlaskom ovog skoro stogodišnjaka prekinut je jedan neobičan hobi, sa kojim se Risto posljednjih 30 godina besprekidno bavio. Riječ je o porodičnom dnevniku bilježenom od početka rata u jesen 1991. godine. Punih 30 godina Risto je dan za danom bilježio dnevne - porodične aktivnosti, vremensko – meteorološke podatke sa unošenjem podataka o dnevnim padavinama, a krajem mjeseca sabranim u mjesečni zbir podataka i pregleda kišnih i sunčanih dana.

Za selo Veličani dnevnik je sadržao one najznačajnije događaje i podatke počev o društvenim aktivnostima – akcijama; mobama rođenjima i umiranjima mještana sela. Jednostavno rečeno, sve ono što se u tom danu dogodilo u selu i ako je imao informacije i u susjednim selima, Risto je bilježio.

Najinteresantniji podaci i pribilješke su upisani u vremenu četvorogodišnjeg rata, u vrijeme napada hrvatske okupacione vojske na srpski dio Popova polja. Bilježio je sve što je bilo u njegovom vidokrugu i mogućim saznanjima srpskih boraca koji su dolazili sa dva osmatračka mjesta Draževlja i Završja. Taj ratni period koje je zabilježen u preko 1.500 dana nekada je sadržao po pola stranice ručno pisanog teksta, a ponekad samo jedne ili dvije rečenice. Možda će nekad nekog interesovati i podatak koje je dokumentovan na licu mjesta, a odnosi se na granatiranje teškom artiljerijom sela Veličana.

Napominjemo da su u to vrijeme u selu živjeli civili koje se nisu mogli pokrenuti radi brige o stoci koju nisu mogli napustiti. Podatak u Ristinoj bilježnici skoro da se ne razlikuje od podataka koje je evidentirala četna komanda u selu Veličanima. Na ovo selo je za 4 godine rata palo oko 10.000 projektila kalibra većeg od 60 milimetara. U dnevniku su zabilježeni i odlasci i povratci redovnih smjena vojske na položaje, pogotovo smjena na izviđačkim položajima, gdje je čitav rat proveo i njegov sin Svetozar.

Sve zabilješke koje se odnose na pogibije i umiranja zabilježena su imenom i vremenom sahranjene u veličkom groblju, a skoro sve sahrane bile su preko noći ili u suton da ne bi artiljerija sa druge strane brda dejstvovala.

Pored tih ratnih pribilješki, koje za svaki dan nose po neku poruku, nastavak dnevnika se odnosi na poslijeratni povratak u selo i obnovu porušenog, što je ponovo interesantna cjelina. Kako je tekao povratak te ponovno oživljavanje sela je posebna priča kada bi se sagledao jedan petogodišnji period. Selo je do 2005. godine imalo trend oporavka i naseljavanja, a onda narednih desetak godina evidentno je ponovno osipanje starosnog stanovništva i „lagano umiranje“.

Tog dana kada je Risto zaključio svoju pribilješku na datum 3.4.2022. godine, ili da preciziramo do zaključavanja njegove kuće, u selu je ostalo pretežno starijih devet stanovnika. U dnevniku sam našao da je taj broj stalnih stanovnika Veličana u poslijeratnom periodu bio 57. Za 30 godina Veličani su skoro nestali – ušli bi u jednocifren broj stanovnika.

Pribilješka o ovom poslijeratnom broju stanovnika proizašla je u vrijeme elektrifikacije sela 1997. i 1998. godine. U tim poslijeratnim godinama još je selo bilo nadahnuto i motivisano na zajedništvo i akcijaški rad. Radilo se akcijaški, ali i pjevalo, ostalo je zapisano tih dvijehiljaditih.

Vađenje rupa za elektro stubove, te akcije izgradnje seoske rasvjete nekoliko godina poslije rata su precizno i poimenično opisane po svakoj akcijaškoj nedjelji.

Ristov dnevnik koliko god da je bio porodični, isto toliko je bio i seoski i opšti. Sve ono što se dešavalo, a bilo važno za ovog neobičnog autora, to je i zabilježeno.

Sa velikom preciznošću je, u tim dnevnim pribilješkama, vodio meteorološke podatke o temperaturama (pošto je imao propisan termometar) i kišne padavine bilježene u 24 sata (imao je kišomjer i menzure).

Kada bi se neko bavio bilo kakvim proučavanjima o višedecenijskim rezultatima padavina na ovom mikro-lokalitetu, sa puno sigurnosti bi imao sve rezultate padavina, dnevne, mjesečne i godišnje.

Davno zabilježeni datumi sa porukama, sa današnje vremenske distance, otkrivaju nam mnogo više od onog što su tada bili kao nekakva važna vijest.

Na jednoj septembarskoj strani iz 1993. godine zabilježen je značajan događaj pošto je dvostruko podvučen sa dvije linije.

„Došao je komandant Ratko Mladić u gornje selo u kuću Šarića. Nijesam ga vidio i ne znam kada je otišao...“, zapisao je deda Risto.

Svaka vijest i svaka dnevna informacija koju je bilježio ovaj neobičan seoski domaćin je po jedna slična i različita priča...

Risto je svojih poznih 30 godina, i 30 godina života sela Veličana, uslikao na stotinama strana raznih svesaka papira i tako danas nama ostavio pouzdane dokumentovane podatke za ovaj mali lokalitet da u nekim dilemama ne bi pravili razna nagađanja i dvoumice.

Ova stranica teksta koju danas objavljujemo u „Glasu“ je samo naš mali znak pažnje koju zaslužuje Ristova odlučnost, istrajnost i želja da nam u neka vremena sve ovo bude od koristi. Zapisani dnevni podaci, kroz četiri godine rata od 1991 – 1995. godine, su neprocjenjivo vrijedni, čak i onda kada su bilježeni samo u jednoj rečenici.

Na datum 5.4.2022. ostala je čista nepopunjena stranica teksta u koju ćemo, umjesto njegovih prepoznatljivih rečenica, ostaviti ovu stranicu „Glasa“ - kao znak pažnje i zahvalnosti za njegov višedecenijski trud.