Matična muzejska ustanova Muzej Hercegovine u Trebinju za Dan republike ove godine odlikovana je Ordenom Njegoša trećeg reda za doprinos razvoju muzejske djelatnosti - kroz više od sedam decenija rada na istraživanju, čuvanju i prezentaciji građe naše kulturnoistorijske i prirodne baštine.

Zahvaljujući u prvom redu istraživačkim naporima čitavog niza generacija stručnih i naučnih radnika ove ustanove, zatim i darodavaca koji su svojim plemenitim zavještanjima taj napor iznova nadahnjivali, tokom svih ovih decenija nastajao je danas već respektabilan fundus arheološke, etnografske, dokumentarne građe i umjetnina, koji svjedoči o nemirnom hodu istorije na ovim prostorima, životu i stvaralaštvu ovdašnjeg čovjeka, prirodnim posebnostima Hercegovine.

- Zato ovo visoko priznanje pripada svima koji su tokom ovih decenija doprinosili razvoju muzejske djelatnosti u Trebinju, koji su svojim naporima i kod drugih širili svijest o tome koliko je važno da jedna sredina ima ovakvu ustanovu - kaže nam direktorica Muzeja Hercegovine Ivana Grujić.

Ivana Grujić (sa otvaranja izložbe ikona iz fundusa Narodnog muzeja Srbije)

Podsjeća da priča o ovoj ustanovi počinje 1952. godine, kada je odlukom sreskih vlasti i zvanično utemeljena, tada kao zavičajni muzej Trebinja. Ipak, njeni začeci sežu još dalje u prošlost i da bismo je na pravi način razumjeli - moramo se vratiti u vrijeme kada zamah dobija jedna plemenita i vizionarska ideja najznamenitijeg među Trebinjcima...

SVE JE POČELO OD DUČIĆEVE ZAMISLI

- Te 1935. godine – kazuje nam Grujićeva - brodom iz Rima Jovan Dučić je u Trebinje poslao kontigent sa stotinjak spakovanih fragmenata rimske kamene plastike, iz njegove lične kolekcije - a bila je namijenjena budućem muzeju. Naš pjesnik je bio opčinjen ponajviše Rimom, ali uopšte arheologijom i starinama, a manje je poznato da je u svoje vrijeme važio i za dobrog poznavaoca istorije umjetnosti. Ti predmeti pripadaju periodu od prvog do četvrtog vijeka nove ere, izuzetne su umjetničke vrijednosti, jer se i Dučić uvijek trudio da pronađe nešto vrijedno i unikatno – a ne ono što se može vidjeti bilo gdje drugo. Jednako je bio opsjednut idejom da svom rodnom mjestu podari muzej, da od Trebinja napravi grad, jer je kao i mnogi drugi učeni ljudi smatrao da grad bez muzeja - i nije pravi grad. Zamisao je ustvari bila da se izgradi nova zgrada Sokolskog doma, koja je po njegovim nacrtima trebala na bude ponajviše nalik na one dubrovačke palate sa Straduna, a u toj zgradi, kako je sam Dučić zapisao, bio bi srpski narodni muzej, biblioteka, kao i jedan prostor u kojem bi se održavale pozorišne i druge predstave. Trebinje je, međutim, ostalo uskraćeno za tu zgradu...

Orden Njegoša trećeg reda dodijeljen Muzeju Hercegovine

U nevremenu svjetskog rata koji je ubrzo stigao i na naše prostore umalo nije ostalo uskraćeno i za darovanu kolekciju umjetnina. Grujićeva kaže da se ne može oteti utisku kako su pokatkad srećne okolnosti i neke razumne odluke sa mjesta gdje se odlučivalo iznova otvarale nova vrata ideji o muzeju u Trebinju pa i kad se činilo da su sva druga oko nje zatvorena... 

FORMIRANJE ZBIRKI

Jedna od takvih je i odluka da Ljubinka Kojić, istoričar umjetnosti iz Beograda, dođe 1957. godine za upravnika tadašnjeg zavičajnog muzeja. Slučaj je htio da jedno vrijeme bude nastanjena u kući Zagorke Tupanjanin, udovice Đorđa Tupanjanina, predratnog načelnika i Dučićevog prijatelja. Fotografije iz porodičnog albuma, sa pjesnikovim napomenama na poleđini, ukazivale su joj da negdje u Trebinju postoji sakrivena zbirka Dučićevih umjetnina, mimo onih koje su već ukrašavale javne površine grada, a koje su nekako preživjele teror endehazijskog režima, a potom i nesporazume sa novim revolucionarnim vlastima...

Prva zbirka koja je stigla u Muzej - Dučićev legat rimske kamene plastike

- Ušli su joj u trag koji je vodio u podrum kuće Ćelovića, gdje su među vrećama krompira i sličnom uskladištenom robom naišli, kako je Ljubinka zapisala - na pravo antičko blago. Tako je muzej došao do svoje prve i nastarije zbirke – kaže direktorica Grujić.

U vrijeme Kojićeve, nastavlja naša sagovornica, počinju da se formiraju i ostale zbirke muzeja - arheološka, etnografska, istorijska, prirodnjačka...

- Ljubinka počinje i prva iskopavanja kod stare crkve i groblja u Zavali, odakle stižu i prvi predmeti u našu arheološku zbirku, a to je preromanička kamena plastika, sa onim čuvenim figurama ptica, što će kasnije postati i motiv na logotipu naše ustanove. Zatim i sa drugih arheoloških lokaliteta, koji će takođe podariti značajne nalaze, kao što su praistorijski tumuli na Ljubomiru ili Kačanj, odakle su naše čuvene ilirske kacige – pet očuvanih i još nekoliko fragmentovanih, što u tolikom broju nema nijedan muzej – ističe Grujićeva.

Kamene ptice iz Zavale - motiv našao mjesto i na grbu grada

Srećna je okolnost, nastavlja ona, i da se ideja koja se začela kod Dučića u narednim decenijama prenosila i na druge ljude od duha koji su upoznali trebinjski muzej.

- Tako je čuveni hercegovački slikar Branko Šotra već 1958. godine ustanovi poklonio dio svog opusa koji broji petnaest grafika. Tu se začela umjetnička zbirka muzeja. Njegovim putem su kasnije krenuli i drugi umjetnici, tako da naša ustanova danas ima sve značajnije hercegovačke slikare koji su stvarali krajem 19. ili tokom 20. vijeka – kaže Grujićeva podsjećajući da su u toj plemenitoj nisci umjetničkih legata u fundusu muzeja danas i djela Atanasija Popovića, Mirka Kujačića, Milorada Ćorovića, Brankove sestre - Milene Šotre...

I svaka naredna generacija stručnih radnika i saradnika ustanove, istraživača profesionalaca i entuzijasta, pokrovitelja i darodavaca priložila bi poneki kamen. Sa građevinom znanja o zavičajnoj baštini rasle su i zbirke muzeja na način kako se i danas bogate novim eksponatima – uglavnom istraživanjima, ponešto se dobije na poklon, a nešto i otkupi.

Naposljetku je i mukama sa beskućništvom i podstanarenjem došao kraj kada je godine 1988. na 1989. muzeju dodijeljena velika i prostrana zgrada nekadašnje austrougarske kasarne u Starom gradu, u kojoj će ustanova konačno dobiti i uslove da na pravi način prezentuje sve ono što se sakupljalo decenijama i gdje već nakon rata počinje formiranje stalnih postavki. Takođe, bila je to šansa da se muzej aktivnije uključi i u kulturni život grada...

NEIZOSTAVAN DIO DRUŠTVENOG ŽIVOTA

Direktorica Ivana Grujić ističe da je muzej posljednjih godina uspio znatno da intenzivira aktivnosti i na planu prezentacionog i manifestacionog. Izgradili su mostove saradnje sa brojnim muzejskim ustanovama iz regiona, a gostujuće izložbe nisu više samo značajnijim datumima.

Dio radnog kolektiva muzeja (sa izložbe ,,Vez i zlatovez iz Etnološke zbirke Muzeja Hercegovine“)

- Mi kreiramo godišnje planove na način da biramo najbolje izložbe i vodeće muzejske institucije sa prostora bivše Jugoslavije. Po prvi put smo tako prošle godine uspjeli da organizujemo i izložbu Narodnog muzeja, koji je ipak najznačajnija muzejska ustanova u regionu - a sa ikonama koje su tada prvi i jedini put izašle van granica Srbije. Mi smo već došli to tog nivoa da imamo sve uslove koje jedna savremena muzejska ustanova treba da ima, da nas ljudi prepoznaju, da druge ustanove žele sa nama da sarađuju, da nam se izložbe nude.

KUĆA HERCEGOVAČKIH SLIKARA
- Ako ćemo i o problemima, onda je prostor i danas ono što nam najviše nedostaje – kaže direktorica muzeja Ivana Grujić dodajući da je to razlog što dio fundusa ustanove posjetiocima mogu da prezentuju samo povremeno.
- Naša zamisao, za koju još uvijek tražimo podršku, bila je da se otkupljivanjem jedne kuće u Starom gradu obezbijedi prostor u kojoj bi bili izloženi naši legati hercegovačkih slikara. Ta kuća posvećena slikarima Hercegovine znatno bi unaprijedila i turističku ponudu u tom nekom kulturnom pogledu - jer ni turisti ne dolaze u staro gradsko jezgro samo zbog ugostiteljskih objekata.
Pored prezentacija usko vezanih za muzejsku djelatnost, ustanova je širom otvorila vrata i za druge različite obrazovne i programe iz kulture - od umjetničkih izložbi, stručnih i naučnih skupova, predavanja, promocija knjiga, koncerata pa sve do edukativnih radionica za djecu. Enterijerske intervencije koje su otkrile kamene zidove zdanja dale su posebnu ambijentalnost prostoru muzeja i učinile ga jednom od najatraktivnijih kulturnih pozornica u gradu. Sve je ovo doprinijelo da značajno poraste i broj posjetilaca. U prošloj godini, napominje Grujićeva, kroz muzej je prošlo 25.000 ljudi...

Muzej za sve generacije - obrazovne radionice za najmlađe posjetioce

- Shvatili smo da muzeji danas više ne mogu da budu nekakve elitističke institucije zatvorenog tipa – već i mjesta gdje se ljudi susreću i razmjenjuju iskustva, gdje se organizuju programi koji će uključiti sve društvene slojeve, različitog uzrasta, interesovanja, nivoa obrazovanja. Cilj jednog muzeja u 21. vijeku je da kulturnoistorijsko nasljeđe predstavi i učini dostupnim – svima. Mislim da smo uspjeli da ljude naviknemo na to da je muzej danas neizostavni dio društvenog života Trebinja. Kako od 1992. godine više nismo zavičajni muzej – već matična muzejska ustanova za područje Hercegovine i Stare Hercegovine – nastojimo da izložbama budemo redovno prisutni i u drugim mjestima naše regije. Takođe, da gostovanjima širom regiona i mi drugima predstavimo nešto od kulturnoistorijskog nasljeđa Hercegovine...

TERENSKA ISTRAŽIVANJA

A Hercegovina je, podsjeća Grujićeva, regija jedinstvena u okruženju po bogatstvu spomenika kulturnoistorijskog, ali i rijetkostima prirodnog nasljeđa, zbog čega smisao postojanja jedne ovakve ustanove nikada nije bila upitna, ni u vrijeme kada se muzeju nisu mogli omogućiti ni pristojni uslovi za istraživački rad, ni prostor za prezentovanje nalaza.

Prilike ni danas nisu posebno naklonjene kakvom istraživačkom naporu, posebno zahtjevnijem, arheološkom. Sredstva koja se nude na konkursima ministarstva su uglavnom nedovoljna, a mogućnosti muzeja da sve sam finansira prilično slabašne. To što je po zakonu investitor dužan da finansira istraživanja više je razlog što ona izostaju nego prilika da se dese. Ipak, napominje Grujićeva, muzej uspijeva da održi neki kontinuitet i u ovoj djelatnosti. U posljednje vrijeme trebinjski arheolozi rade u Sopotnici u Novom Goraždu, na lokalitetu crkve Svetog Đorđa, zadužbine Hercega Stefana Kosače, poznate po sredovjekovnoj štampariji. U Trebinju – u Gomiljanima, čije tri srednjovjekovne crkve sa nekropolama, naslonjene na praistorijske tumule – gomile, po kojima je selo dobilo ime, uvjerljivo svjedoče o kontinuitetu života na tom području još od praistorije.

- Crkva posvećena caru Konstantinu i carici Jeleni sa srednjovjekovnim grobljem je veoma interesantna jer se nalazi na mjestu tri praistorijske gomile. Tamo smo otkrili i rimske grobove i neku stariju građevinu, koja je moguće imala neku sakralnu namjenu. Pokretni nalazi - novac, fibule i keramika koje smo tamo našli su uglavnom iz 4. i 5. vijeka. Pretpostavljamo da se Kostadinovica nalazi na mjestu jednog od naših najstarijih hramova iz ranog srednjeg vijeka. Potrebno je, međitim, nastaviti istraživanja. Te tri crkve, a sve su srednjovjekovne, ukazuju da je u Gomiljanima u to vrijeme bilo bogato i veliko naselje – pojašnjava Grujićeva.

Konkurisali su, kaže naša sagovornica, i na međunarodne projekte kako bi pokušali da osiguraju neka sredstva da praistorijske gomile uključe i u turističku valorizaciju, ali i da se dodatno istraži i turistički oživi srednjovjekovni grad Mičevac. Takođe, i za nastavak istraživanja u krugu zgrade muzeja i adaptaciju nedavno otkrivenih podzemnih prostorija kako bi tu smjestili stalnu arheološku postavku.

- Naš najvažniji arheološki lokalitet – naglasiće Grujićeva - nalazi se upravo u samom kompleksu muzeja...

MUZEJ NA ARHEOLOŠKOM NALAZIŠTU

Već smo pomenuli neke srećne okolnosti i odluke sa dobrim rezonom koje su nekako pratile ovaj sedam decenija dugi hod kroz vrijeme. Kada su se konačno stekli uslovi da ustanova dobije prikladne prostorije a stručna komisija vijećala između zgrade gradske kafane, danas „bijelih“ Platana i austrougarske kasarne u Starom gradu – srećno je odabrana ova druga lokacija. Ne samo stoga što zgrada već sama ima istorijsku vrijednost kao jedna od najreprezentativnijih iz vremena austrougarske arhitekture – već još više zbog činjenice da je sagrađena na onom brežuljku iznad Trebišnjice za koji su mnogi istraživači prošlosti vjerovali da baš tu treba tražiti ostatke najstarijeg Trebinja. Da je zgrada bilo kome drugom pripala, zasigurno nikad ne bismo dobili priliku da o tom Trebinju nešto više saznamo.

Replika hercegovačke kuće iz etnološke zbirke muzeja

Upravo su prije desetak godina započeta arheološka istraživanja oko sat-kule potvrdila nešto od ovih pretpostavki – toranj, za koji su oprezniji vjerovali da takođe pripada osmanlijskim graditeljima, ustvari je tek nadzemni dio starijeg, srednjovjekovnog objekta, još uvijek neutvrđenog porijekla i namjene, ali zamašnih gabarita, na šta upućuju i njegovi ispod gomile šuta otkriveni ostaci, zidovi širine jedan i po metar, koji se vjerovatno pružaju podzemljem duž cijelog dvorišta i muzejske zgrade. Kasnije je otkriće već pomenutih podzemnih prostorija ispod same zgrade muzeja samo još više raspalilo istraživački nerv. Oči su sada uprte u dvorište, jedini prostor koji nije „pritisnut“ kasnijom gradnjom i gdje je još moguće kopati u potrazi za najstarijim graditeljskim slojevima.

Cijela zamisao oko ovog poduhvata ide dalje od traganja za naučnim istinama. Odaje za koje Grujićeva vjeruje da će biti otkrivene ispod naslaga šuta bile bi i funkcionalno iskorišćene kao prostor za smještaj stalnih postavki...

- Naša vizija je da cijeli kompleks muzeja bude arheološki lokalitet gdje će posjetilac i fizički prolaziti kroz različite istorijske epohe kroz koje je i grad prolazio – možda i od antike, ako budemo imali sreće da nađemo ostatke i iz tog perioda, zasigurno srednjovjekovne, zatim one iz osmanlijskog, pa austrougarskog vremena. Time bismo dobili zaista jedinstven muzej, čiji zidovi ne služe samo da uokviruju prostoriju koja čuva eksponate kao svjedočanstva prošlosti, već su i oni sami, kao svojevrsni graditeljski eksponati, svjedoci te bogate istorije – pojašnjava direktorica muzeja.

Grujićeva smatra da bi bila šteta da se ne iskoristi potencijal lokacije i Trebinje uskrati za ovako atraktivan i jedinstveno osmišljen prostor. Danas barem postoje razne adrese, i domaće i međunarodne, koje bi mogle podržati ove napore.

Uostalom, zar neku svoju viziju, koja jednako prkosi okolnostima, nisu slijedili još i utemeljivači, ona prva generacija koja je u oskudnim i takvim poslovima nenaklonjenim vremenima, te davne 1952. godine, radila na osnivanju trebinjskog muzeja. Da oni u tu viziju nisu vjerovali i da je svaka naredna generacija iznova nije oživljavala - vjerovatno se ni ova današnja ne bi našla među predstavnicima zaslužnih institucija koje su 9. januara odlikovane visokim republičkim priznanjem...