Vijest da se u Nikšićkom pozorištu, u petak  četvrtog novembra održava koncert Crnogorskog simfonijskog orkestra, pod dirigentskom palicom francuskog dirigenta Mark Korovića, rodom iz Crne Gore, tačnije iz Zete, povela me s razlogom u rodni Nikšić. Naime, na repertoaru se našla u premijernoj izvedbi simfonija sa naslovom “Mistična ispovijest Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog, simfonijska poema“, trebinjca Marka Kovača, doktoranta Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu i to uz rame sa velikim Dmitrijem Šostakovićem, izborom iz njegovog bogatog opusa.

U Nikšiću , koji je uz Cetinje krajem pretprošlog vijeka, odmah po oslobođenju imao pozorište, koje je dekretom vlasti 1965.godine zatvoreno i preseljeno u Titograd, napokon je opet rođeno pozorište i prelijepa dvorana.Ona blista, ali starim Nikšićanima i u duši i srcu živi srušeno, po svjetskim standardima građeno pozorište sa kitnjastim i udobnim ložama i galerijama  nadnesenim  nad pozornicom, prostorom za muzičare i na sceni iz poda natkrivenim kutkom za šaptača.Bila je to za sve građane, svojevrsna kulturna akademija. (Tu je  kralju Aleksandru bio priređen ručak, kad je posjetio Nikšić), pa stari nikšićani rušenje starog pozorišta  pripisiju tom podatku.Kada se uz to doda „KUD Zahumlje“,(osnovano 1898.godine, jedno od najstarijih na Balkanu),koje je sve preživjelo i dalo na storine  stvaralaca iz svih oblika umjetnosti, onda srce jače i sjetno zakuca, kao meni ove večeri.

            Kada sam po velikom kijametu i kiši koja je plavila bulevare i ulice Nikšića,uz gromove koji su kao uvertira kovali svoju nebesku muziku, pokisao ušao u lijepo i prostrano Pozorište, saznadoh da je ova premijera  pripremana i vežebana u Podgorici,zbog oštećenja krova premještena u zadnji čas u Nikšić. Videći naslov Simfonije Marka Kovača, pomislio sam, ovdje je prste umješao Sveti Vasilije, sjetivši se kako je u Trebinju uz prošli rat, akademik Matija Bećković,predstavljajući Monografiju o Ostrogu kazao: “ Moji plahoviti i muanati Crnogorci ne brenuju nikoga!Znaju oni sočno i Boga opsovati,znajući da je on dobar i blaogorodan, pa im prašta.Jedini kojeg se boje i ne psuju ga je Sveti Vasilije Ostroški.Njega pominju , mole mu se, i uz to dodaju:“Slava mu i milost“, jer znaju da ovog vatrenog i gromovitog sveca ne smiju,nikad i nikao ljutiti, jer on ne prašta!

Kada je lijepi i stasiti Mark Korović, koji je rođen 1987.godine u Francuskoj, sa diplomom horskog i orkestarskog dirigovanja stečenoj na Sorboni u Parizu i sa brojnim diplomama i zvanjima, čak i profesora na Regionalnom konzervatorijumu u Parizu, dirigentskom palicom označio početak, sa pozornice je zazvučala muzika sa oko šezdesetak instrumenata, dostojna naslova. Sveti Vasilije  je , kao i uvijek sa svojim narodom iz Heercegovine, koji nisu htjeli propustiti ovakvu priliku, kao i sa Nikšićanima i iz drugih gradova gostima, bio tu te večeri sa nama.

            Osjećajući njegovo  prisustvo, sjetio sam se prve litije njemu u čast, održane  odmah po okončanju otdžbinskog rata, kada je na desetine hiljda građana Nikšića, Hercegovine i Crne Gore bukvalno okupao do gole kože kišom koja je grehove spirala i blagosiljala.Čučali smo na koljenima pokorni uz molitvu,pridružujuću se povorci, koja je veće stizala pred manastir, kako  nikšićani zovu gradsku crkvu, nad gradom.

Meni, laiku, muzika je zakrilila vid slikama koje su se smjenjivale, pa se se kao na filmskom platnu slagali kadrovi , surove za život a lijepe i podjednako voljene Crne Gore I Hercegovine, sa svim svojim predjelima, običajima,  narodnim melosom, nošnjama, junacima, stradanjima, mukama, pogibijama,pobjedama,radostima, igrom i vjerom kao stubom postojanja stamenih porodica, koje svako vrijeme  i nevrijeme iznose na svojim plećima stojički stameno i ponosito.Bilo je tu i gromova, koji me pozdraviše na dolasku,cike i jecaja ucviljenih majki i sestara, i pokliča na poslednje juriše za odbranu porodice, otadžbine i obraza koji je  na ovim prostorima odvajkada najskuolja riječ!Visoki stameni u artistu pretvoreni dirigent Mark je, sa malom dirigentskom palicom, vodio Orkestar kroz poemu virtuozno, da bi na kraju ove večeri, nakon desetominutnog vraćanja na bis,fizički smoren, sav u goloj vodi, sklopio dlanove ,naslonio glavu  i tako nas zamolio da ga više ne vraćamo na scenu.Veeličanstveno i nezaboravno.

            Sjedio sam te večeri uz  roditelje Marka Kovača i tetku, po majci, koja je glavni „krivac“ što je on nakon završene osnovne Muzičke škole u Trebinju, upisao i  uspješno završio Muzičku školu „Vaso Pavić“ u Podgorici, klavir u klasi  profesorke Anke Asanović i onda uspješno, iz prve, položio prijemni ispit na Fakultetu za muzičku umjetnost u Beogradu, gdje je na istom završio master studije u klasi akademika Isidore Žebeljan.Danas je na završnoj godini doktorskih akademskih studija u klasi prof. Draška Adžića.On danas na ponos Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Srbiji ili obratno stameno korača scenom ozbiljne muzike i kao kompozitor, i kao pijasnista, i kao korepetitor ili... To me podsjeti na jednu anegdotu koja se davno iz nikšićke Gimnazije brzo proširila gradom.Naime, jedan arogantni profesor stranog jezika je zahtijevao , bez pogovora, da se  nestašni đak za verbalno protivljenje njemu, kazni ukorom pred isključenje iz škole.Znajući ga, svi su mu aminovali izuzev maladog profesora muzičkog vaspitanja, iliti pjevanja, kako se tada zvao ovaj predmet, koji je prije četiri godine maturirao u istoj školi i bio njegov đak.Jezičar je  buknuo sav zapjenušan i teatralno kazao.

            „Slušaj ti mali.Šta ti imaš da pričaš.Ti neko pjevanje predaješ.Ti ćuti!“

            Dobio je odgovor od kojeg se do karaja svog života nije oporavio.

            „Poštovani kolega, ja Vas uvažavam i cijenim.No moje pjevanje, ili Muzičku umjetnost ne dozvoljavam da podcjenjujete. Ja sjutra mogu da upišem Vaš  Fakultet, i uz trud da ga završim  u roku , ili za desetak godina.Vi na žalost, moj  Fakultet ne možete ni da upišete, jer nemate sluha, kao što nikada nijeste imali,kao ni  razumijevanja za mlade ljude koje su vam dali da im predajete, ali i učite i životu. Moj Fakultet je samo za odabrane.Ponavljam i zahtjevam da ovaj mladić ne može tako drastično biti kažnjen!“

            Nijesam shvatio otkud mi je izronila ova anegdota, ali sam siguran, da je u meni skrivana za ovo veče, koje sam prebirao uz kišu koja je  nakon čestitki autoru, i kafe popijene sa mojim dragim kolegama iz RTV Nikšića, dok sam se vraćao za Trebinje, praćen i kišom i grmljvinom.Bio sam  do tada nečim rijetkim ophrvan, tako da nisam ni pored rodne kuće, po običaju  naišao, već sam putovao sa mišlju da, je umjetnost nešto što čovjeka ophrdva, iznenadi, kao dobra slika koja vas u obilasku izložbe zasustavi  svojom energijom.Ovo veče me zasustavilo i živi u meni,a siguran sam i u svakom ko je ove noći tu bio. Jutros oko pet sati, na Dan Svetog Vasilija, me je identična grmljvina kao te večeri probudila, kao da me je opominjala da impresije sa ovog koncerta ne čuvam u sebi, i samo za sebe,već da ih podijelim sa vama.To evo i činim.

Zoran Grgurević.