SVETI SAVA, juče, danas i sutra

„Čestitam ti krsno ime, što ga

slaviš, moj Srbine!“ Tako počinje

jedna naša slavarska pjesma. Pa i ja

vama, braćo i sestre, čestitam ovaj

najsrpskiji od svih srpskih dana u

godišnjem Božjem vijencu.

To je dan kada se poje i

zemaljska i nebeska Liturgija; kada i

zemaljska i nebeska Srbija slavi.

Manje nas je, nažalost, ostalo da na

Zemlji slavimo Boga i njegovog

sveca; više nas je na nebesima kuda

smo sami išli i kuda su nas drugi,

prije vremena, i na silu, slali i

otpravljali.

Sveti Sava nas je duhovno

porodio, državu utemeljio,

pismenost nam dao, vjeru osnovao i

produbio, prosvetio nas istinskom

svjetlošću Hristova jevanđelja iz

kojeg smo crpili snagu za mnoga

velika pregnuća. Zato je on „sveta i

besmrtna savjest srpskog naroda“,

kako kaže jedan njegov biograf.

„Niko nema šta Srbin imade“,

pjeva jedna naša pjesma. „Srbin ima

svoju krsnu slavu, Srbin ima svoga

oca Savu.“ Znao je naš čovjek,

oduvijek, da je sam i nemoćan –

prizivao je Boga i krsnu slavu

upomoć; znao je svako selo da mu

niko do Bog i slava neće pomoći da

se ljetina održi, da bi se čeljad

ishranila i stotruki nameti

otplatili; bio je svjestan da je

„slamka među vihorovi“ između

ostalih naroda uokolo pa je uzeo

Svetitelja Savu da ga pred Prestolom

Božjim zastupa i Bogu za svoj rod

molitve uznosi. I samo toj našoj

vezi Neba i Zemlje imamo da

zahvalimo što smo, ipak,

preživjeli i održali se da se ne

zagubimo.

Jer, oduvijek smo bili ne trn u

očima drugih nego slama zabodena

tamo gdje ih je najviše bolelo. I

zato, neprijatelja nam nikada nije

manjkalo. Prijatelje smo mi

mijenjali – ili oni nas; prijatelje

smo mi tražili i stvarali –

neprijatelji su tražili nas i

dolazili sami. Svi su vjetrovi

duvali nama u susret; sve su

raskrsnice vodile preko naših

međa. „Srpski narod je imao protiv

sebe dvije najstrašnije monarhije –

veli naš Dučić – jednu sa istoka a

drugu sa zapada, otomansku i

austrijsku, i dvije najisključivije

religije, muslimansku i rimsku“.

(J. Dučić, Gradovi i himere)

Bilo je vremena kada nas je bilo

koliko i najvećih naroda evropskih,

samo što nam se oni, po kulturnim

dostignućima, po pismu, po slici, po

građevini i drugom, nisu mogli ni

primaknuti. Sada je njih i po pedeset

miliona više. Toliko je nas, Srba,

na silu, preko strijelja, bojne i noža

krvava, slato u nebeska staništa;

toliko nas se nije ni moglo roditi.

Ali, uz sve to, moramo stati i

priznati: najveći neprijatelj mi smo

sebi sami. Kada su nas drugi, ma i

nakratko, ostavljali na miru, mi smo

se okretali jedni drugima, gledali

se preko nišana, dozivali se

psovkama i pozdravljali se nožem i

medžima. Pa kada sami sebi nismo

bili dovoljni, zvali smo i druge.

Tako smo ih svojom neslogom

dovodili, nesrećom ih držali među

nama i teškom ih mukom, poslije,

tjerali od sebe. Nas je samo nesreća

zbližavala, a ni njih nikada nije

bilo malo.

Nije bilo lako Svetom Savi da

nas sa neba gleda šta činimo.

Najveće naše nesreće padale su u one

zemne kada je i nebu bilo

prevršilo pa nas je puštalo našim

nesrećama na volju.

Imam, braćo i sestre, da kažem

jednu istinu i to baš danas, kada

slavimo Svetog Savu: Sveti Sava

nije išao neumorno i učio svoj narod.

Zvao ga na slogu i istinu. Ko mu se

odazivao, blagosiljao ga je. Svetitelj

naš i danas nas poziva na slogu i

ljubav. I svaki onaj koji se ne

odaziva, svaki onaj ko protiv naše

sloge radi, stići će ga Savina

kletva. Svetom Savi je, kao nikom do

njega a ni poslije njega – kako kaže

Matija Bećković – pošlo za rukom da

nad očevim kovčegom izmiri rođenu

braću. „Iz ljubavi prema ljudima

Sveti Sava je stvarao svuda mir i

dobru volju… On je mirio, i do smrti

mirio, svoju braću i svoje sinove.“

(Ep. Nikolaj, Najlepše srpsko dete)

I danas, kada bi nam ga Nebo

vratilo, onima od nas koji bi htjeli

stati i slušati, Sveti Sava, vjerujem,

rekao bi, najprije, jednu jedinu

rečenicu: Volite se i molite se.

Kako bi nas još opominjao i

savjetovao, zamislimo pa se prema

tome vladajmo. Rekao bi nam da smo, i

ovakvi kakvi smo, ipak svi njegova

djeca, duhovni porod njegov.

„Dakle, pazite dobro kako

živite, ne kao nemudri nego kao

mudri, koristeći vrijeme, jer su

dani zli. Zbog toga ne budite

nerazumni, nego shvatite šta je volja

Gospodnja.“ (Ef. 5, 15–17) opominje nas

apostol Gospodnji. „Mudro se

vladajte“, (Kol. 4, 5) veli nam.

Mnoge sile mračne, adske i

preispodnje, ustrejemile su se

protiv nas, a najprije i najoštrije

dale su se u lov na duše ljudske. Za 

ta slatka lica i mudre očice naše

dječice slivaju u njihovu školu. Na

njihovim učiteljima, a roditeljima,

najprije, leži odgovornost da tu

urođenu oštroumnost i bistrinu

sačuvaju i unaprijede, i da ih sačuvaju

u čestite i vrijedne ljude. Na to nas

upućuje mudrost sabijena u nekoliko

rečenica ove narodne priče o

Svetom Savi: „Donijeli otac i mati –

slovi ova priča – novorođenče u

crkvu Svetom Savi i zamolili da

dijete blagoslovi i da mu sreću.

‘Ja ću ga blagosloviti – reče

Svetitelj naš – ali mu sreću možete

dati samo vi njegovi roditelji, ako

ga zarano naučite da radi, da štedi,

da ne laže, da ne krade, da sluša, da

je pobožan, da poštuje starije, da je u

svakome umjeren.’

Roditelji poslušaše sveca pa

od njihovog djeteta postade dobar,

radan, pošten i pobožan čovjek.

Vremena su izazovna, česta,

kako nas apostol Pavle opominje, i

moramo se snažiti da tim

izazovima mnogim odolimo. Štogod

mi o sebi mislili i vrlo često, o

sebi prestrogo sudili, naši ljudi,

širom svijeta, velikom većinom,

svjedoče nas kao vrijedan i sposoban

narod. Na američkom kontinentu, a

vjerovatno i svuda, vaspostavljen je

pojam Srbina inženjera, doktora,

stručnjaka ove ili one vrste. Ti

naši vrijedni i sposobni ljudi

dokazali su svoju vrijednost i,

vremenom, osvojili vrlo atraktivne

pozicije. Znamo da kad su rasli i u

čestite ljude stasali, nisu imali

igre i igračke i druge zabaljalnice.

Učili su po najboljoj metodi „štapa

i kanapa“.

Postojala je puna i savršena

sinfonija između roditelja i škole.

Nije se moglo desiti da roditelj ne

podrži učitelja, i obratno. Ako je

učitelj kažnjavao đaka, roditelji su

na to dodavali i svoj dio. Taman

posla da bi neki roditelj, sljepija,

mogao učiti učitelja i da ga

prisiljava da njegovom klipanu

poklanja ocjene. Božija

zapovijest o poštovanju roditelja

jednako se odnosila i na poštovanje

učitelja, a neki način, duhovnih

roditelja. Zato, sa opštom moralnom

obnovom našeg naroda i povratku

korjenima našim, životno je,

takođe, važno da učiteljima vratimo

autoritet i poštovanje koje im

pripada. Nije zgoreg, i ovom

prilikom, da se opomenemo stožera

i okvira vaspitnog sistema od Boga

nam naloženog: „Djeco, slušajte svoje

roditelje u Gospodu, jer je ovo

pravedno.“ (Ef. 6,1). A „i vi, očevi –

veli sveti apostol – ne razdražujte

djecu svoju, nego ih podižite u

vaspitanju i nauci Gospodnjoj.“ (Ef. 6,

4)

Trud, uložen u djecu, najbolji je

investment – povraćaj je stostruk. Kad

sretnem mlade ljude zadubljene u

njihova sokolala, dok oko njih

oblijeću djeca njihova u jalovom

naporu da na sebe trunku pažnje

skrenu, jasno, k’o na dlanu vidim

žalosnu sudbinu tih ljudi u starosti

njihovoj. Kako bih im rado rekao da

ako mi uskratimo pažnju našoj djeci,

kad im je do naše pažnje najviše

stalo, ni ta djeca neće imati obzira

prema nama kad budemo gladni i

žedni njihove pažnje i ljubavi.

Kadgod su me mladi roditelji

pitali kako da vaspitavaju svoju

djecu – jer su sa svih strana

zapljusnuti glupostima i

idiotskim, tobože, vaspitnim,

„savremenim“ metodama – suočavao

sam te mlade ljude sa njima samima,

govoreći im: „Vi ste čestiti i

sposobni ljudi. Ono što su vaši

roditelji činili klešući vas u

pune ličnosti, isto to činite i vi

svojoj djeci. Nema potrebe da se

upinjete, točak je davno izmišljen.“

Moram, još jednom, na kraju, da

vas podsjetim u kakvim vremenima

i okolnostima živimo. Moćnicima

i gavranima ovog svijeta i vijeka nisu

baš neophodni kvalifikovani i

učeni ljudi. Kad im takvog soja

ponestane, začas zapale vatru bune,

nemira i rata, i bez jedne jedine

uložene pare dobiju masu takvih

ljudi. Još se, s visine, iživljavaju.