
SVETI SAVA, juče, danas i sutra
„Čestitam ti krsno ime, što ga
slaviš, moj Srbine!“ Tako počinje
jedna naša slavarska pjesma. Pa i ja
vama, braćo i sestre, čestitam ovaj
najsrpskiji od svih srpskih dana u
godišnjem Božjem vijencu.
To je dan kada se poje i
zemaljska i nebeska Liturgija; kada i
zemaljska i nebeska Srbija slavi.
Manje nas je, nažalost, ostalo da na
Zemlji slavimo Boga i njegovog
sveca; više nas je na nebesima kuda
smo sami išli i kuda su nas drugi,
prije vremena, i na silu, slali i
otpravljali.
Sveti Sava nas je duhovno
porodio, državu utemeljio,
pismenost nam dao, vjeru osnovao i
produbio, prosvetio nas istinskom
svjetlošću Hristova jevanđelja iz
kojeg smo crpili snagu za mnoga
velika pregnuća. Zato je on „sveta i
besmrtna savjest srpskog naroda“,
kako kaže jedan njegov biograf.
„Niko nema šta Srbin imade“,
pjeva jedna naša pjesma. „Srbin ima
svoju krsnu slavu, Srbin ima svoga
oca Savu.“ Znao je naš čovjek,
oduvijek, da je sam i nemoćan –
prizivao je Boga i krsnu slavu
upomoć; znao je svako selo da mu
niko do Bog i slava neće pomoći da
se ljetina održi, da bi se čeljad
ishranila i stotruki nameti
otplatili; bio je svjestan da je
„slamka među vihorovi“ između
ostalih naroda uokolo pa je uzeo
Svetitelja Savu da ga pred Prestolom
Božjim zastupa i Bogu za svoj rod
molitve uznosi. I samo toj našoj
vezi Neba i Zemlje imamo da
zahvalimo što smo, ipak,
preživjeli i održali se da se ne
zagubimo.
Jer, oduvijek smo bili ne trn u
očima drugih nego slama zabodena
tamo gdje ih je najviše bolelo. I
zato, neprijatelja nam nikada nije
manjkalo. Prijatelje smo mi
mijenjali – ili oni nas; prijatelje
smo mi tražili i stvarali –
neprijatelji su tražili nas i
dolazili sami. Svi su vjetrovi
duvali nama u susret; sve su
raskrsnice vodile preko naših
međa. „Srpski narod je imao protiv
sebe dvije najstrašnije monarhije –
veli naš Dučić – jednu sa istoka a
drugu sa zapada, otomansku i
austrijsku, i dvije najisključivije
religije, muslimansku i rimsku“.
(J. Dučić, Gradovi i himere)
Bilo je vremena kada nas je bilo
koliko i najvećih naroda evropskih,
samo što nam se oni, po kulturnim
dostignućima, po pismu, po slici, po
građevini i drugom, nisu mogli ni
primaknuti. Sada je njih i po pedeset
miliona više. Toliko je nas, Srba,
na silu, preko strijelja, bojne i noža
krvava, slato u nebeska staništa;
toliko nas se nije ni moglo roditi.
Ali, uz sve to, moramo stati i
priznati: najveći neprijatelj mi smo
sebi sami. Kada su nas drugi, ma i
nakratko, ostavljali na miru, mi smo
se okretali jedni drugima, gledali
se preko nišana, dozivali se
psovkama i pozdravljali se nožem i
medžima. Pa kada sami sebi nismo
bili dovoljni, zvali smo i druge.
Tako smo ih svojom neslogom
dovodili, nesrećom ih držali među
nama i teškom ih mukom, poslije,
tjerali od sebe. Nas je samo nesreća
zbližavala, a ni njih nikada nije
bilo malo.
Nije bilo lako Svetom Savi da
nas sa neba gleda šta činimo.
Najveće naše nesreće padale su u one
zemne kada je i nebu bilo
prevršilo pa nas je puštalo našim
nesrećama na volju.
Imam, braćo i sestre, da kažem
jednu istinu i to baš danas, kada
slavimo Svetog Savu: Sveti Sava
nije išao neumorno i učio svoj narod.
Zvao ga na slogu i istinu. Ko mu se
odazivao, blagosiljao ga je. Svetitelj
naš i danas nas poziva na slogu i
ljubav. I svaki onaj koji se ne
odaziva, svaki onaj ko protiv naše
sloge radi, stići će ga Savina
kletva. Svetom Savi je, kao nikom do
njega a ni poslije njega – kako kaže
Matija Bećković – pošlo za rukom da
nad očevim kovčegom izmiri rođenu
braću. „Iz ljubavi prema ljudima
Sveti Sava je stvarao svuda mir i
dobru volju… On je mirio, i do smrti
mirio, svoju braću i svoje sinove.“
(Ep. Nikolaj, Najlepše srpsko dete)
I danas, kada bi nam ga Nebo
vratilo, onima od nas koji bi htjeli
stati i slušati, Sveti Sava, vjerujem,
rekao bi, najprije, jednu jedinu
rečenicu: Volite se i molite se.
Kako bi nas još opominjao i
savjetovao, zamislimo pa se prema
tome vladajmo. Rekao bi nam da smo, i
ovakvi kakvi smo, ipak svi njegova
djeca, duhovni porod njegov.
„Dakle, pazite dobro kako
živite, ne kao nemudri nego kao
mudri, koristeći vrijeme, jer su
dani zli. Zbog toga ne budite
nerazumni, nego shvatite šta je volja
Gospodnja.“ (Ef. 5, 15–17) opominje nas
apostol Gospodnji. „Mudro se
vladajte“, (Kol. 4, 5) veli nam.
Mnoge sile mračne, adske i
preispodnje, ustrejemile su se
protiv nas, a najprije i najoštrije
dale su se u lov na duše ljudske. Za
ta slatka lica i mudre očice naše
dječice slivaju u njihovu školu. Na
njihovim učiteljima, a roditeljima,
najprije, leži odgovornost da tu
urođenu oštroumnost i bistrinu
sačuvaju i unaprijede, i da ih sačuvaju
u čestite i vrijedne ljude. Na to nas
upućuje mudrost sabijena u nekoliko
rečenica ove narodne priče o
Svetom Savi: „Donijeli otac i mati –
slovi ova priča – novorođenče u
crkvu Svetom Savi i zamolili da
dijete blagoslovi i da mu sreću.
‘Ja ću ga blagosloviti – reče
Svetitelj naš – ali mu sreću možete
dati samo vi njegovi roditelji, ako
ga zarano naučite da radi, da štedi,
da ne laže, da ne krade, da sluša, da
je pobožan, da poštuje starije, da je u
svakome umjeren.’
Roditelji poslušaše sveca pa
od njihovog djeteta postade dobar,
radan, pošten i pobožan čovjek.
Vremena su izazovna, česta,
kako nas apostol Pavle opominje, i
moramo se snažiti da tim
izazovima mnogim odolimo. Štogod
mi o sebi mislili i vrlo često, o
sebi prestrogo sudili, naši ljudi,
širom svijeta, velikom većinom,
svjedoče nas kao vrijedan i sposoban
narod. Na američkom kontinentu, a
vjerovatno i svuda, vaspostavljen je
pojam Srbina inženjera, doktora,
stručnjaka ove ili one vrste. Ti
naši vrijedni i sposobni ljudi
dokazali su svoju vrijednost i,
vremenom, osvojili vrlo atraktivne
pozicije. Znamo da kad su rasli i u
čestite ljude stasali, nisu imali
igre i igračke i druge zabaljalnice.
Učili su po najboljoj metodi „štapa
i kanapa“.
Postojala je puna i savršena
sinfonija između roditelja i škole.
Nije se moglo desiti da roditelj ne
podrži učitelja, i obratno. Ako je
učitelj kažnjavao đaka, roditelji su
na to dodavali i svoj dio. Taman
posla da bi neki roditelj, sljepija,
mogao učiti učitelja i da ga
prisiljava da njegovom klipanu
poklanja ocjene. Božija
zapovijest o poštovanju roditelja
jednako se odnosila i na poštovanje
učitelja, a neki način, duhovnih
roditelja. Zato, sa opštom moralnom
obnovom našeg naroda i povratku
korjenima našim, životno je,
takođe, važno da učiteljima vratimo
autoritet i poštovanje koje im
pripada. Nije zgoreg, i ovom
prilikom, da se opomenemo stožera
i okvira vaspitnog sistema od Boga
nam naloženog: „Djeco, slušajte svoje
roditelje u Gospodu, jer je ovo
pravedno.“ (Ef. 6,1). A „i vi, očevi –
veli sveti apostol – ne razdražujte
djecu svoju, nego ih podižite u
vaspitanju i nauci Gospodnjoj.“ (Ef. 6,
4)
Trud, uložen u djecu, najbolji je
investment – povraćaj je stostruk. Kad
sretnem mlade ljude zadubljene u
njihova sokolala, dok oko njih
oblijeću djeca njihova u jalovom
naporu da na sebe trunku pažnje
skrenu, jasno, k’o na dlanu vidim
žalosnu sudbinu tih ljudi u starosti
njihovoj. Kako bih im rado rekao da
ako mi uskratimo pažnju našoj djeci,
kad im je do naše pažnje najviše
stalo, ni ta djeca neće imati obzira
prema nama kad budemo gladni i
žedni njihove pažnje i ljubavi.
Kadgod su me mladi roditelji
pitali kako da vaspitavaju svoju
djecu – jer su sa svih strana
zapljusnuti glupostima i
idiotskim, tobože, vaspitnim,
„savremenim“ metodama – suočavao
sam te mlade ljude sa njima samima,
govoreći im: „Vi ste čestiti i
sposobni ljudi. Ono što su vaši
roditelji činili klešući vas u
pune ličnosti, isto to činite i vi
svojoj djeci. Nema potrebe da se
upinjete, točak je davno izmišljen.“
Moram, još jednom, na kraju, da
vas podsjetim u kakvim vremenima
i okolnostima živimo. Moćnicima
i gavranima ovog svijeta i vijeka nisu
baš neophodni kvalifikovani i
učeni ljudi. Kad im takvog soja
ponestane, začas zapale vatru bune,
nemira i rata, i bez jedne jedine
uložene pare dobiju masu takvih
ljudi. Još se, s visine, iživljavaju.
Šta Vi mislite o ovome?