Da li se rat u BiH mogao izbjeći, ko ga je i za čije interese poveo, pitanje je staro već 33 godine, a koje se iznova aktuelizuje svakog proljeća, na godišnjice nemilih događaja.
 

Zločin nad najmanje 28 mladih vojnika, pripadnika JNA 2. i 3. maja u Sarajevu i nakon više od tri decenije predmet je sarajevskog podmetanja neistina kroz tezu o navodnom napadu JNA na Predsjedništvo.

Na Kutiljerov plan u februaru 1992. prvi je potpis stavio Alija Izetbegović, ali ga je i povukao. Da je potpisivao bez namjere da potpisano i realizuje svjedoči i sporazum o mirnoj dislokaciji JNA sa naoružanjem i opremom, od 26. aprila 1992. Da je to bilo samo mrtvo slovo na papiru, dokazali su naknadni događaji.

Dakle 2. maja dogodio se traljavi pokušaj Hasana Efendića da po direktivi Alije Izetbegovića zauzme vojne objekte JNA, preuzme naoružanje i zarobi vojnike, a ne napad na Predsjedništvo. Epilog - smrt 19 mladih vojnika JNA. Sutradan je ubijeno još devet pripadnika i službenika JNA.

Predsjedavajućem tzv. Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, po vlastitom priznanju, diplomatske aktivnosti na sprečavanju rata poslužile su da se rat odloži i da se izvrše pripreme.

Rat ili dogovor sa Srbima o opstanku krnje Jugoslavije? Istina je da je muslimanski lider Alija Izetbegović odbio istorijski sporazum sa Srbima koji bi garantovao teritorijalnu cjelovitost BiH u krnjoj Jugoslaviji. Potvrdio je to svojevremeno i akademik Muhamed Filipović.

- Pitao sam najmanje deset puta Izetbegovića kako je to moguće, mogli smo proći bez rata, nikakvih šansi nismo imali. Alija Izetbegović nikada meni nije htio da kaže ko je to uradio - pričao je Filipović.

Alija Izetbegović je prihvatao, pa odbijao, potpisivao, pa sabotirao sporazume ili, kako je i sam govorio, do podne mislio jedno, a popodne drugo. To je ono što se i danas prepoznaje u politici Sarajeva, podložnom uticajima svjetskih sila, okovanom zabludom da im one čine dobro i djeluju u njihovom interesu.